Iako je od smrti Ante Pavelića prošlo više od pola stoljeća, njegov lik i djelo još uvijek su jedna od najkontroverznijih tema u historiografiji, a u dobroj mjeri i danas polariziraju hrvatsko društvo. Koliko mi je poznato do sada na nekom od hrvatskih sveučilišta nitko nije doktorirao na temu djelovanja Ante Pavelića. Ne treba posebno naglašavati kako ova istraživačka tema oskudijeva kritičkim znanstvenim radovima, a tek treba odgovoriti na izazov pisanja cjelovita monografskog djela koje bi na znanstven način prikazalo život i djelovanje Ante Pavelića. Prošlo je vrijeme crno-bijelog pristupa toj temi i sada nam je potreban pristup u boji, odnosno višeslojni pristup.

Zadatak i cilj ozbiljnih povjesničara nije Antu Pavelića sotonizirati, ali ni divinizirati. Za povjesničara postoje samo činjenice, kontekst i interpretacija. Objektivno prikazati djelovanje Ante Pavelića važno je radi same historiografije, odnosno radi što boljeg razumijevanja čitave hrvatske povijesti 20. stoljeća. Tim više što je dugo vremena iz političkih razloga bio onemogućen svaki objektivan pristup toj temi. Dovoljno je spomenuti slučaj profesora Pravnoga fakulteta u Zagrebu Ferde Čulinovića kako bismo vidjeli „metodologiju“ komunističke historiografije kod obrade tema iz suvremene povijesti. Čulinović je, naime, dobio zadatak napisati povijest partizanskog pokreta za visokoškolsku nastavu. Rukopis je 11. kolovoza 1946. poslao u Agitprop CK KPH s molbom: „Molim za dobrotu, da se pregleda rukopis, da se dometne ili ispravi ili izbaci sve ono što smatrate da nije ispravno“. „Metoda Čulinović“ sama po sebi je razumljiva s obzirom na vrijeme u kojem je nastala i vrijedila. Međutim, svjedoci smo da se i danas u dijelu hrvatske historiografije, iako je od pada komunizma prošlo više od 20 godina, kod govora o Drugome svjetskom ratu još uvijek u velikoj mjeri ponavljaju narativi i dogme komunističke, odnosno jugoslavenske historiografije.

U historiografiji je uglavnom poznata sudbina vojske Nezavisne Države Hrvatske i civilnog stanovništva koji su se na kraju rata, početkom svibnja 1945., u strahu pred komunističkim snagama, povlačili prema Austriji s ciljem da se predaju zapadnim saveznicima. Potonji su ih izručili Jugoslavenskoj armiji uz obrazloženje da će ona s njima postupati u skladu s međunarodnim ratnim pravom. Kako je poznato, to „postupanje“ jedno je od najtragičnijih epizoda u povijesti hrvatskog naroda, poznato pod nazivom Bleiburg i križni put. Onaj dio izbjeglica koji je izmakao takvoj sudbini završio je u savezničkim izbjegličkim logorima u najvećem dijelu u Italiji, Austriji i Njemačkoj. No i u logorima je, uz ostale nedaće, trebalo izbjeći potraživanjima Jugoslavije za izručenjem „ratnih zločinaca“ te bi oni najsretniji završavali u prekomorskim zemljama ili su ostajali u zapadnoj Europi.

