Naslovnica

Kozaci i Kalmici u njemačkoj službi tijekom Drugoga svjetskog rata

Biti Kozak prije svega je značilo način života, a nikako nije predstavljalo nacionalnu ili narodnu odrednicu. Sama riječ »kozak« u istočnoj inačici staroslavenskog jezika označavala je slobodnog čovjeka.
19. kolovoza 2020. u 07:20 0 komentara 655 prikaza
Foto: www.alchetron.com

Biti Kozak prije svega je značilo način života, a nikako nije predstavljalo nacionalnu ili narodnu odrednicu. Sama riječ »kozak« u istočnoj inačici staroslavenskog jezika označavala je slobodnog čovjeka. Kozaci se prvi put spominju u sklopu mongolske vojske gdje su kao vrsni jahači služili uglavnom za izvidničke zadaće.

PRVI DIO Okupacija i kolaboracija na Krimu

U sklopu mongolske Zlatne Horde Kozaci se naseljavaju između rijeka Dnjepra, Dona i Volge organizirani u vojničke družine, kao samouprave, na čelu kojih su se nalazili atamani (atamani su bili ekvivalent hercezima ili vojvodama u južnoslavenskih naroda). Postupno Kozaci stvaraju veća naselja koja postaju utvrđeni gradovi – seči. Pojedine kozačke družbe stvaraju veće kozačke saveze koji do XV. stoljeća stvaraju velika samoupravna područja na dodiru između Moskovske Države i poljsko-litavske države s jedne strane i krimskog tatarskog kanata s druge strane.

Početkom XVI. stoljeća kozački savezi sve više jačaju i dolazi do osnivanja samostalnih vojnički organiziranih država koje se nazivaju vojske. Tako se tijekom XVI. stoljeća osnivaju Zaporoška Vojska na Dnjepru, Kubanjska Vojska uz obale Crnoga mora i Cjelokupna Donska Vojska na Donu koja se sastojala od: jajičke, volške, grebenske i terečke kozačke vojske. Nacionalnost i vjera Kozacima nisu bili važni. Iako su jezgru Kozaka činili Slaveni (današnji Ukrajinci i Rusi), uz njih se nalaze i veće skupine Tatara, Turaka, Vlaha, Kalmika, Gruzijaca i Čerkeza, a uz navedene i veći broj Židova, Nijemaca, Francuza, Talijana, Španjolaca pa čak i Engleza koji su došli kao trgovci i avanturisti ili čak kao zarobljenici koji su potom stupili u kozačke redove. Temelj kozačke životne filozofije sastojao se ponajprije u vrednovanju osobnih zasluga bez obzira na podrijetlo, društveni status, vjeru ili naciju. Na čelu kozačkih vojski nalazila se skupština koju su činili svi za rat sposobni muškarci. Kozačka skupština birala je vrhovnog atamana vojske (s mandatom na godinu dana) te oblasne, kotarske i općinske atamane koji su imali izvršnu i sudsku vlast. U slučaju rata kozačka skupština birala je pohodnog atamana kao vrhovnog vojnog zapovjednika. Tek je ruski car Petar I. uspio tijekom svoje vladavine u XVIII. stoljeću u potpunosti podčiniti Kozake svojoj vlasti. Međutim zbog čestih pobuna pojedinih kozačkih vojski ruske vlasti pojedine kozačke vojske ukidaju, a neke preseljavaju na ugrožena granična područja prema tatarskom Krimu ili u Sibir kao zaštitu od upada sibirskih nomadskih plemena.

