Naslovnica

Memoari Nikolaja Pavloviča Ignjatijeva: Rusija hoće biti jedini vladar Balkana

Tijekom 19. stoljeća ruska politika marljivo radi na ideji panslavizma, koji se poziva na bizantizam i sniva o Carigradu kao kršćanskom gradu, što je samo po sebi značilo i oslobađanje balkanskih državica pod ruskim vodstvom.
03. veljače 2015. u 16:44 1 komentara 1205 prikaza
WW1
Foto: clevelode-battletours.com

U pisanju o uzrocima Prvoga svjetskog rata često u prvi plan stavljam ruske teritorijalne težnje ogrnute panslavističkom idejom. Zbog toga se često znam naći pod optužbama pojedinih komentatora da u cijeloj toj priči zanemarujem uloge ostalih velesila. Jasno je da bi takvo zanemarivanje vodilo pristranom pogledu, a to mi nije cilj. Onovremeni njemački izvori krivnju za izbijanje rata pripisivali su podjednako Velikoj Britaniji i Rusiji. Njemačka je bila sila u usponu koja je tražila svoje mjesto pod suncem. Velika Britanija, kao najveća kolonijalna sila, imala je hegemoniju nad pomorskim putevima kao žilama kucavicama njenog gospodarskog prosperiteta. Oba ulaza u Sredozemno more, Gibraltar i Sueski kanal, bili su pod britanskom kontrolom. Kako bi ih zaobišli, Nijemci se posvećuju projektu Bagdadske željeznice kojom nastoje kopnenim putem povezati svoje kolonije s Njemačkom. Velikoj Britaniji nije toliko smetala željeznica, koliko joj je smetalo jačanje njemačke flote koja bi daljnjim rastom mogla ugroziti britansku pomorsku hegemoniju. Francuski nacionalni ponos nikako nije mogao podnijeti gubitak pokrajina Alsace i Lorreine. Imam osjećaj da bi Francuzi bili sklopili pakt i s crnim vragom samo da povrate izgubljene pokrajine. Poincare je tog „vraga“ našao u Nikolaju II, ruskom caru. Ni Britanci nisu imali ništa protiv da se ruskog medvjeda pusti s lanca. Lako ga se moglo obuzdati ukoliko bi pretjerao, jer je njegov budžet bio ovisan o francuskom kapitalu i kreditima.

Panslavističke težnje carske Rusije imale su za cilj širenje ruskog utjecaja i podvrgavanje slavenskih naroda ruskoj kruni. Bila je to strategija koja je Rusiji trebala otvoriti Bospor i Dardanele, kao ulaz u Sredozemlje o kojemu je ovisila ruska trgovina. Slavenski narodi Balkana bili bi osiguranje i odstupnica prema Germanima. Sve što bi išlo u korist smanjenju njemačkog utjecaja, u Francuskoj i Velikoj Britaniji bilo je dobrodošlo, pa tako i nastojanja ruske politike oko pitanja Balkana. Nekada moćno Osmansko Carstvo u 19. stoljeću bilo je na umoru. Stoga je nazivano „Bolesnikom s Bospora“, a Rusija je nad njegovim tijelom vrebala poput gladnog lešinara. Kako bi bila spremna ugrabiti što veći komad mesa s onemoćalog turskog tijela, Rusija je pojačano počela aktivnije provoditi svoju politiku na Balkanu nakon poraza u Krimskom ratu (1853.-1856.), kojega je započela i u kojemu se našla sama protiv ostatka Europe. I, naravno, izgubila rat.

