Dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća i Sovjetski Savez i Njemačka bili smo prognanici na sceni međunarodne politike. Sovjeti zbog oktobarske revolucije i uspostave komunističkog režima koji je uslijedio, a Njemačka zbog poraza u Prvom svjetskom ratu. Dvije prognaničke države su po prvi put uspostavile kontakte 1921. godine, a godinu dana kasnije započeli su vojnu suradnju. U kolovozu 1922. potpisali su međunarodni ugovor gdje je dogovorena vojna suradnja između njemačkog Reichswehra i sovjetske Crvene armije. Drugi ugovor je potpisan o ožujku 1926. u Berlinu gdje su postojeći programi suradnje prošireni. Svaka strana je posjedovala ono što je druga strana očajnički trebala. Sovjetima je trebao pristup naprednim vojnim tehnologijama i vojnom znanju, a Nijemcima je trebao prostor na kojem bi testirali i razvijali svoja oružja i taktiku a to im je bilo onemogućeno Versajskim ugovorom. Međunarodna situacija je natjerala Nijemce i Sovjete na suradnju.
Međutim, sve se promijenilo s dolaskom nacionalsocijalista na vlast u Njemačkom početkom 1933. godine. Vojna suradnja je prekinuta a odnosi između dvije države su se naglo pogoršali. Sovjetski čelnici su bili puno više nego zapadni državnici impresionirani porukama koje je novi njemački kancelar Adolf Hitler iznio u svojoj programatskoj knjizi Mein Kampf. Na Kongresu Sovjeta u siječnju 1935. predsjednik vlade SSSR-a Vjačeslav Molotov je upozorio delegate da je Hitler javno iznio namjeru teritorijalnog osvajanja na istoku. Kada je početkom 1937. godine Joseph Davies došao u Moskvu kako bi preuzeo poziciju veleposlanika Sjedinjenih Država otkrio je da se svi razgovori vrte oko moguće njemačke prijetnje. Maxim Litvinov, sovjetski komesar (ministar) vanjskih poslova, objasnio mu je kako Hitlera vodi pohlepa za osvajanjem i dominacijom u Europi. Budući da su se međunarodne okolnosti 1930-ih godina promijenile SSSR je bio prisiljen napustiti svoj položaj izolacije na međunarodnoj sceni. Suočen s agresivnim Japanom na istoku i s neprijateljskom Njemačkom na zapadu, Josif Staljin je morao poboljšati odnose s toliko omraženim imperijalističko-kapitalističkim zapadnim državama: Francuskom i Velikom Britanijom. Cijena koju je SSSR morao podnijeli da bi mogao surađivati s Britancima i Francuzima bilo je pristupanje Ligi naroda koju Staljin osobno nije podnosio. No, pragmatični razlozi su bili jači od ideoloških pa su se sovjetski predstavnici u rujnu 1934. pridružili zasjedanju Lige naroda u Ženevi. Njemačka se 1933. povukla iz Lige naroda zbog odbijanja međunarodnog plana za razoružavanje. Daljnji Staljinovi ustupci demokratskim zemljama su bili naredba svim komunističkim partijama izvan SSSR-a da napuste revolucionarne planove i da surađuju s progresivnim snagama u narodnim frontama protiv fašizma. Kominterna je ublažila svoju retoriku. Govorilo se o demokraciji i miru.1935. potpisan je ugovor o zajedničkoj suradnji s Francuskom. Potpisani su paktovi o nenapadanju s Finskom, Estonijom, Latvijom i Poljskom. Usprkos ideološkoj netrpeljivosti između komunizma i nacionalsocijalizma Staljin nikad nije izgubio iz vida mogućnost suradnje s Njemačkom. Tako su 1937. uspostavljeni tajni kontakti sovjeta s Goeringovom 4-godišnjom planskom organizacijom s ciljem oživljavanja sovjetsko-njemačke trgovine. Pregovori su posrnuli zbog Hitlerova odbijanja da se uspostave i politički razgovori. Kako bi sakrio tragove neuspjele misije Staljin je dao svoje pregovarače pohapsiti, likvidirati ili zatočiti. U Berlinu su čvrsto zatvorili vrata Moskvi. Dvije strane nisu razgovarale sve do proljeća 1939.