Tijekom XIX. stoljeća Kozaci se sve više podčinjavaju carskoj upravi u Moskvi koja određuje i broj vojnika koje pojedina kozačka vojska ima staviti na raspolaganje ruskoj carskoj vojsci. U ratu 1812–1813. godine protiv Napoleonove »Velike vojske « na strani carske Rusije sudjeluje 41 kozačka konjanička pukovnija. Tijekom navedenog rata posebno se ističe konjanički zbor atamana grofa Platova u potiskivanju razbijene francuske vojske. Uprava kozačkih vojski ustrojena je carskim ukazom 1879. godine kada je cara imenovao i prvog vrhovnog atamana svih kozačkih vojski. Kozačke konjanike i njihove konje odlikovala je velika izdržljivost te pokretljivost što ih je činilo idealnim za brze obuhvate protivničkih krila ili za borbena djelovanja u pozadini protivnika, a vrlo često su izvodili i noćne napade. Kozak je u rat stupao sa svojim konjem i osobnim hladnim oružjem (sabljom i nožem), dok je vatreno oružje (konjanički karabin) dobivao od države. Uz navedeno pojedine kozačke konjaničke pukovnije naoružane su i dugačkim konjaničkim kopljima.

IZ NOVOG BROJA Potapanje motornoga jedrenjaka "Sirena" u uvali Vlašići kod otoka Paga

Tijekom XIX. i početkom XX. stoljeća pojedini kozački atamani dobivaju od ruskoga cara velike zemljišne posjede čime se stvara posebna klasa bogatih Kozaka zemljoposjednika. Za vrijeme borbenih djelovanja od 1914. do 1917. godine u sklopu ruske carske vojske od Kozaka su postrojene: 64 konjaničke pukovnije, 68 topničkih bitnica, 30 pješačkih bojni, 175 samostalnih konjaničkih satnija i 61 pričuvna satnija čime je ukupno obuhvaćeno 300 000 kozačkih vojnih obveznika.

Nakon početka boljševičke Oktobarske revolucije dio kozačkih postrojbi ostao je vjeran građanskoj vladi, dok je dio prešao na boljševičku stranu. Najveći dio kozačkih zemljoposjednika te jedan dio »običnih« pripadnika kozačkih postrojbi emigrirao je nakon boljševičke pobjede u zapadnoeuropske zemlje. Emigranti Kozaci osnivali su u zemljama emigracije različite kozačke udruge koje su se bavile čitavom lepezom djelatnosti – od njegovanja kozačke vojne i kulturne tradicije do karitativnog djelovanja i skrbi za svoje članove. U sklopu Crvene armije radnika i seljaka Sovjetskog Saveza već 1920. godine ukinute su sve posebnosti kozačkih postrojbi te su one kao takve prestale postojati.

Od 1936. godine ponovno se u postrojbe Crvene armije uvodi »kozaštvo« te se ustrojava nekoliko konjaničkih divizija koje su nosile prefiks »kozačka«, iako je prema samim Kozacima i dalje sovjetski režim ostao sumnjičav zbog njihova upornog odbijanja »sovjetizacije«. Od svih istočnih dragovoljaca koji su se borili u redovima Wehrmachta i Waffen-SS-a Kozaci predstavljaju najbrojniju skupinu. Vojničke kvalitete Kozaka oduševljavale su kako njemačke časnike tako i visoke službenike Rosenbergova Ministarstva za zaposjednuta istočna područja.

Sam ministar Rosenberg angažirao je skupinu stručnjaka koji su razvili tezu prema kojoj su potomci Kozaka germanski Istočni Goti koji su u svom prodoru prema istoku stigli do krimskog područja te potom nastavili prodor dalje, istočno od Krima. Ovo »otkriće« da su »originalni« potomci Kozaka ustvari germanskog, a ne slavenskog podrijetla bila je »podloga« na temelju koje su Kozaci postali »podobni« za Ministarstvo za okupirana istočna područja iako Kozaci kao takvi, kao što je već ranije istaknuto, nisu bili jedinstvena plemenska, narodna ili nacionalna