Tijekom 19. stoljeća ruska politika marljivo radi na ideji panslavizma, koji se poziva na bizantizam i sniva o Carigradu kao kršćanskom gradu, što je samo po sebi značilo i oslobađanje balkanskih državica pod ruskim vodstvom. U toj romantičarskoj ideji Slaveni se predstavljaju kao nepobjediv narod kojemu pripada budućnost i koji treba uništiti potencijalne prijetnje koje dolaze iz Osmanskog Carstva i Austro-Ugarske Monarhije. Naravno, time bi koristili prvenstveno Rusiji i njenom vojnom i trgovačkom utjecaju. Veliki „pokus“ s Bugarskom nije uspio i ona se okrenula protiv „Majke Rusije“ koja je nakon toga svoju sisu prebacila na Srbiju. Njeno mlijeko zatrovano panslavističkom ideologijom rezultiralo je postepenim jačanjem srpskog nacionalizma, koji je na kraju i iznjedrio povod Prvome svjetskom ratu. Često napominjem da su sve to dijelovi jedne velike i kompleksne povijesne slagalice u kojoj nam još uvijek nedostaju pojedini dijelovi, ali i da još uvijek postoje jake historiografske struje koje svojim mantrama o isključivoj njemačkoj odgovornosti mute vidike jer ni same nemaju snage i/ili želje sagledati cjelinu. Jedan mali, ali vrlo značajan dio te slagalice donosim vam i u ovom tekstu.

Riječ je o ruskom diplomatu u Carigradu, grofu Nikolaju Pavloviču Ignjatijevom. Rođen je u ruskoj vojnoj obitelji 1832. godine, da bi već 1854., u dobi od tek 22 godine, postao ruskim vojnim atašeom u Londonu, nakon čega odlazi u diplomatsku misiju na Dalekom istoku. Nakon Drugog opijumskog rata, Ignjatijev na konferenciji u Pekingu, 1860., osigurava Rusiji dio Mandžurije. Nakon toga, Ignjatijev diplomatski fokus usredotočuje na Tursku i balkanske države. Njegov zadatak bio je rješavanje Istočnog pitanja, kako se nazivalo pitanje opstanka i nasljedstva Osmanskog Carstva, i širenje ruskog utjecaja među balkanskim narodima. Nakon brojnih uspjeha na tom području, Ignjatijev 1876. godine postaje ruski veleposlanik u Carigradu. Bio je jedini visoki diplomat koji je govorio turski, pa je stoga i stekao značajniji utjecaj na turskom dvoru. Povjesničari smatraju da su Ignjatijeve aktivnosti oko širenja ruskog utjecaja na Balkanu dovele do Rusko-turskog rata (1877.-1878.) koji je završen Sanstefanskim mirom, u kojemu je također sudjelovao i koji se može smatrati uspjehom Ignjatijeve politike. Rusija je, prema odredbama mira, stekla dijelove teritorija u Besarabiji i Aziji, a Rumunjskoj, Srbiji i Crnoj Gori priznata je neovisnost od Osmanskog Carstva, dok je Bugarska postala kneževinom. BiH je priznata autonomija pod austrijskim i ruskim nadzorom. Temelj za širenje ruskog utjecaja na Balkanu bio je postavljen!

Potpisivanjem Sanstefanskog mira Ignjatijev posao je završen te on iste godine napušta Carigrad. Zanimljivo je da ne odlazi na drugu funkciju, već se povlači i neko vrijeme živi na svom imanju u Kijevskoj guberniji. Iako je slovio za najvrsnijeg ruskog diplomata druge polovice 19. stoljeća, Ignjatijev se više nikada nije vratio u diplomaciju. Do svog umirovljenja 1882. godine obavljao je niz političkih funkcija u Rusiji, od kojih je ostala zapažena kratka epizoda u kojoj je obavljao dužnost ministra unutarnjih poslova, kada su na njegov prijedlog u Rusiji uvedeni antisemitski zakoni koji su predstavljali pravni temelj za pogrom Židova u Rusiji. Zahvaljujući Ignjatijevim zakonima, više od dva milijuna Židova bilo je prisiljeno napustiti Rusiju. Ovi „Privremeni propisi o Židovima“, poznati i kao „Svibanjski zakoni“, ostali su na snazi više od 30 godina i ukinuti su tek nakon izbijanja revolucije 1917. godine.

