Naslovnica

Kozački i kalmički savezi tijekom Drugoga svjetskog rata

General Helmuth von Pannwitz doživio je 13. ožujka 1945. godine počast koju prije njega nije doživio niti jedan stranac.
21. kolovoza 2020. u 08:38 0 komentara 522 prikaza
Foto: www.alchetron.com

Svaka kozačka konjanička pukovnija dijelila se na šest konjaničkih eskadrona i teški eskadron (osam minobacača 80 mm i devet teških strojnica), dok je svaki jahači kozački topnički sklop imao šest bitnica poljskih topova 75 mm i jednu bitnicu haubica 105 mm. Uz navedeno postrojeni su i: 55. kozački protuoklopni sklop, 55. kozačka opkoparska bojna, 55. kozačka bojna dojavništva, 55. zdravstvena bojna i 55. zapovjedništvo divizijske logistike. Jedina »čisto« njemačka postrojba unutar divizije bila je 55. izvidnička bojna. Od šest zapovjednika konjaničkih pukovnija u diviziji jedino Kononov nije bio Nijemac što jasno govori o povjerenju koje su u njega imali njemački viši zapovjednici.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Kozaci i Kalmici u njemačkoj službi tijekom Drugoga svjetskog rata

Postrojena je i Dragovoljačka obučna i doknadna kozačka pukovnija (zapovjednik: pukovnik Alexander von Bosse) čija je zadaća bila obuka novih dragovoljaca za popunu kozačkih postrojbi. Osim pješačke i konjaničke obuke u sklopu pukovnije izvođena je obuka za dočasnike i časnike kroz Kadetsku kozačku školu (za dječake od 14 do 18 godina) te Dočasničku i Časničku kozačku školu. Divizija je nakon postrojavanja podvrgnuta zahtjevnoj njemačkoj obuci koja je trajala sve do kraja rujna 1943. godine. Tijekom obuke diviziju je posjetio general-bojnik Pjotr Nikolajevič Krasnov, vrhovni ataman svih Kozaka.

Krajem rujna 1943. počelo je prebacivanje 1. kozačke konjaničke divizije na srijemsko područje, odnosno u okolicu Rume (navedeno područje tada je bilo dio državnog područja NDH). Od 5. listopada 1943. divizija se nalazi pod zapovjedništvom LXIX. Pričuvnog zbora te sudjeluje u svojem prvom protupartizanskom poduhvatu na Fruškoj gori. Početkom studenog 1943. godine divizija je premještena u sastav XV. gorskog zbora te je do kraja godine bila angažirana na zaštiti željezničke pruge Zagreb–Beograd (I. donski kozački konjanički zdrug) i Slavonski Brod–Sarajevo (II. kavkaski kozački konjanički zdrug).

Od siječnja 1944. godine divizija se nalazi u pričuvi 2. oklopne vojske na području Prnjavor–Bosanska Dubica–Bosanska Gradiška te zajedno s postrojbama NDH izvodi poduhvat čišćenja planine Vučjaka i potom prodora prema Vrbasu s krajnjim ciljem izbijanja na rijeku Unu u području Hrvatske Kostajnice. Tijekom veljače 1944. godine 1. kozačka konjanička divizija prebačena je na područje sjeverozapadno od Zagreba te je imala zadaću zaštite željezničke pruge Zagreb–Karlovac, a potom je u ožujku i travnju 1944. godine izvodila protupartizanske poduhvate na području Jastrebarskog, Pisarovine i Okića.

Dana 1. travnja 1944. godine zapovjednik 1. kozačke konjaničke divizije Helmuth von Pannwitz promaknut je u čin general-poručnika. U svibnju 1944. godine divizija je ponovno vraćena pod zapovjedništvo LXIX. pričuvnog zbora te su njezine 1. i 2. konjanička pukovnija sudjelovale u teškim borbama između Karlovca i Gline. Potom je kompletna divizija tijekom lipnja i srpnja 1944. godine bila angažirana na zaštiti željezničke pruge Zagreb–Slavonski Brod. U kolovozu 1944. godine najveći dio divizije sudjeluje u borbenim djelovanjima deblokiranja Daruvara, a potom u rujnu iste godine ima zadaću deblokirati Požegu koju su okružile partizanske snage. Istovremeno 4. i 6. konjanička pukovnija divizije sudjeluju u proboju partizanskog okruženja Banje Luke.