Međutim, što se tiče kretanja i skrivanja poglavnika NDH Ante Pavelića od njegova napuštanja Hrvatske do dolaska u Argentinu, u historiografiji još uvijek postoji mnoštvo nepoznanica. Aktualizirano je i pitanje uloge zapadnih obavještajnih službi oko Pavelićeva skrivanja nakon napuštanja Hrvatske. Prema Z. Radeliću: „Sa sigurnošću se može zaključiti samo to da su Amerikanci nastojali iskoristiti ustašku emigraciju za dobivanje korisnih vojnih informacija, a ustaško je vodstvo nastojalo zajednički protukomunizam i strah od širenja zone utjecaja SSSR-a iskoristiti za obnovu NDH i rušenje Jugoslavije“. Treba spomenuti i da je govor o ovim temama često politički motiviran, npr. radi kompromitiranja Katoličke crkve. Naravno da je sve potrebno smjestiti i u kontekst poslijeratnih pogoršanih odnosa Jugoslavije sa Zapadom. Unatoč nizu incidenata (obaranje dvaju američkih zrakoplova i potapanje britanskih razarača 1946., tršćanska kriza itd.) ministar vanjskih poslova Ernest Bevin smatrao je da odnose s Jugoslavijom treba postaviti na „čvrste temelje“. Kada je riječ o jugoslavenskim ratnim zločincima i jedna i druga strana imala je dobre razloge za svoje postupanje: „Sve uključene strane gajile su nerazumijevanja i sve su odgovorne za neuspjehe u izvršenju pravde“ (LANE J. Ann).

Namjera je ovog teksta doprinijeti rasvjetljavanju nekih kontroverzi o skrivanju Ante Pavelića u Austriji, na temelju dostupnih američkih i britanskih dokumenata, kao i do sada nekorištene ostavštine Ante Pavelića, koja se nalazi u posjedu njegove kćeri Višnje u Madridu. Analizom navedenih izvora pokušat ću rekonstruirati Pavelićevo kretanje i boravak u Austriji te koliko su bile relevantne informacije o Pavelićevu kretanju kojima je raspolagao Zapad. Doadmiral Nikola Steinfel koji jekrenuo na povlačenje s Glavnim stanom poglavnika u poslijeratnoj istrazi je posvjedočio: „Bila je predpostavka da će se Njemačka i dalje držati i namjeravalo se dati otpor prema istoku, a prema zapadu pustiti da se razvijaju događaji đaji sami po sebi. Bilo je uvjeravanja, da će se pomoću zapadnih saveznika Anglo-Amerikanaca postići sa Sovjetskim savezom neki sporazum u pogledu rješavanja vanjsko-političkih pitanja. Tu su tezu u glavnom podržavali Nijemci. Vjerovalo se u sukob između saveznika i na tome se izgrađivalo čitav plan“. Prema dr. Jeri Jarebu „dr. Ante Pavelić napustio je Zagreb poslije podne u nedjelju 6. svibnja 1945. i noćio od 6. na 7. svibanj u Novim Dvorima“. Uz njega su se, u najužoj pratnji, osim njegova sina, poručnika Velimira Pavelića, nalazili Ivan Ico Kirin, zapovjednik Sigurnostne službe Poglavnikovog tjelesnog sdruga (PTS) i Erih Lisak, bivši glavni ravnatelj Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost.

Zajedno s novopridošlim visokim časnicima, članovima Glavnog stana te postrojbom PTS-a, Pavelić je u ponedjeljak navečer 7. svibnja napustio Nove Dvore i nastavio prema Austriji. Noć ga je zatekla u Rogaškoj Slatini kamo je stigao u 21 sat. Sutradan „prije podne održana je u Rogaškoj Slatini posljednja sjednica Glavnog Stana Poglavnika“. Prema Lisakovoj izjavi komunističkim istražiteljima, sjednica je „održana povodom obavijesti, koja je stigla njemačkom generalu, da će njemačka oružana snaga protivno svim očekivanjima kapitulirati i na istočnom bojištu, tj. pred Rusima, a što za nas znači, da će se njemačke snage, koje još borave u Sloveniji predati partizanima s naoružanjem. Obzirom na to što su naše snage pri povlačenju u Sloveniju računale i sa njemačkom vojskom i sa njihovim naoružanjem, naše su se jedinice našle u vrlo teškom položaju. (...) Poglavnik bijaše vidno zabrinut – navodi Lisak – za sudbinu ljudstva, koliko vojnika, toliko i civila, koji su se dobrovoljno sa vojskom uputili iz zemlje.

