Sljedećih nekoliko godina nakon osvajanja Jeruzalema, na osvojenim područjima koja će poslije u zapadnoj Europi dobiti ime „Outremer“ (Prekomorje) uspostavljeno je nekoliko država. Na sjeveru se nalazio Antiohijski principat kojim je vladao Norman iz južne Italije, Boemund I., vojvoda Tarenta. Na istoku, na drugoj strani Eufrata, nalazila se grofovija Edesa kojom je vladao Balduin I. de Boulogne. Južno od Antiohije nalazila se grofovija Tripoli koju je prisvojio Rajmond IV. Tuluski (Rajmond od St. Gillesa), grof Toulousea, koji je umro prilikom opsade grada 1105. godine. Još južnije nalazilo se Kraljevstvo Jeruzalema koje se rasprostiralo od Bejruta na sjeveru do Gaze na jugu. Njime je vladao Gotfrid Bujonski koji je, ne želeći se nazvati kraljem u gradu u kojemu je, prema vjerovanju kršćana, Krist nosio krunu od trnja, preuzeo naslov „branitelj Svetoga groba“.
Papa Urban II. umro je u Rimu dva tjedna nakon pobjede križara, ali prije nego su do njega stigle vijesti o osvajanju grada. Prije svoje smrt imenovao je nadbiskupa Pise, Daimberta, za nasljednika Ademara iz Le Puya na mjestu papinskoga poslanika u križarskome ratu. Daimbert je postao jeruzalemski patrijarh, a nakon Gotfridove smrti 1100. pokušao se nametnuti kao teokratski suveren. Međutim, franački vitezovi to mu nisu dopustili i umjesto njega pozvali su Gotfridova brata Balduina I. de Boulogne koji se tada nalazio u Edesi.
Fotografija: Vitez u klečećem položaju netom prije odlaska u križarsku vojnu (ilustracija iz Westminster Psalter, 13. st.).
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. ožujka 2018.