U jeku Prvoga svjetskog rata, objavljivanjem u petrogradskom „Istorichesky Vestniku“, krajem 1914. godine, izašli su na svjetlost dana memoari grofa Ignjatijeva. Iako se dio memoara odnosi na razdoblje od gotovo pola stoljeća prije početka Prvoga svjetskog rata, oni predstavljaju svjedočanstvo o provođenju dugoročne politike kojom je Rusija nastojala osigurati svoj utjecaj na Balkanu, a time i na Sredozemlju. Zanimljivo je da Ignjatijevi memoari nikad nisu bili prevedeni i vrlo rijetko su bili citirani, premda predstavljaju prvorazredan povijesni dokument. Prevedeni su tek pojedini dijelovi koji su objavljeni tijekom rata, dok se kasnije gubi svaki interes i oni padaju u zaborav. U prvom dijelu memoara Ignjatijev opisuje svoje diplomatske aktivnosti tijekom diplomatske misije u Carigradu. U nastavku donosim dio koji se odnosi na rusku politiku prema slavenskim narodima Balkana, tako da sami možete prosuditi o opasnostima panslavizma za ondašnji mir i poredak u Europi, ali i šire.

Ignjatijev piše: „Stara centralistička Austrija, koja se trudila, da sačuva svoj položaj između Italije i Njemačke, mogla bi lako postati našom saveznicom. Ali dualistička Austrija naš je najljući suparnik i neprijatelj, s kojim moramo u najraće vrijeme zapodjeti boj na život ili smrt, da izvojštimo našu hegemoniju na blizom Orientu. Time ćemo izvojštiti i integritet Rusije i mogućnost te razvitak onoga stanja Rusije, koje je posljedica rada čitavih stoljeća, a ta je Rusija predstavnica pravoslavlja i ujedno najveće slavensko pleme. Austrijski i turski Slaveni moraju postati našim saveznicima i orudjem naše politike protiv Niemaca. Samo za postignuće ovoga cilja može Rusija doprinesti ovu žrtvu, te se pobrinuti za njihovo oslobođenje i spas. Da pak žrtvujemo samo ruske interese i oslobodimo Slavene, a onda ih pustimo, da tjeraju proturusku politiku, te se zadovoljimo samo s humanitarnim uspjehom, to bi bilo nepromišljeno i prikorno.

Meni se je uviek činilo, da Rusija ima tu misiju, kako da prikupi sve Slavene i da dragovoljno ne pusti ni pedlja slavenske zemlje nikomu. Ako ipak uspije Austriji, da Srbe i Bugare predobije za sebe, a Čehe i Magijare većma priljubiti, tad će uz oslon na Poljake Beč postati središtem nama neprijateljske slavensko-katoličke federacije, a ugled Rusije u zapadnoj Evropi je propao. Poljska će se uzpostaviti, a u austrijsko-slavensku federaciju uvući će se pitanje autonomije Litavske i baltijskih pokrajina, možda i Male Rusije. Zato mora za očuvanje interesa i budućnosti Rusije postati slavenska zastava jedini atribut ruskoga cara, a ojačanje upliva bilo koje države na Balkanu – osobito pak Austro-Ugarske – ne smije se ni pod koju cienu dopustiti.

Čitava moja misija u Turskoj i medju Slavenima od 1861.-1867. godine inspirirana je bila tim načelima, da bude jedina Rusija gospodarom na Crnom moru i Balkanu. Austriji da se ostavi granica njezinog širenja, a svi narodi na Iztoku – osobiti Slaveni- da čekaju pomoć jedino od Rusije.

Što se tiče Turske, ona će se potjerati s Balkana samo onda, ako to bude djelo kršćanskih naroda pod vodstvom Rusije. I Rumunjsku mora Rusija sa nepovjerenjem susretati, jer neki evropski državnici misle, da će u Carigrad poslati kneza Karla Hohenzollerna, ako bi se sultan pokazao preslabim za prijestolje. Rumunjski interesi su oprečni slavenskima. Srbija se mora osigurati za neutralnost Rumunjske, ali se mora čuvati nekih teritorijalnih garancija, jer će Rumunjska svakako tražiti povrat Besarabije.

Austro-Ugarska hoće se dočepati Bosne i Hercegovine. Da se zasiti njezina pohlepnost može joj se kao naknada za izgubljene provincije u Italiji dati radije, da okupira Moldaviju i Vlašku, nego li Bosnu i Hercegovinu, a rieka Seret neka bude granica između nje i Rusije.“

Danijel Tatić - BLOG

  • zg223:

    kaze stoljecima su radili na tome.a nista nisu napravili od toga svega...bezveznjakovici