On je to nekoliko puta naglašavao“. Njemački poslanik Kasche je, u poslijeratnoj istrazi, izjavio kako je general Juppe u Rogaškoj Slatini 8. svibnja uspostavio vezu s generalom Löhrom, zapovjednikom Jugoistoka i njemačke grupe armija E u povlačenju s Balkana, i saznao za njemačku kapitulaciju.

Foto: Ante Delić

Na pitanje o sudbini oružanih snaga NDH pod Löhrovim zapovjedništvom, Pavelić je Kascheu odgovorio „da nema nikakove veze sa svojim jedinicama, ali da se slaže s time da njegove jedinice kapituliraju kao i njemačke, dok će o svojoj osobi on sam odlučiti“. Sjednica u Rogaškoj Slatini bila je „prekidana dramatičnim ispadima od strane nekih hrvatskih oficira“ te je odlučeno da NDH bezuvjetno kapitulira pred zapadnim saveznicima, a njezine vojne snage „ima da se povlače ka sjeverozapadu u pravcu Ljubljane, kako bi se izbeglo da budu zarobljene od strane Ruskih ili Titovih snaga i ima da se predaju Britanskim ili Američkim trupama“.

Nakon što je general Löhr predao zapovjedništvo nad oružanim snagama NDH Paveliću, on je idućeg dana za zapovjednika hrvatskih snaga u povlačenju imenovao generala Vjekoslava Luburića. General Ivan Perčević u istrazi je izjavio da je nakon Lohrove objave kapitulacije Pavelić bio „bijesan te hoće osobno sa Lohrom govoriti i pitati, što je utanačeno sa Njemcima, da brane zajedno sa hrvatskom vojskom liniju Samobor-Ludbreg, dok Anglo- Amerikanci dolaze iza leđa, da bi zajedno mogli kapitulirati. Kasnijesam saznao od jednog drugog časnika, da je Lohr odklonio osobno govoriti sa Poglavnikom i da mu je poručio, neka se hrvatske jedinice povuku na sjevernu obalu Drave, na području Austrije, ako neće da kapituliraju pred Narodno-oslobodilačkom vojskom“. U do sada neobjavljenom četvrtom svesku „Doživljaja“, napisanima poslije rata, Pavelić je o generalu Lohru zapisao: „Nu, taj general, umjesto prijateljem pokazao se kao naš neprijatelj, osobito kao neprijatelj režima i Ustaškog pokreta“. Pavelićev sin Velimir zapisao je kako mu je otac „u Rogaškoj Slatini poslije sjednice glavnog stožera (...) rekao doslovno: Zamisli što mi je Lohr poručio: Ja kapituliram pred partizanima, a vi radite kak hoćete“. Po završetku sastanka u Rogaškoj Slatini „8. svibnja krenula je Poglavnikova kolona preko Maribora s ciljem da stigne u Wolfsberg i Klagenfurt u Koruškoj“. Uz povremeno i kratkotrajno puškaranje s partizanima nastavili su prema granici s Austrijom. Nakon prelaska u Austriju, Pavelić se presvukao u građansko odijelo te se s još jednim automobilom odvojio od ostatka pratnje. Prema Lisaku to se dogodilo u Spielfeldu, a prema Krenu u Leibnitzu. Do različitih svjedočenja možda je došlo, jer su ta dva grada međusobno udaljeni svega desetak kilometara.

Lisak svjedoči da je Pavelićeva skupina dalje krenula prema Judenburgu, međutim „kada smo tamo stigli, čuli smo da nema više nikakve anglo-američke komisije, nego da je ta premještena u Salzburg“. Na putu prema Salzburgu, ispred Triebena, saznali su da se u tom mjestu nalaze sovjetske postrojbe, odnosno da iste napreduju i iz pravca Judenburga. Pod nadnevkom 10. svibnja D. Bracanović je zapisala: „Stižemo u 5 sati ujutro u Judenburg i tu se namjeravamo predati Amerikancima. Dolazi nagla zapovied za pokret: Amerikanci se povlače iz Judenburga, a ulaze Rusi. Žurimo se prema Triebenu. (...) Rusi su u Trieben-u. Nalazimo se u klopki! S jedne i druge strane, iz Judenburga i Trieben-a dolaze prema nama Rusi. (...) Poglavnik predlaže šumu“. Prelazak Taurskih Apli Bracanović datira od 12. svibnja. Napustili su automobile, podijelili se u dvije skupine te se s naprtnjačama uputili u šumu.

