Tijekom 1942. godine na Istočnom bojištu, u okolici Lenjingrada, njemački su se vojnici po prvi put susreli s novom sovjetskom kratkom strojnicom, službenoga imena „Pistolet Pulemjet Sudajeva“, obr. 1942. Kao i svaki drugi proizvod poslan u uporabu po hitnom postupku tako je i PPS-42 bolovao od nekih dječjih bolesti koje su kasnije uklonjene s manjim konstrukcijskim izmjenama. Iako su izmjene bile minornoga karaktera kratkoj je strojnici promijenjena oznaka u PPS-43. Iako se u tom trenutku to nije na prvi pogled činilo bitnim, navedena strojnica predstavljala je odgovor sovjetskih konstruktora na izazov kratkih vojnih strojnica druge generacije, do tada oblikovanih u njemačkoj MP-40, američkom M3 ili britanskom „Stenu“, odgovor koji je u određenim konstrukcijskim i proizvodnim pojedinostima nadmašio izazivače, a ujedno postao i konačnom odrednicom konstrukcije kratkih strojnica druge generacije. I u ovom slučaju sovjetska je „konstruktorska škola“, zastupana po mladom konstruktoru Aleksandru Sudajevu, prednost dala jednostavnosti uporabe i održavanja nad oku dopadljivim vanjskim izgledom. Zbog toga PPS-43 nije izgledao estetski elegantno poput primjerice njemačkoga MP-40, ali je bio jednako tako učinkovit, a konstrukcijske pojedinosti otkrivaju da se ne radi o pukoj kopiji nekoga od znamenitih uzora, već o dobro promišljenoj i tehnički optimalno izvedenoj konstrukciji koja je nastavila živjeti i nakon Drugoga svjetskog rata bilo kroz izravne kopije proizvođene u zemljama koje su sa Sovjetskim Savezom dijelile političke svjetonazore ili kao izvedenice i kopije sustava u nekim od zapadnih zemalja, o kojima će riječi biti naknadno.
U vrijeme kada se ruski konstruktor A. P. Sudajev prihvatio konstrukcije nove kratke strojnice za potrebe oružanih snaga Sovjetskoga Saveza, Drugi svjetski rat uvelike je bjesnio čitavim svijetom. Nova, suvremena koncepcija pokretnoga ratovanja uz veliku primjenu zrakoplova, tenkova i drugih vozila, te suvremenijih sredstava veze pokrenula je i izravno ili neizravno utjecala na zahtjeve koje su glavni stožeri svih zaraćenih strana stavljali pred konstrukcijske timove u svojim zemljama. Kada se svi zahtjevi sažmu, kao konstanta pojavljuju se sljedeće želje:
1. Automatsko ili oružje sa selektivnom paljbom koje koristi strjeljivo koje je tipizirano i usvojeno u naoružanju vojnih snaga kako se uhodana proizvodnja strjeljiva ne bi ometala eksperimentiranjem i uvođenjem u proizvodnju novih tipova strjeljiva.
2. Jednostavnost i mogućnost masovne proizvodnje uz minimalizaciju potrebnih resursa svih vrsta, počevši od sirovina, pa do zahtjeva za stručnom radnom snagom i posebnim strojevima, te utroška vremena potrebnoga za proizvodnju oružja.
3. Jednostavnost konstrukcije radi jednostavnijega korištenja, održavanja, postizanja mehaničke pouzdanosti i otpornosti na kvarove i nedostatno održavanje i u nepovoljnim klimatskim uvjetima te jednostavnije, brže i jeftinije izobrazbe tisuća unovačenih vojnika koji u pravilu nisu raspolagali dobrom tehničkom izobrazbom
4.) Mali gabariti, prije svega mala masa i duljina, uz očuvanu preciznost oružja kako bi se smanjilo opterećenje vojnika težinom samoga oružja, povećala količina strjeljiva u borbenom kompletu, a ujedno omogućilo da se što je moguće veći broj vojnika različitih specijalnosti poput izviđača, vezista, posada borbenih vozila, topničkih posada, sredstava veze i drugih naoruža istim tipom oružja, što u konačnici smanjuje logističke poteškoće povezane uz proizvodnju, nabavu, dodjelu, korištenje i održavanje oružja, te osposobljavanje vojnika.
