U svakodnevnom kontaktu s raznim predmetima koji nas okružuju i kojima se koristimo, rijetko se pitamo kako su nastali. To je uglavnom priča koju većina ne zna ili nema gdje ni saznati, a pogotovo vidjeti uživo. Tako je i sa streljivom s kojim se pojedinci sretnu slučajno, u vojsci ili u streljačkim društvima. Većinom je i u takvim prilikama riječ o gotovom metku koji uzmemo u ruku i upotrijebimo bez većeg razmišljanja. Posebna priča su zagriženi ljubitelji streljačkog sporta koji zbog ispucavanja velikih količina streljiva imaju potrebu sami vršiti laboraciju naboja. I u tom slučaju to je samo jedan dio priče, s obzirom da se tom prilikom vrši spajanje više komponenti koje se nabavljaju u specijaliziranim trgovinama (zrno, čahura, kapisla i barut). Druga vrsta ljubitelja pucanja su lovci koji su donedavno često sami punili naboje u kućnim uvjetima. To je, nažalost, danas rijetkost, neki smatraju bespotrebnim gubljenjem vremena kada postoji gotovo streljivo. Korištenje gotovog streljiva površan je pristup i streljaštvu i lovstvu, gubitak onoga što čini poseban čar i puninu ljubavi prema oružju i pucanju. Osim bogate zbirke pješačkog streljiva koju posjeduje Vojni muzej, na samom početku bit će potrebno većini posjetitelja prikazati konstrukciju pojedinoga pješačkog naboja, njegove dijelove: zrno, čahuru, barutno punjenje i inicijalnu kapislu, posebno kada se krene u prikaz specijalnih vrsta streljiva i prikaz komponenti kod običnog naboja, pancirnog, pancirno-obilježavajućeg, pancirno-zapaljivog. Rijetko se gdje može vidjeti zrno u raznim fazama proizvodnje, kada se kreće od običnog okruglog komada bakra koji većini nikada ne bi rekao do čega će na kraju dovesti...
Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne povijesti od 5. kolovoza na svim kioscima.
Hvala za tekst. Ako posjetite muzej Obratite pozornost na snajperska pušku zračnicu. Ista je korištena za vrijeme Napoleonskih ratova, punjenje od 8 metaka (kliješta za kugle) zrak komprimirani u kundaku -dovoljan za 30 hitaca, bešumna