S Pavelićem su tada ostali E. Lisak, I. Kirin, Pavelićev sin Velimir, Viktor Rebernišak i Dolores Bracanović. „Dakle, dogovoreno je da se ta oveća skupina razdvoji, da na jednu stranu odu civili, a na drugu vojne osobe. (...) Svi smo još uvijek bili uvjereni, kako je naše povlačenje samo privremeno“. Kirin svjedoči kako su po prelasku Alpi naišli na „grupicu izbjeglica sa kojima je bio i ing Klaudije Fiedler, namještenik poglavnog županstva.

Foto: Ante Delić

Njega je zadržao poglavnik, da ide dalje s nama, budući je imao na sebi lovačko odijelo, a osim toga govori njemački u dijalektu, da nam pomogne kod prehranjivanja, traženja prenoćišta kao i snalaženja. Tako se naša grupa povećala na sedam...“. Lisak tvrdi da im je za određivanje puta prema Salzburgu pomogla vojna karta koju je kod sebe imao Velimir. (Znači li to da su na put krenuli bez zemljovida? op. A.D.) Kretali su se „uglavnom kroz šumu, izbjegavajući veća naselja, jer nismo znali da li ima već u tim mjestima što od ruske posade. Noćili smo u osamljenim seljačkim kućama i to u većini slučaja na sijenu praveći se navikli takvom putovanju, da izbjegnemo svakoj sumnji u naš identitet. Prehranjivali smo se mijenjajući hranu za cigarete, koje su seljaci osobito rado primali“. Od prolaznika su se informirali „o zonama, koje su ustanovljene između Anglo-Amerikanaca i Rusa.

Doznali smo tako da nam je najbliži prelaz u anglo-američku zonu preko rijeke Enns i to kod mjesta Untergrinning, gdje smo faktično – nakon odprilike 6 dnevnog kretanja po ruskoj zoni (Ovdje se radilo samo o trenutnoj nazočnosti sovjetskih postrojbi na tom području. Naime, podjela Austrije na savezničke zone izvršena je početkom srpnja 1945., a sovjetska zona pokrivala je područje sjeveroistoka zemlje, op. A.D.) prešli u anglo-amerikansku zonu. (...) Nalazeći se već jednom u anglo-američkom području kretali smo se dalje glavnom cestom. Za slučaj legitimiranja od strane Anglo-amerikanaca imali smo svaki osobne iskaznice sa građanskim zanimanjem. To je bilo za momenat dovoljno, jer su nadzorni organi vodili uglavnom brigu oko vojnih osoba i to tražeći i loveći ponajviše pripadnika biv. SS-postrojbi. Tako opet ceste su bile pune raznih civila, koji su se kao radnici vraćali iz Njemačke, odnosno Austrije, te smo i mi tako bez svraćanja naročite pozornosti na našu grupu nesmetano mogli ići“.

Nakon prelaska preko Alpi američka straža ih je, kako kaže Kirin, „legitimirala i propustila“. Ovo ne treba čuditi, jer je sasvim izvjesno da američki stražari vjerojatno nisu ni znali tko je Ante Pavelić, a kamoli kako izgleda. D. Bracanović zapisala je i drukčija iskustva o prolascima kraj američkih punktova. Dana „13 svibnja – (...) Napokon ugledamo most, i Amerikance kako dolaze Rusima. Taj smo moment izkoristili, da predjemo most“. Za 16. svibanj 1945. navodi: „Opet nam je Bog pomagao. Straža je na čas ostavila svoj položaj i ušla u kućicu, koja je tamo stajala, a dotle smo mi brzo prošli“. Dana „17. svibnja - Ponovno smo prošli jednu američku stražu, koja je sve legitimirala osim Poglavnika i mene, jer smo mi bili zadnji u grupi“. Našavši se u američkoj zoni na putu prema Radstadtu našli su ostatak Pavelićeve obitelji koji su boravili u mjestu Leingreith.

