Sjedinjene Američke Države odlučno su prosvjedovale protiv japanske invazije na Kinu. U srpnju 1940. američki predsjednik Roosevelt blokirao je sva japanska potraživanja u Sjedinjenim Državama, a potom je uslijedila privredna blokada. Ministar predsjednik, princ Fumimaro Konoje zagovarao je suzdržljivost i tražio je kompromis sa Sjedinjenim Američkim Državama. No u njegovoj vladi glavnu je riječ imao general Hideki Tojo, koji je u listopadu 1940. postao ministar predsjednik i sa za rat. Tako se japanska vlada odlučila za rat protiv Sjedinjenih Američkih Država. Između ostaloga jedan od čimbenika koji je motivirao Japance na rat protiv SAD-a, bila je prijetnja američkih oružanih snaga koje su usvojile program razvoja mornarice i promjenu kursa Pacifičke flote od San Diega u smjeru Pearl Harbora, a u međuvremenu su vođeni tajni pregovori s Velikom Britanijom, (tzv. ABCD grupa). Neposredno uoči rata japanska vladajuća elita bila je podijeljena između „sjeverne“ strategije, koja ja uključivala napad na Rusiju, i „južne“ strategije, koja je uključivala napad na stare kolonijalne imperije. Nakon Hitlerove nedefinirane vanjske politike prema Rusiji, japanska se vladajuća elita odlučila za južnu strategiju napada Složenost i izvedivost plana mogla se praktično izvesti uz nužne uvjete: uska suradnja između japanske mornarice i kopnene vojske i uključivanje oko polovine trgovačke flote u vojne svrhe, kao opskrbničke potpore.
Druga važna polazišna vojna točka bio je plan napada na Pearl Harbor, admirala Isorokua Yamamota. Njegov se prijedlog temeljio na napadu nosača zrakoplova. Takva opcija bila je suprotna od tradicionalne japanske vojne doktrine i postojećega mornaričkog planiranja. Početniplan rata uključivao je osvajanje područja, eksploataciju sirovina te čuvanje imperijalnih voda. Slijedom okolnosti plan je obuhvatio prioritete kao što su: vojna dominacija nad cijelim Pacifikom, uništenje američke flote i otimanje kolonijalnih posjeda državama Zapada. Admiral Yamamoto, zapovjednik japanske mornarice, napao je 7. prosinca. 1941. u 8 sati američku pomorsku bazu Pearl Harbor na Havajima. Napad na Pearl Harbor i operacije japanske mornarice u južnim područjima Pacifika jasan su pokazatelj važnosti upotrebe nosača zrakoplova i zrakoplovstva na prostranim područjima.
U vojnoj strategiji takav je koncept predstavljao novinu. Plan napada na Pearl Harbor „u praktičnom smislu bio je najsmioniji i najsloženiji plan svoje vrste u povijesti. Uključio je stvaranje posebne obavještajne mreže, smišljanje novih sredstava opskrbe gorivom na moru, dizajniranje i oblikovanje novih torpeda i granata koje probijaju čelični oklop te odgovarajuće programe obuke“. Ono što je promaklo Japancima prilikom napada na Pearl Harbor golemi su mornarički spremnici nafte i podmornički hangari koji nisu ni okrznuti. Prema američkim izvještajima spremnici su sadržavali više nafte nego sveukupne japanske rezervne zalihe nafte. Istodobno s vojnom akcijom na Pearl Harbor Japan je napao Filipine i Malaju.
