Mišljenja da fotografija govori više od tisuću riječi i da kamera ne laže u javnosti su već odavno uvriježena. I dok se s prvim osobno
mogu odmah složiti drugo je već puno upitnije. Naime, jasnoću slike, cjelovitost njezine kompozicije i njezin kut gledanja određuje osoba iza fotografskog aparata.
Odabirom detalja, trenutka i kuta gledanja fotograf bira i odlučuje o poruci koju će fotografija prenijeti. Na ovaj način fotograf interpretira događaj i fotografija može ostaviti dojam potpuno suprotan onomu stvarnom. Primjerice, ako slabo posječen politički skup fotografiramo pod vješto odabranim kutom i usredotočimo se samo na prve redove, fotografija će zabilježiti i prenijeti sasvim drukčiju poruku. Naravno, u manipulaciji s fotografijama moguće su i druge, manje suptilne metode poput retuširanja. U totalitarnim režimima poput Staljinovog, fizičko uklanjanje protivnika i neistomišljenika redovito bi pratilo i uklanjanje s fotografija, kao što su nekoć u antici i srednjem vijeku uništavani spomenici i freske nepoželjnih vladara. Na ovaj se način pokušavalo izbrisati iz javnog sjećanja svaki spomen režimu nepodobnih osoba i time utjecati na povijesnu zbilju.
Iako je pojavom digitalne fotografije i računalnih programa poput „Photoshopa“ nekad mukotrpni posao retuširanja uvelike olakšan, danas se u dokumentarnoj fotografiji rijetko susrećemo s ovakvim slučajevima pa je retuširanje pojam koji se gotovo isključivo veže uz reklamnu fotografiju. I dok retuširanje nailazi na opću osudu, jedan drugi oblik manipulacije s fotografskom građom pobuđuje puno manje zanimanje javnosti. Riječ je o opisima koji se nalaze ispod fotografija. Opis ili legenda zapravo je sastavni dio fotografije jer se njime dodatno pojašnjava što se na fotografiji nalazi. Sama fotografija ne sadrži podatke o trenutku u kojemu je nastala, imena osoba i mjesta i sl., tako da se opisom samoj fotografiji lako može pripisati neistinit sadržaj. Kako je manipulacija s opisom puno jednostavnije izvediva od retuširanja, ovakvih primjera ima čitavo mnoštvo i prisutni su gotovo od samih fotografskih početaka. U nekim slučajevima riječ je o nenamjernim pogrješkama ili naprosto o neznanju, no češći su primjeri kada se fotografiji svjesno pridavao lažni opis. Neistiniti opisi posebice se često koriste u promidžbi tijekom ratnih sukoba. Prisjetimo se samo kako su nakon pada Vukovara srpski mediji prikazivali fotografije civila stradalih uslijed granatiranja jedinica JNA, za koje su tvrdili da je riječ o Srbima koje su poklale “ustaše“.
I dok je u ratu istina prva žrtva, ni mirnodopska razdoblja nisu pošteđena ovakvih pojava. U dnevnom se tisku često koriste fotografije kao popratni dio samog teksta, a koje izvorno nisu vezane s člankom uz koji su objavljene. Čini se to iz različitih pobuda. Tekst se želi ili učiniti čitateljima vizualno privlačnijim ili se upotrebom fotografije želi postići što veća vjerodostojnost s napisanim pa se u nedostatku fotografija stvarnog događaja koriste one koje najbolje odgovaraju s izrečenim u samom članku. Mogući su i sasvim suprotni primjeri: upotrebom fotografija koje nemaju nikakve veze s tematikom članka tekstu se pridodaje i značaj same fotografije, a koja može stajati u potpunoj suprotnosti s napisanim. Upravo je takav jedan primjer novinskog članka poslužio kao povod ovom osvrtu. Riječ je o članku pod naslovom „Ustaška postrojba jedina uz Nijemce pokušavala osvojiti ruski grad“ koji je objavljen u nedjeljnom Jutarnjem listu br. 4701., a predstavlja osvrt na knjigu „Croatian Legion: The 369th Reinforced (Croatian) Infantry Regiment on the Eastern Front, 1941-1943“ kojoj sam jedan od autora. Ne bih se htio osvrtati na sam tekst članka, već na naslov i popratne fotografije kojima je popraćen. Naslov je sročen tako da se čitatelj od samog početka dovodi u zabludu jer se njime izričito tvrdi da je riječ o postrojbi Ustaške vojnice, a ne Hrvatskog domobranstva kao što je to bio stvarni slučaj. Ovaj je dojam zatim dodatno potkrijepljen mnoštvom fotografija koje prikazuju pripadnike Crne legije, koje su inače snimljene tijekom borbi za Kupres 1942. godine. Uvjeravanjem da je riječ o “tvrdim“ ustašama, a ne “mekim“ domobranima, čitatelj se priprema na najveću manipulaciju koja slijedi na trećoj stranici članka, a na kojoj je objavljena fotografija koja prikazuje niz pobijenih civila. Ova fotografija snimljena u okolici Siska nema nikakve veze s 369. pojačanom pješačkom pukovnijom, no njezinim objavljivanjem uz ovaj članak stječe se dojam da je ova postrojba počinila i ratne zločine (iako se u samom tekstu članka takvo što ne tvrdi), što ponovo ne odgovara istini. Međutim, pošto je implicirano da je riječ o ustaškoj postrojbi, onda je valjda i samo po sebi razumljivo da su se takvi zločini stvarno i dogodili. Teško mi je suditi iz kojih se razloga urednik odlučio za ovakvu opremu članka, ali s obzirom na to da se uskoro očekuje izlazak hrvatskog prijevoda nesumnjivo je ovakvim načinom prikaza knjizi pričinjena znatna šteta. Stvoren je dojam da ovdje nije riječ o ozbiljnom znanstvenom djelu u kojeg je uloženo puno mukotrpnog istraživačkog rada, već da je posrijedi još samo jedna površna i neozbiljna knjiga koja koristi intrigantnu temu Staljingrada samo radi bolje prodaje.
Na kraju bih htio naglasiti da je fotografiju potrebno vrjednovati kao i svaki drugi povijesni izvor, štoviše, zbog ovakve lakoće manipuliranja sa slikovnim izvorima nužan je i dodatan oprez, a svaka zlouporaba ovakvih izvora trebala bi nailaziti na jednaku osudu stručne javnosti kao i u slučajevima zlouporabe konvencionalnih povijesnih izvora.