O tome je Kirin u istrazi posvjedočio: „Prešavši rijeku Enns našli smo se u amerikanskoj zoni i tako krenuli nešto sigurnije prema Radstadtu. (...) U taj čas naišle su dvije žene, poglavnik se digao, pristupio k njima i nešto razgovarao. Kada se vrati rekao nam je, da je pitao da li ima u blizini kakovih hrvatskih izbjeglica, i da je saznao, da od prilike 2 km. prema natrag, od mjesta gdje smo se nalazili, nalazi se jedna lovačka kuća u kojoj živi jedna bolja hrvatska obitelj. Na to je poglavnik poslao sina i Lisaka, da izvide tko živi u tom lovačkom dvorcu. Nakon kratkog vremena vratio se Lisak sa viješću, da tu živi obitelj poglavnika, tj. gospođa sa kćerkama, (Višnjom i Mirjanom) kao i supruga ministra dr Balena sa malim nećakom“.

Naime, prema Višnji Pavelić, ona, njena majka i sestra napustili su Zagreb 12. prosinca 1944. te se zaputili u Semmering kod Beča. Krajem 1944. godine ministar vanjskih poslova Mehmed Alajbegović brzojavio je poslanstvu NDH u Berlinu: „Želja je vlade da se u Reich odpreme najprije iztaknuti nacionalni radnici, mladež, ranjenici i žene i djeca, a vlada sa svojim štabom suradnika i viši državni dužnostnici posljednji“. Organizaciju smještaja „vodili su Niemci, dužnostnici Ministarstva vanjskih poslova Reicha, za sve prebačene osobe iz Hrvatske i ostalih zemalja. Bilo je raznih narodnosti, Bugari, Rumunji, makedonski Bugari, Magjari itd. Prema tome kako se boljševička vojska približavala njemačkom teritoriju premieštali su nas u unutrašnjost Austrije“. O tome kako je Pavelić uspio pronaći obitelj Višnja Pavelić svjedoči da su uspjeli „u zadnji čas, pred kapitulacijom Njemačkog Reicha, zadnjim kurirom poručiti u Zagreb, da se nalazimo smješteni u okolici Salzburga u predjelu nazvanim obćim imenom – Langreith – Hintersee“.

Zajedno s obitelji Pavelić u istoj kući u Leingreithu „bile su smještene i osobe koje su došle s nama u Austriju: gospodja Balen, supruga ministra ing. Josipa Balena, gospodja Dora Werner, kćerka gradonačelnika Zagreba Ivana Wernera, Merica Pavelić, kćerka ing. Ante Pavelića, dvie kućne pomoćnice koje su još u Italiji bile kod nas u emigraciji od 1931. godine, jedan vozač Štef Babić iz Županstva, svečanostnik kapetan b.b. Crisomali i dr. Vladimir Vranjković“. Odmah po dolasku „prijavili smo se svi poimence, osobno, odredjenim oblastima. Prvi posjet u Langreithu američkog vojnog CIC-a, (Kontraobavještajna služba/Counter Intelligence Corps op.A.D.) učinio je američki captain, imenom Messing. Zadržao se s nama u dugom razgovoru“. Višnja Pavelić nastavlja: „Mi smo dobili kao prvi smještaj iza Semmeringa, Altausee – Badausee – Salzkammergut, a zatim u okolicu Salzburga, na jednoj sporednoj cesti prema Salzburgu, u predjelu Langreith – Hintersee u jednu osamljenu lovačku kuću u šumi, gdje su bile smještene austrijske izbjegličke obitelji, stradale od savezničkog bombardiranja grada Salzburga. (...) Vlastnik lovačke kuće u šumi, gdje su bile smještene izbjegličke obitelji iz grada Salzburga i tada ciela naša grupa, kako smo kasnije saznali bio je grof Nostiz, Čeh...“.

