Verdun, grad heroj iz Francusko-pruskog rata (1870.-1871.), krvavo je opravdao naziv grada heroja i u Prvome svjetskom ratu. Nakon što je propao Schlieffenov plan i njemački prodor prema Parizu bio zaustavljen nakon poraza na rijeci Marni u sjevernoj Francuskoj, uslijedio je mukotrpan rovovski rat koji je idućih godina obilježio Zapadno bojište. Njemački Glavni stožer bio je uvjeren da se Francuzi mogu dobiti ukoliko im se nanesu veliki gubitci, premda je bilo jasno da je jednom zaustavljen prodor bilo gotovo nemoguće uspješno nastaviti. Njemačka strategija bespoštednog nanošenja štete francuskoj vojsci bila je ravna apokalipsi. Žrtve na obje strane gotovo da je bilo nemoguće brojati. Pad Verduna, ključa Pariza, značio bi i slom francuskog nacionalnog ponosa. Upravo je to bila karta na koju su zaigrali Nijemci. Verdun se nalazio u blizini njemačkih logističkih pravaca i u njemačkom okruženju, a s ostatkom Francuske povezivala ga je tek jedna cesta. Cesta za pakao, na kojoj su samo rijetki sretnici imali povratnu kartu.
Bilo je to po svemu idealno mjesto u kojemu se namjeravalo do krajnjih granica iscrpiti francusku vojsku. Danas je teško zamisliti pakao koji su proživljavali vojnici na verdunskoj bojišnici. U spomen centru podignutom u blizini bojišnice posjetitelj može pregledati brojne fotografije iz Velikog rata u kojima okolica Verduna nalikuje na prizore koje smo naviknuli vidjeti na slikama Marsa. Svuda naokolo bile su pustopoljine lišene ikakve vegetacije, tlo preorano uslijed neprestanog granatiranja. I danas u blizini bojišnice postoji spomen mjesto, nekadašnji zaseok u kojemu je živjelo nekoliko stotina ljudi, a od kojega nije ni kamen na kamenu ostao. Posjetitelji doslovce hodaju iz jednog kratera u drugi, a da ne naiđu ni na pedalj ravnog zemljišta. Teško je povjerovati da je tu nekada bilo pitoreskno francusko mjestašce. Sav pakao Verduna najbolje je dočaran u nazivu „Verdunski mlin za meso“, kako se još naziva Bitka za Verdun.
Apokalipsa je ostavila svoj krvavi trag najviše tijekom 1916. godine, kada su Nijemci u svoje naoružanje uvrstili i bojne otrove. Procjenjuje se da je tada živote izgubilo oko 250 000 ljudi, premda se ni danas ne zna konačan broj žrtava. Nakon gotovo cijelog stoljeća još uvijek se izvlače kosti poginulih vojnika, od kojih je počesto teško sklopiti cijeli kostur. Prema jednom izvještaju, u kojemu se bilježila šteta na bojišnicama uslijed granatiranja, ostalo je zabilježeno da prilikom pada granate u rov, u kojemu se nalazi petero vojnika, svi njihovi ostatci mogu stati u jednu vreću za krumpir. Zato konačan broj žrtava nikada neće biti poznat. Za pohranu posmrtnih ostataka sagrađena je velebna grobnica kao posljednje počivalište bezimenih vojnika obje zaraćene strane. Monumentalno zdanje građeno od megalitskih blokova dominira nad poljanom s 13 000 bijelih križeva koji obilježavaju 130 000 bezimenih vojnika pokopanim pod njima.
Kosti vojnika u zajedničkoj grobnici naslagane su na hrpe u podrumskim prostorijama i vidljive su posjetiteljima kroz male prozorčiće s vanjske strane zdanja. Iznad svake prostorije nalazi se megalit lišen ikakvih simbola. Turistička vodičica, za mojeg posjeta prije nekog vremena, objašnjava da je zajednička grobnica namjerno napravljena bez ikakvih vjerskih obilježja kako bi se iskazalo poštovanje francuskim kolonijalnim trupama, raznih vjera, koje su u velikom broju stradale u paklu Verduna. Njihove žrtve, kaže, Francuska nikada neće zaboraviti. Na prvi pogled tako mi se doista i učinilo. Ali vrag mi nije dao mira te sam stao čitati imena uklesana na kamenje zidova unutar grobnice. Redala su se imena s raznim godinama rođenja i samo četiri godine smrti, što je još dodatno pojačavalo dojam mjesta koje zacijelo nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Nešto ipak nije bilo u redu. Uzalud sam na zidovina tražio egzotična imena pripadnika francuskih kolonijalnih trupa. I premda je upravo tim ljudima nanijeta najveća nepravda jer su bili uvučeni u rat i polagali svoje živote za svog kolonijalnog gospodara, njihovih imena nije bilo. Zidovi su svjedočili samo o žrtvama francuskih vojnika, a ostali su jednostavno prepušteni zaboravu.