U međuvremenu je Adolf Hitler donio odluku da sve dragovoljačke postrojbe sastavljene od stranaca moraju prijeći u sastav Waffen-SS-a. Na temelju spomenute odluke general-poručnik von Pannwitz razgovarao je s državnim vođom SS-a Heinrichom Himmlerom 26. kolovoza 1944. godine o prelasku 1. kozačke konjaničke divizije u Waffen-SS. Vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta izdalo je 16. listopada 1944. godine uputu o »prenošenju nadležnosti « nad 1. kozačkom konjaničkom divizijom na Waffen-SS te postrojavanju kozačkog konjaničkog zbora. Državni vođa SS-a Himmler svojom zapovjedi od 4. studenog 1944. godine zapovjedio je podčinjavanje 1. kozačke konjaničke divizije Waffen-SS-u te potom postrojavanje stožera XIV. kozačkog konjaničkog zbora s 1. i 2. kozačkom konjaničkom divizijom te 3. kozačkim pješačkim zdrugom. Istom zapovjedi reguliran je prelazak časnika i dočasnika (Nijemaca i Kozaka) iz Wehrmachta u Waffen-SS. Od 4. studenog 1944. pa do 25. veljače 1945. godine izvršen je preustroj 1. kozačke konjaničke divizije u XIV., a od 25. prosinca 1944. u XV. te od 1. veljače 1945. godine u XV. SS-kozački konjanički zbor, koji se sastojao od: 1. kozačke konjaničke divizije (zapovjednik: pukovnik Konstantin Wagner) sa: 1. donskom, 2. sibirskom i 3. kubanjskom kozačkom konjaničkom pukovnijom te 1. kozačkom topničkom pukovnijom, 2. kozačke konjaničke divizije (zapovjednik: pukovnik Hans-Joachim von Schultz) sa: 4. kubanjskom, 5. donskom i 6. terečkom kozačkom konjaničkom pukovnijom i 2. kozačkom topničkom pukovnijom i 3. kozačkog pješačkog zdruga, koji je od 1. travnja 1945. godine postao 3. kozačka pješačka divizija (zapovjednik: pukovnik Ivan Nikič Kononov) sa: 7. donskom i 8. sibirskom kozačkom pješakom pukovnijom te od 1. travnja 1945. godine 9. kalmičkom konjaničkom pukovnijom.

DRUGI DIO Okupacija i kolaboracija na Kavkazu

U međuvremenu je general-poručnik Helmuth von Pannwitz 10. veljače 1945. godine brisan iz popisa djelatnih vojnih časnika, a 11. veljače primljen je u djelatni stališ Waffen-SS-a s činom SS-Gruppenführer i general-leutnant Waffen-SS (SS general-poručnik i general-poručnik Waffen-SS-a) te je 25. veljače 1945. godine službeno imenovan zapovjednikom XV. SS-kozačkog konjaničkog zbora.

Sredinom 1944. godine pod pritiskom nadirućih sovjetskih postrojbi započeto je sustavno preseljenje Kozaka i njihovih obitelji s područja Dona i Kubanja na područje Novogrudoka u Bjelorusiji pod vodstvom atamana Timofeja Domanova. Kada se početkom listopada 1944. godine i sam Novogrudok našao pod udarom postrojbi Crvene armije, Kozaci su s obiteljima preseljeni na područje Sjeverne Italije oko grada Tolmezza te je uspostavljen »Kozački stan« koji je prema izvješću atamana Naumenka brojao 115 590 muškaraca, žena i djece. Od muškaraca sposobnih za nošenje oružja Zapovjedništvo Kozačkog stana (zapovjednik: pohodni ataman Anton Vasiljevič Turkul) postrojilo je: 1. i 2. donsku, 3. terečku i 4. kubanjsku pješačku (plastun) pukovniju, ojačanu konjaničku bojnu (962 konjanika), pričuvnu pješačku bojnu (376 vojnika) i prateću bojnu (386 vojnika). »Kozački stan« i sve njemu podređene navedene kozačke postrojbe bile su pod operativnim zapovjedništvom višeg SS- i redarstvenog vođe Operativne zone Jadransko primorje SS-general-poručnika Odila Globocnika te su angažirane u protupartizanskim akcijama.