Bracanović dolazak Pavelićeve grupe u Leingreith datira u 18. svibnja. Navodi kako su 20. svibnja general Moškov i bojnik Šarić došli „po upute“ te da je Pavelić „po Moškovu poslao poruku dru Mačeku, da poradi za hrvatsku stvar“. Pavelić se 1. lipnja „prijavio američkim vlastima“. Prema Višnji Pavelić: „Dok je još bio u početku Poglavnik u Langreithu preko uzpostavljene veze, došao je Moškov iz englezke zone sa svojim ‘povjerljivim’ čovjekom, častnikom, Šarićem. Tom susretu blizu jezera Hintersee kod Langreitha, bila je jedino prisutna naša sestra“. Višnja Pavelić prijavu svih novopridošlih „američkim vojnim oblastima“ datira na „drugi dan njihovog dolazka“. Ako pretpostavimo da je to točno onda bi, prema datumu dolaska grupe koji navodi D. Bracanović, to bio 19. svibnja. Slavko Kvaternik u poslijeratnoj je istrazi izjavio kako mu je Crisomali rekao da je „on sve ukućane uključivo dr. Pavelića, prijavio pismeno sa svim podacima američkim vlastima“. Dakle, Pavelić je prvi puta prijavljen pod pravim imenom, međutim ne zadugo.

Višnja Pavelić navodi kako nakon što su 6. lipnja „preko krugovala“ čuli vijest o izručenju dijela vlade NDH „nije nam preostalo drugo nego razmišljati kako i kuda udaljiti Poglavnika i naći mu drugo boravište. Na sreću, prijatelj domaćih Austrijanaca, Springet, (...) razumio je stvar i ponudio pronaći po okolišnim brdima drugo boravište za Poglavnika“. Prema D. Bracanović, Pavelić je 7. lipnja „rano ujutro otišao“ iz Langreitha. Naime, Pavelić se nije povlačio zajedno s vladom NDH koja se povlačila preko Krapine, Rogaške Slatine, Maribora i Klagenfurt do Turracher Höhe, gdje je prema dogovoru s Nijemcima bio osiguran smještaj u tri hotela za predsjednika vlade Mandića, članove vlade s „njihovim obiteljima, višim činovnicima i pomoćnim osobljem“. Dana 14. svibnja članovi vlade koji su bili na Turracher Höhe prijavili su se u zapovjedništvo engleske vojske koja ih je nekoliko dana kasnije zatočila i predala jugoslavenskim partizanima. Većina je početkom lipnja osuđena na smrt. I Krizman potvrđuje da se Pavelić nakon što „su Englezi izručili jugoslavenskim vlastima dio ustaške vlade“ smatrao „neposredno ugroženim“ te je „sredinom lipnja 1945. iz Leingreitha – nestao. S razvijenim smislom za konspiraciju Paveliću se izgubio svaki trag“. Krizman piše o Pavelićevu bijegu iz Langreitha sukladno tadašnjem obrascu komunističke historiografije pa navodi Pavelićevu povezanost „s nekolicinom svećenika i redovnika“, skrivanje „po pojedinim austrijskim samostanima“, a osim toga Pavelić je „po potrebi navlačio i redovničke halje da djeluje uvjerljivo kao pobožni redovnik“. Za navedene tvrdnje Krizman ne navodi nikakav izvor.