Zatečen viđenim, zapitao sam vodičicu, prema kojim su kriterijima uklesana imena na zidovima? Francuski ponos naprosto se prelijevao iz njezinih usta dok je na engleskom s francuskim naglaskom stala objašnjavati da svaka obitelj može slobodno dati uklesati ime svog poginulog uz simboličnu naknadu od dvije tisuće eura! Zaista, za francuske prilike to nije velik iznos novca jer se prosječna plaća vrti oko tog iznosa. No, osmjeh na licu vodičice, koja me radi francuskog naglaska neodoljivo podsjećala na lik „Madame Edith“ iz popularne serije „Alo, alo“, ubrzo je zamijenio osupnut izraz nakon mog pitanja, vrijedi li taj iznos vrijedi samo za Francuze ili je isti i za obitelji poginulih vojnika iz njihovih kolonija? Isti je! Kratko je progovorila spustivši pogled. Ali svatko može dati uklesati ime bez obzira na vjeru, odgovara u obrani teze o poštivanju žrtava kolonijanih trupa. Da, rekoh, svatko tko ima 2 000 eura, a taj detalj objašnjava zašto su samo francuska imena ostala trajno zabilježena u zajedničkoj grobnici. I kako to često biva, siromašne žrtve ostaju bezimene kao podsjetnik da na ovome svijetu ipak nismo svi isti. Zato ovo mjesto, koliko god služi na slavu svim žrtvama, stoji i na sramotu cijele današnje Francuske!
Prije posjete zajedničkoj grobnici obišli smo utvrdu Douaumont, ključnu točku obrane Verduna, krajnju točku „mlina za meso“. Ovdje nam je naša „Madame Edith“ stala objašnjavati da se nalazimo na mjestu koje svjedoči o tome kako su Francuzi i Nijemci nadišli svoje stare razmirice i kako je to mjesto, nekadašnjeg pokolja neviđenih razmjera, danas mjesto koje svjedoči o miru između ta dva naroda. Kao potporu svojim tvrdnjama pokazuje nam na pokrov utvrde na kojemu se danas, pored zastave EU, zajedno viju njemačka i francuska zastava. Priča nam kako se ekonomija Verduna danas dobrim dijelom temelji na turističkoj djelatnosti i da tome u prvome redu treba zahvaliti velikom broju njemačkih turista koji svakodnevno posjećuju Verdun. Tome, naravno, pored činjenice da je to mjesto posljednjim domom brojnih njemačkih vojnika, pridonosi i blizina njemačke granice.
I opet taj privid idile. No, s obzirom da mi turizam nije strana grana, primijetio sam jednu nelogičnost. Svi natpisi bili su na francuskom jeziku, tek tu i tamo pojavilo bi se koje objašnjenje na engleskom. Vrlo čudna pojava u mjestu koje mahom živi od njemačkih turista. Još čudnije je da nitko, čak ni službena vodičica, ne zna ni riječi njemačkog jezika. Kada sam je pitao zna li njemački zažmirila je i počela mahati rukama i glavom ponavljajući no, no, no… Gesta koju sam pročitao kao poruku – Bože sačuvaj! Rekao sam joj da i mi u Hrvatskoj imamo jedan grad heroj, ali da ga muče upravo suprotni problemi. Na moje pitanje, zašto u mjestu koje mahom živi od njemačkih turista, kao i Memorijalnom centru s muzejem, svi su natpisi i objašnjenja isključivo na francuskom jeziku, a nigdje nema ni riječi njemačkog, odgovor sam dobio tek nakon inzistiranja, a on je glasio: „Ipak su oni izgubili rat“! Raspao se fini celofan i sadržaj je izašao na vidjelo. Toliko o tome kako su dva naroda prevladala svoje razmirice nakon cijelog stoljeća.
Nisu kako mi četnicima pokušavamo...