Još i danas, skoro četvrt stoljeća nakon okončanja Domovinskog rata, traje rasprava o uzrocima te krivnji za početak rata. U sklopu navedene rasprave o uzrocima i krivnji bitan element sporenja predstavljaju razlozi za srpsku pobunu.
U hrvatskoj historiografiji prevladava mišljenje da je Milošević namjerno poticao hrvatske Srbe (potom i bosanske Srbe) na pobunu sa ciljem stvaranja autonomnih oblasti te potom država (Republike Srpske Krajine i Republike Srpske), koje su trebale u konačnici postati dio jedne Velike Srbije. U „prvom koraku“ srpska pobuna bila je i sredstvo destabilizacije nove hrvatske vlasti praktički od prvoga dana njezina formiranja. Sa druge strane srpska historiografija polazi od teze da je dolaskom HDZ-a na vlast u Hrvatskoj, među Srbima, zavladao strah od mogućeg ponavljanja progona kojem su bili izvrgnuti za vrijeme postojanja ustaške NDH od 1941. do 1945. godine te je pobuna hrvatskih Srba time bila legitiman čin obrane vlastite egzistencije. Budući je za vrijeme postojanja SFRJ svako isticanje hrvatstva (ma koliko benigno bilo, kao napr. isticanjem zastava sa povijesnim hrvatskim simbolima ili pjevanje „hrvatskih“ pjesama) smatrano nacionalizmom i samim time bilo podložno kaznenom progonu te je na taj način svaki oblik hrvatskog nacionalizma kod Srba doživljavan i izjednačavan sa ustaštvom. Neprijeporna je činjenica da sa uspostavom demokratskog sustava dolazi do pojave ekstremne desnice u hrvatskom političkom prostoru koja je „sanjala“ i propagirala obnovu nekakve NDH (u političkom i zemljopisnom smislu).
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. ožujka 2022.