Rijetki su primjeri u povijesti da je jednom odlučno poraženi vojskovođa ili vladar uspio povratiti svoj prijašnji ugled i prestiž, kao i povjerenje ljudi koji su ga bili spremni slijediti.
Iako nije poražen na bojnom polju, Aleksandra Velikog odbili su u daljem pohodu na Indiju slijediti njegove vjerne postrojbe koje su bez pogovora krvarile po Maloj Aziji, Mezopotamiji i Perziji. Hanibal je svakako bio jedan od najvećih vojskovođa koji je antički svijet vidio, ali nakon Zame, on više nije nikada zaprijetio Rimu. Međutim, Napoleon Bonaparta, koji je tijekom svojih burnih godina vladavine i osvajanja, mobilizirao preko dva milijuna Francuza, a izgubio gotovo polovicu od toga broja po krvavim bitkama koje je uglavnom dobivao diljem Europe, uspio je, godinu dana iza svog pada nakon velike „bitke naroda“, pod svoj barjak okupiti više od stotinu tisuća ljudi. Uspio je u njima zapaliti onaj isti plamen koji je gorio kod Ulma, Austerlitza, Wagrama i koji je mogla ugasiti samo smrt za svoga cara.
Vjera u božansku prirodu toga čovjeka, mržnja prema restauriranim Bourbonima ili nostalgija za danima slave? Mnogo je objašnjenja za tako velik odziv pozivu da se još jednom krvari za ideale oličene u carskom orlu. Pa ipak, iako su to bili gotovo isti ljudi koji su Napoleona nekada slijedili (posebno njegova odana Carska garda), ni vremena niti njihov car više nisu bili isti. Pokazalo se da je posuđeno mu vrijeme od sto dana da spasi ono što je gradio više od deset godina bila samo iluzija da se neke stvari mogu vratiti na staro. O istu iluziju spotaknut će se i njegovi najljući neprijatelji prekrajajući na Bečkom kongresu mapu Europe koju je on stvorio, ali to tada njemu već neće biti ni od kakve utjehe ni koristi.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. ožujka 2024.