skupina te je u skladu s navedenim svatko tko je prigrlio kozačku »životnu filozofiju« mogao postati Kozakom (tako su se u kozačkim postrojbama tijekom XVII. i XVIII. stoljeća nalazile i veće skupine Židova koji su bez obzira na pripadnost Kozacima i dalje nastavili svakodnevno i nesmetano prakticirati svoje vjerske običaje). Bez obzira na dobivenu ocjenu rasne podobnosti« od strane Ministarstva za okupirana istočna područja, njemačka vojna zapovjedništava, praktički od prvoga dana pothvata »Barbarossa«, započinju s angažiranjem kozačkih dragovoljaca. Tako je stožer XXXX. oklopnog zbora, suočen s problemom ogromnog broja sovjetskih zarobljenika, odlučio angažirati dragovoljce iz redova donskih i kubanjskih Kozaka. Od navedenih Kozaka ustrojen je sredinom kolovoza 1941. godine prateći odred koji je imao zadaću zarobljene sovjetske vojnike pratiti do zarobljeničkih logora u pozadini bojišta. Zapovjednikom pratećeg odreda postavljen je kozački satnik Zagorodni, a gotovo svi u stožeru XXXX. zbora smatrali su da više nikada neće vidjeti nikoga niti od pratnje, a niti od zarobljenika.

Međutim početkom rujna 1941. godine satnik Zagorodni se pojavio u stožeru XXXX. oklopnog zbora te podnio prijavak o izvršenju dobivene zadaće te da čeka sljedeću zapovijed. General konjaništva Georg Stumme (zapovjednik XXXX. oklopnog zbora), sada potpuno uvjeren u lojalnost »svojih« Kozaka, zapovjedio je ustrojavanje kozačke dragovoljačke konjaničke bojne te je nakon četverotjedne obuke i formalno postrojena 82. kozačka konjanička bojna (bojna se do svibnja 1944. godine borila na Istočnom ratištu, a potom je premještena u Francusku gdje je tijekom savezničke invazije u Normandiji angažirana kod Saint-Lôa te je u bici za navedeni grad cijela uništena). U ranim jutarnjim satima 22. kolovoza 1941. godine kompletna 436. sovjetska pješačka pukovnija (sa svim časnicima i dočasnicima) na čelu sa zapovjednikom bojnikom Kononovim (donski Kozak) prelazi na njemačku stranu. Pukovnija je ubrzo preustrojena u 102. kozačku bojnu, a ubrzo je promijenila numeričku oznaku te je postala poznata kao 600. kozačka pješačka bojna (»bojna« je imala 77 časnika i 1 799 dočasnika i vojnika). Do kraja 1941. godine svaka njemačka oklopna divizija koja je bila angažirana na Istočnom ratištu imala je u svom sastavu jednu izvidničku kozačku konjaničku satniju, dok su pri svim divizijama za osiguranje (koje su angažirane u pozadini Istočnog ratišta uglavnom na protupartizanskim zadaćama) ustrojene kozačke pješačke bojne.

IZ NOVOG BROJA S-Boote - Sredozemlje 1941. - 1945.

Tijekom ljetne ofenzive 1942. godine njemačke postrojbe prodiru prema područjima oko Crnoga mora te u listopadu 1942. godine na području Kubanja Nijemci ustrojavaju samoupravnu »kozačku oblast« koja je obuhvatila oko 160 000 stanovnika. Na području navedene »kozačke oblasti« Vasilij Galžkov formira Kozačku nacionalističku stranku te poziva sve Kozake »da prihvate Adolfa Hitlera kao vrhovnog zaštitnika interesa svih Kozaka«. Krajem 1942. godine njemačka vojska imala je tri »izvora« za regrutaciju Kozaka: neposredno s područja naseljenim Kozacima, a koja su bila pod njemačkom okupacijom; dragovoljci iz zarobljeničkih logora; prebjezi iz redova Crvene armije.