Iako je Sovjetski Savez u to vrijeme u masovnoj proizvodnji i naoružanju raspolagao vrlo dobrom strojnicom „Pistolet Pulemjet Špagina“ (PPŠ-41), ova kratka strojnica prve generacije nije bila, zbog svojih gabarita i konstrukcijskih osobina, u mogućnosti zadovoljiti potrebe svih vidova sovjetskih oružanih snaga, pogotovo u uvjetima ratne proizvodnje, pod svim mogućim ograničenjima, od nestašica svih sirovina i energenata do nedostatka školovane radne snage. Za spomenuti je zanimljivu pojedinost da je Sudajev svoju konstrukciju razvio u Lenjingradu (danas Sankt Petersburgu) u vrijeme trajanja najžešće opsade. PPS-43 nije odgovor na raspisani natječaj, kao što je slučaj kod zapadnih oružja, već je rješenje na pitanje kako brzo, jeftino, kvalitetno i u velikom broju proizvesti učinkovito, jednostavno i pouzdano pješačko oružje i to sve samo da bi se sačuvao goli život. Nikada nećemo doznati koliko je svakodnevno ratno stradanje, glad, smrt i bijeda u opsjednutom i ratom silovanom gradu nadahnula konstruktora, ali je činjenica da PPS-43 spada u izuzetno učinkovite konstrukcije u kojima je sve podređeno svrsi, odnosno ne postoje nepotrebne luksuzne pojedinosti.
Kundak se preklapa na gornju stranu kućišta
Za razliku od svojih “vršnjakinja“ MP-40, kod koje se kundak preklapao s donje strane M3, kod koje se kundak u obliku savijene žice pravocrtno povlačio ili potiskivao radi izvlačenja, odnosno uvlačenja kundaka ili „Stena“, kod koga je kundak bio fiksan, kratka strojnica PPS-43 opremljena je kundakom koji se preklapa na gornju stranu kućišta kratke strojnice. Ovakav način preklapanja kundaka nije nipošto slučajan. Kundak u preklopljenom položaju dodatno štiti od udaraca stražnji ciljnik, a ujedno je omogućeno brzo zakretanje kundaka iz pohodnog u položaj za gađanje. Za napomenuti je da kundak u preklopljenom položaju, bez obzira na to što se preklapa na gornju stranu kućišta kratke strojnice, ne ometa kretanje zatvarača ni kočnice, iz čega slijedi da se oružje moglo koristiti i bez prethodnoga postavljanja kundaka u položaj za gađanje.
Osobna iskaznica
PPS-43. kratka je strojnica u kalibru 7,62x25mm, koja djeluje po sustavu slobodnoga zatvarača. Oružje djeluje isključivo automatsko, mada dobro izvježban strijelac može postići ispaljivanje pojedinačnih hitaca. Teoretska brzina paljbe iznosi 600 metaka, a stvarna cca 150 metaka u minuti. Maksimalni je domet metka 800 metara. Učinkovita daljina gađanja (domet) je do 200 metara. Polazna brzina metka na ustima cijevi iznosi cca 500 m/s. PPS koristi spremnik u obliku lučno zakrivljene kutije, zapremnine 35 metaka. PPS nije u mogućnosti koristiti ni spremnik zapremnine 35metaka, kao ni spremnik u obliku bubnja zapremnine 71 metka koje koristi kratka strojnica PPŠ mod. 41. Masa praznoga oružja iznosi 3.04 kg, a punoga (s punim spremnikom) 3,67 kg. Duljina kratke strojnice PPS-43 a otklopljenim kundakom iznosi 831 mm, a s preklopljenim kundakom 615 mm. Duljina cijevi iznosi 254 mm. Cijev je ižljebljena s četirima žlijebovima (poljima), s desnim korakom uvijanja.
PPS-42/43 je bio solidnooružje, ali nastalo kao "vatrogasno rješenje". PPŠ-41 (Pistolet-Pulemyot Špagina) je bio svakako bolje i kvalitetnije oružje. Nijemci nisu baš koristili zarobljene primjerke PPS-a, ali su za korištenje PPŠ-a tiskali posebne upute na njemačkom jeziku. Toliko je PPŠ bio više cijenjen. I sama proizvodnja govori u prilog PPŠ-u. Broj proizvedenih PPS-42/43 - oko 2.000.000 komada, PPŠ-41 - oko 6.000.000 komada. U uvjetima ratne proizvodnje.