U međuvremenu su postrojbe XV. SS-kozačkog konjaničkog zbora i dalje vodile teške borbe protiv partizanskih snaga duž crte povlačenja glavnine snaga Vojne skupine »E« uz rijeku Savu, dok je jedan dio snaga prebačen na virovitičko područje kako bi preuzeo osiguranje Drave od mogućeg prijelaza sovjetskih snaga (»Virovitički mostobran«). Od 26. travnja 1945. godine započelo je prebacivanje čitava kozačkog zbora u Kranjsku na područje St. Veitha kako bi se tamo spojio sa snagama »Kozačkog stana« koje su se povlačile prema sjeveru.

General Helmuth von Pannwitz doživio je 13. ožujka 1945. godine počast koju prije njega nije doživio niti jedan stranac. Toga ga je dana Skupština kozačkih bojovnika (»frontovnikov«) imenovala pohodnim atamanom (»pohodnji ataman«) čitave kozačke vojske. Sam von Pannwitz bio je izrazito privržen »svojim« Kozacima. Tako je, osim što je naučio jezik, i vrlo često umjesto vojne odore nosio odoru kozačkog atamana. Kozački konjanički zbor položio je oružje 13. svibnja 1945. u Völkermarktu (Kranjska) pred 11. britanskom oklopnom divizijom. Britanci su dopustili posljednje postrojavanje čitava zbora, 20. svibnja 1945. godine, koje je jašući na svome konju obišao i general Helmuth von Pannwitz. Pripadnici britanske vojske uhitili su 27. svibnja 1945. godine von Pannwitza, a sljedećeg dana su uhitili i kozačke vođe (38 atamana/generala, 167 pukovnika i 2 000 ostalih časnika; od navedenog broja samo 35% njih bili su sovjetski državljani, a sve ostalo emigranti). Odmah 29. svibnja 1945. godine Britanci su započeli izručivanje 50 000 Kozaka (muškaraca, žena i djece) sovjetskim snagama. Kada su Kozaci shvatili što Britanci namjeravaju, oko 500 kozačkih časnika izvršilo je samoubojstvo, dok je oko 500 žena sa svojim djecom skočilo u Dravu, a samo se oko 300 časnika uspjelo probiti u okolne šume i tako spasiti život. Sovjeti su odmah nakon preuzimanja Kozaka strijeljali njih 350, na »licu mjesta«, a ostale preko Graza, Beča, Budimpešte, Kijeva i Moskve otpremili za Sibir.

PRVI DIO Okupacija i kolaboracija na Krimu

Za to vrijeme Britanci su držali u zatvoru u Grazu von Pannwitza do 12. lipnja 1945. godine kada je predan Sovjetima i istoga dana otpremljen put Sovjetskog Saveza da bi u srpnju 1945. godine stigao u zloglasni zatvor Lubljanka u Moskvi. Prema presudi Vojnog vijeća Vrhovnog suda Sovjetskog Saveza general-poručnik Waffen-SS-a Helmuth von Pannwitz osuđen je na smrt vješanjem (s još sedmoricom istaknutih kozačkih atamana: Krasnov, Turkul, Naumenko, Škuro, Sultan-Girej, Kononov i Domanov). Kazna je izvršena 16. siječnja 1947. godine u podrumu zatvora Lubljanka.

KALMICI

Kalmici su zapadnomongolski narod koji sebe smatra neposrednim potomcima Džingis-kana, čije se porijeklo gubi u pustinjama i stepama negdje na tromeđi Kine, Mongolije i Rusije. Oni ovu svoju prapostojbinu napuštaju u XVII. stoljeću te kreću prema zapadu.

Na zapad stižu do doline Dona i Volge gdje se bave stočarstvom, a način života im je nomadski. U ruskoj carskoj vojsci dostižu status elitnih konjanika te su vrlo često ratovali »rame uz rame« s Kozacima. Vjerni danoj riječi ruskom caru svoju vjernost održali su i tijekom boljševičke Oktobarske revolucije (1917. godine), boreći se zajedno sa svojim stoljetnim suborcima i susjedima Kozacima. Nakon poraza jedan dio Kalmika sa svojim porodicama i većinom svećenstva preko krimskih luka odlazi u emigraciju. Tako u nekoliko valova uglavnom preko Dubrovnika Kalmici dolaze u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca početkom 20-ih godina XX. stoljeća, gdje njih oko 400 u Beogradu formira najveću kalmičku emigrantsku koloniju u Europi. Usto Kalmici su danas jedini budistički narod u Europi te ih na području današnje Ruske Federacije ima oko 180 000.