Pavelić je na put prema drugom skrovištu išao automobilom „s prijateljem Austrijancem (Mlađa Pavelićeva kći Mirjana izjavila je: „Naišli smo na jednog Austrijanca koji je tatu spasio. Za novce“, op. A.D.) i našom vjernom Angelinom“ (kućna pomoćnica još iz vremena „prve“ emigracije u Italiji, op. A.D.). Na putu ih je zaustavila „američka MP patrola“ (military police - vojna policija, op. A.D.), te privela radi ispitivanja. Nakon što su im pregledali dokumente, koji su bili krivotvoreni, zaplijenili su im „samovoz“ i pustili ih. Trojac je nastavio putovanje kroz šumu do Tiefbrunaua „do kuće jednog seljaka gdje se otac i smjestio“. Vezano za krivotvorene dokumente Višnja Pavelić navodi: „Obćina St. Gilgen dobila je kamion našeg poslanstva iz Beča i konzulata u Grazu, a imali su i sve potrebno za pravljenje dokumenata što smo i mi izkoristili za razna imena u izbjeglištvu“.

Međutim, nije se moglo raditi o „poslanstvu“ u Beču, jer (vele)poslanstvo mora biti tamo gdje je sjedište državnog poglavara, odnosno vlade. Izvanredne prilike (kao što je proljeće 1945. u Berlinu) mogu dovesti do faktičkog izmještanja, ali formalno je hrvatsko poslanstvo u Trećem Reichu bilo i ostalo u Berlinu. U memorandumu “Djelatnost ustaša u pokrajini Salzburg” (Ustasha Activity in Land Salzburg) koji su početkom listopada 1945. sastavili američki kontraobavještajci navodi se kako krivotvorene dokumente i dozvole za putovanje izdaje Hrvatski crveni križ. U nastavku svog svjedočenja Višnja Pavelić svjedoči kako su za vrijeme boravka u Austriji i Pavelić i njegova supruga bili odjeveni kao tipični Austrijanci. Obitelj je redovito održavala vezu s Pavelićem u njegovu novom boravištu, Višnja i njena sestra pješačile su „po okolišnim brdima za tamo i natrag oko 6 – 7 sati“. U Tiefbrunnau Pavelić je ostao „sve do mjeseca rujna“. Za to njegovo boravište „znala je samo obitelj i pok. prof. Dolores Bracanović“.

Nekoliko dana nakon što je Pavelić napustio Langreith, „došlo je iz Salzburga vojno izaslanstvo, medju kojima je bio i jedan Srbin u američkoj vojničkoj odori, te su preslušavanjem obitelji i ostalih prisutnih, pravili pritisak da im odkrijemo mjesto Poglavnikova boravišta“. S obzirom da se vlasnik kuće u kojoj je do tada stanovala Pavelićeva obitelj vratio i zahtijevao da sve izbjeglice napuste kuću, satnik Messing odredio je premještaj obitelji „u mjesto St. Gilgen na Wolfgangseeu i to u jedan penzion imenom Vila Helene – vlastnice gospodje Ellmauer koji se nalazio dvie kuće udaljen od samog sjedišta američke vojne policije CIC-a, a sve to očito radi toga da nas mogu bolje kontrolirati“. Nakon premještaja u St. Gilgen obitelj je „dobila“ i novog satnika CIC-a – Johnsona.

U prvom razgovoru „upitao je, da li imamo jednu fotografiju otca“, a nakon što je „dobro pogledao rekao je: Pa tog čovjeka bi ja mogao brzo i lako prepoznati!“. Međutim, Pavelić će prema vlastitoj tvrdnji prilikom promjene skrovišta proći pokraj zgrade CIC-a, očito neopažen i neprepoznat. Slavko Kvaternik u svom svjedočenju navodi da je čuo da je Pavelićeva obitelj smještena u „hotelu na jezeru u mjestu St. Gilgen i da je tamo po amerikanskim vlastima u mjestu internirana, ali da se smije slobodno kretati“. Višnja Pavelić navodi da su, osim njene obitelji, u St. Gilgenu bili smješteni „u jednoj prizemnoj sobi (...) gospodja Turina sa kćerkom, dok je ministar dr. Turina ležao bolestan u bolnici“.

Ovo je daleko najprodavaniji auto u Europi