Krajem 1942. godine u sastavu Vojne skupine »Jug« ustrojavaju se dvije kozačke konjaničke pukovnije (potpukovnika Jungschulza i potpukovnika Lehmanna; prema njemačkoj tradiciji samostalne pukovnije nose nazive prema prezimenima svojih zapovjednika), dok se pri Vojnoj skupini »Sredina « ustrojava kozačka konjanička pukovnija potpukovnika Freiherra von Wolffa te Konjanički odred »Boeselager« (jačine 650 Kozaka) koji će kasnije prerasti u pukovniju. Početkom 1943. godine pri Vojnoj skupini »Jug« postrojava se i treća kozačka konjanička pukovnija koja dobiva ime »Grof Platov« u spomen na istaknutog kozačkog atamana iz Rusko-francuskog rata 1812–1813. godine. Svaka od navedenih kozačkih konjaničkih pukovnija imala je jačinu od 2 000 Kozaka te 160 Nijemaca. Iako su Kozaci bili vrsni konjanici, u većini slučajeva u borbu su stupali kao dragoni, odnosno borili su se »sa zemlje«, a samo u iznimnim situacijama »s konja«. Zato su pri kozačkim konjaničkim pukovnijama često bili angažirani dječaci (od 13 do 16 godina) kako bi se brinuli o konjima, dok su njihove starije kolege bili angažirani u borbenim djelovanjima. Osim navedenih kozačkih konjaničkih pukovnija početkom 1943. godine postrojena je i 630. kozačka »plastun« (pješačka) pukovnija (od dotadašnje 622. i 623. kozačke pješačke bojne te 638. samostalne kozačke pješačke satnije) pod zapovjedništvom potpukovnika von Rentelna (von Renteln je bio bivši ruski carski konjanički časnik rođen u Estoniji).

Tada se na »sceni« pojavio čovjek čije će ime zauvijek ostati povezano s Kozacima u Drugome svjetskom ratu – Helmuth von Pannwitz. Sin konjaničkog časnika, rođen u Šleziji 1898. godine, i sam se kao šesnaestogodišnji dragovoljac javio u njemačku carsku vojsku 1914. godine. Već kao dječak dobar jahač von Pannwitz posebno se istaknuo osobnom hrabrošću tijekom Prvoga svjetskog rata te je odlikovan Željeznim križem II. i I. reda. Sredinom 1930-ih godina XX. stoljeća von Pannwitz ponovno stupa u djelatnu službu njemačke vojske te početkom rujna 1941. godine kao zapovjednik 45. izvidničke bojne (tada u činu potpukovnika) 45. pješačke divizije biva odlikovan Viteškim križem za hrabrost. Nakon povrede leđa prilikom jednog pada s konja von Pannwitz je premješten u Nadzorništvo brzih postrojbi pri Vrhovnom zapovjedništvu vojske i imenovan načelnikom Odsjeka konjaništva te je ubrzo promaknut u čin pukovnika. Von Pannwitz je još od sredine dvadesetih godina XX. stoljeća uspostavio bliske prijateljske odnose s Nikolajem Kulakovim, atamanom terečkih Kozaka koji je aktivno podupirao suradnju Kozaka s Nijemcima. Kulakov i von Pannwitz uputili su zajednički memorandum tadanjem načelniku Glavnog stožera vojske generalu pješaštva Kurtu Zeitzleru s idejom o ustrojavanju jedne veće postrojbe od dragovoljaca Kozaka. Ideja je naišla na potpuno razumijevanje generala Zeitzlera te je pukovnik von Pannwitz dobio zadaću ustrojavanja buduće dragovoljačke kozačke divizije. Pukovnik von Pannwitz ponovno je upućen na bojište sredinom studenog 1942. godine kako bi preuzeo zapovijedanje nad Konjaničkim odredom »von Pannwitz« (sastava: kozačke konjaničke pukovnije »Grof Platov« i »von Jungschulz«) koji je ubrzo proširen s nekoliko rumunjskih postrojbi te je ustrojena Borbena skupina »von Pannwitz«. Navedena borbena skupina istaknula se u borbama za zaustavljanje daljnjeg prodora postrojbi Crvene armije prema zapadu nakon zatvaranja okruženja oko njemačkih i savezničkih snaga u Staljingradu, što je pukovniku von Pannwitzu »donijelo« Hrastovo lišće za Viteški križ te najviše rumunjsko vojno odlikovanje za hrabrost – orden »Svetoga Mihaela Hrabroga«. Nakon navedenog sudjelovanja u zaustavljanju prodora snaga Crvene armije von Pannwitz je uspio svima »dokazati« vrijednost i lojalnost Kozaka u borbi te svu svoju energiju usmjerava prema konačnom cilju – postrojavanju kozačke konjaničke divizije. Tijekom travnja i svibnja 1943. godine na vojnom vježbalištu kod Kersona u Ukrajini okupljeni su dragovoljci iz redova donskih, terečkih i kubanjskih Kozaka (ukupno oko 12 000 ljudi) koji su potom upućeni na bivše glavno poljsko konjaničko vojno vježbalište Mława (njem. Mielau) sjeverno od Varšave.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (Drugi dio) Njemačka civilna i vojna uprava u Ukrajini