Prva dragovoljačka postrojba ustrojena od Kalmika (jačine satnije) bila je postrojena u sastavu 16. motorizirane pješačke divizije nakon što je navedena divizija zauzela glavni grad Kalmika Elistu tijekom ljeta 1942. godine. Ubrzo je navedena kalmička dragovoljačka satnija preimenovana u Kalmički odred »Dr. Doll« (njem. Kalmücken Verband Dr. Doll) koji je dobio ime po svom zapovjedniku satniku Othmaru Rudolfu Wrbi alias Dr. Doll. Jačina odreda bila je dva konjanička eskadrona. Stalnim priljevom novih dragovoljaca iz redova Kalmika postojeći Kalmički odred »Dr. Doll« ubrzo je prerastao u Kalmičku legiju koja je u travnju 1943. preimenovana u Kalmički konjanički zbor (njem. Kalmückisches Kavalleriekorps).

Sastav Kalmičkog konjaničkog zbora (jačine 5000 vojnika) bio je sljedeći: zapovjednik zbora: bojnik Othmar Rudolf Wrba (do srpnja 1944), potom potpukovnik Hans Pipgorra (do siječnja 1945) i kao posljednji pukovnik Raimund Hoerst, stožer zbora s pratećim vodom, I. skupina (1., 4., 7., 8. i 18. konjanički eskadron), II. skupina (5., 6., 12., 20. i 23. konjanički eskadron), III. skupina (3., 14., 17., 21. i 25. konjanički eskadron), IV. skupina (2., 13., 19., 22. i 24. konjanički eskadron) iV. skupina (9., 10., 11., 15. i 16. konjanički eskadron).

IZ NOVOG BROJA Potapanje motornoga jedrenjaka "Sirena" u uvali Vlašići kod otoka Paga

Kalmički konjanički zbor (koji je u svom sastavu osim konja imao i deve) u odnosu na ostale njemačke »Istočne legije« imao je poseban status, počevši od odora koje su predstavljale mješavinu sovjetskih vojničkih odora i kalmičke narodne nošnje do toga da su svi časnici i dočasnici u zboru bili Kalmici izuzev zapovjednika zbora te njegova stožera koji je popunjen većinom Nijemcima (u cijelom Kalmičkom konjaničkom zboru uz samoga zapovjednika bilo je angažirano još samo dvadeset njemačkih časnika i dočasnika).

Poslije svoga postrojavanja Kalmički konjanički zbor angažiran je u borbenim akcijama protiv komunističkih partizana na području stepa između Dona i Volge. Nakon povlačenja njemačkih snaga iza Dona s njima se povlači i Kalmički konjanički zbor, dok njegova V. skupina ostaje iza sovjetske crte bojišta nastavljajući s gerilskim djelovanjem sve do svibnja 1945. godine. Osim »vojnog krila« Kalmici osnivaju i svoje »političko krilo« te je tako u rujnu 1944. godine u Berlinu formiran »Kalmički nacionalni odbor« pod predsjedanjem Sambe Balinova s glavnim ciljem okupljanja svih Kalmika u zajedničkoj borbi (vojnoj i političkoj) protiv Sovjetskog Saveza. Jedino je Kalmički nacionalni odbor pristao sudjelovati u radu »Nacionalnog povjerenstva za oslobođenje Rusije« generala Andreja Vlasova, dok su svi ostali narodi s područja Sovjetskog Saveza ili same Rusije odbili sudjelovati u radu navedenog povjerenstva (ponajprije su to odbili predstavnici nacionalista iz Ukrajine i Bjelorusije te potom predstavnici naroda s kavkaskog područja koji su imali svoje nacionalne odbore).

Najveći dio Kalmičkog konjaničkog zbora (stožer zbora te I–IV. skupina) povlači se zajedno s njemačkim snagama, pri čemu je zbor uglavnom angažiran za osiguranje pozadine njemačkih postrojbi u povlačenju, a u nekoliko navrta angažiran je i na prvoj crti bojišta. Ostaci Kalmičkog konjaničkog zbora tijekom ožujka 1945. godine preustrojeni su u konjaničku pukovniju koja je od 1. travnja 1945. godine postala 9. kalmička konjanička pukovnija te je ušla u sastav 3. kozačke pješačke divizije XV. SS-kozačkog konjaničkog zbora s kojim je podijelila i njegovu konačnu gorku sudbinu.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u lipnju 2016.

IZ NOVOG BROJA S-Boote - Sredozemlje 1941. - 1945. NOVA KNJIGA Željezni kancelar i miroljubiva vanjska politika DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (Drugi dio) Njemačka civilna i vojna uprava u Ukrajini
 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.