Zajedno s postojećim kozačkim konjaničkim pukovnijama »von Jungschulz«, »Lehmann«, »Boeselager i »Freiherrr von Wolff« te Kononovljevom 600. kozačkom bojnom uz navedenih 12 000 kozačkih dragovoljaca ustrojena je 1. svibnja 1943. godine 1. kozačka konjanička divizija (njem. 1. Kosaken-Kavallerie Division) jačine 20 000 ljudi. Van sastava divizije ostali su: kozačka konjanička pukovnija »Grof Platov«, 630. kozačka pješačka pukovnija (poslije: 630. kozačka tvrđavska grenadirska pukovnija) te kozačke pješačke bojne pri njemačkim divizijama za osiguranje i još čitav niz kozačkih samostalnih bojni i satnija pri njemačkim pješačkim i oklopnim divizijama na Istočnom i Zapadnom ratištu (uz navedeno ustrojene su i četiri redarstvene obrambene bojne »Schuma«: 68., 72., 73. i 74. koje su krajem 1944. godine preustrojene u kozačke redarstvene jahače bojne).

Nakon svoga postrojavanja 1. svibnja 1943. godine 1. kozačka konjanička divizija imala je sljedeći sastav: zapovjednik divizije: pukovnik, od 1. lipnja 1943. godine general-bojnik Helmuth von Pannwitz; načelnik stožera: glavnostožerni potpukovnik Hans-Joachim von Schulz; I. donski kozački konjanički zdrug (zapovjednik: pukovnik Hans-Gert von Baath): donska kozačka konjanička pukovnija (zapovjednik: potpukovnik Graf zu Dohna), 2. sibirska kozačka konjanička pukovnija (zapovjednik: potpukovnik Freiherr von Nolcken), 3. kubanjska kozačka konjanička pukovnija (zapovjednik: potpukovnik Freiherr von Wolff), I. jahački kozački topnički sklop i 1. kozačka konjanička izvidnička satnija; II. kavkaski kozački konjanički zdrug (zapovjednik: pukovnik Konstantin Wagner): 4. kubanjska kozačka konjanička pukovnija (zapovjednik: potpukovnik von Jungschultz), 5. donska kozačka konjanička pukovnija (zapovjednik: potpukovnik Kononov), 6. terečka kozačka konjanička pukovnija (zapovjednik: potpukovnik von Kalben), II. jahački kozački topnički sklop i 2. kozačka konjanička izvidnička satnija.

Nastavak teksta pročitajte u jednom od slijedećih nastavka. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u lipnju 2016.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (Prvi dio) Okupacija i kolaboracija u Ukrajini DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (DRUGI DIO) Ruska oslobodilačka vojska DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Rusi u službi Trećeg Reicha
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.