Jednom kad je Sovjetski Savez konačno izišao iz izolacije i ušao u europsku politiku, europski problemi su postali i sovjetski. Službena vanjska sovjetska politika od sredine 30-ih godina do 1939., pod kontrolom Maxima Litvinova, bila je posvećenost kolektivnoj sigurnosti i borbi protiv agresije i fašizma. Mnogi promatrači u zapadnoj Europi su pretpostavljali kako je ta politika bila sumnjiva i s figom u džepu, ali čini se da nisu bili u pravu. Sredinom i potkraj tridesetih kolektivna sigurnost je bila u vlastitom sovjetskom interesu. SSSR je bio sve ne samo država neprobojnih granica. Neki od razloga zašto je tako su bili: Jezovščina (vrijeme najvećih staljinističkih čistki), nagle društveno-gospodarske reforme, zaostalost u naoružanju i nedostatak kvalitetnih vojnih kadrova. U ljeto 1938. na test je došla sovjetska vanjska politika. Radilo se o sudbini Čehoslovačke. U jesen prethodne godine vođa Njemačkog Reicha Adolf Hitler je naveo svojim vodećim vojnim i političkim suradnicima svoje vanjsko-političke planove: aneksija Austrije i razbijanje Čehoslovačke gdje je tri milijuna Nijemaca živjelo u Sudetima pod češkom vlašću. U ožujku 1938. Austriju zaposjedaju njemačke trupe i pripajaju je Njemačkoj. Istog mjeseca Hitler naređuje svojim generalima pripremu planova za brzi i učinkoviti napad na Čehoslovačku. Nacistički diktator, kao i mnogi neutralni promatrači, nije očekivao opći sukob. Svejedno, sukob se nije mogao izbjeći jer je Čehoslovačka imala ugovore s Francuskom i SSSR-om koji su joj jamčili da će štititi njenu suverenost i neovisnost ako bude napadnute od neke strane države. Ljeto 1938. u Europi je bilo ispunjeno trajnom napetošću i uznemirenošću. Kriza se pojačavala. Bilo je slično poput 1914. Britanci i Francuzi nisu željeli zbog dijelova Čehoslovačke s većinskim njemačkim stanovništvom riskirati još jedan rat pa su vršili pritisak na Čehe da popuste Nijemcima. U rujnu kriza je dosegla vrhunac. Tog je mjeseca britanski premijer Neville Chamberlain dva puta dolazio u Njemačku kako bi pregovarao s Hitlerom i pokušao ga uvjeriti da popusti. Na drugom njihovom sastanku 22. rujna Hitler povisuje ulog tražeći da njemačke trupe odmah zauzmu Sudete. Iako nisu željele rat Velika Britanija i Francuska krenule su u pomahnitalu mobilizaciju. Sovjeti su bili na potezu. 17. ožujka, prije nego je bilo jasno što Hitler želi s Čehoslovačkom, Molotov je javno izjavio spremnost njegove zemlje kolektivnoj akciji kako bi suzbila agresiju prema Čehoslovačkoj, iako nije obećao vojnu intervenciju. Ubrzo nakon toga, češki predsjednik Edvard Beneš je u Moskvi dobio obećanje da će SSSR ispuniti svoje obveze prema njegovoj zemlji sve dok Francuska bude također sudjelovala. To je ostalo sovjetsko stajalište do sve do ljetnog usijanja. 20. rujna Beneš je dobio još jednom čvrstu sovjetsku potporu . 22. rujna kijevskom i bjeloruskom vojnom okrugu uz poljsku granicu, dat je znak za uzbunu i oružane formacije su premještene zapadnije prema granici. 28. rujna, na dan kad je Hitler pristao na prijedlog Benita Mussolinija o konferenciji u Minhenu, svim vojnim okruzima zapadno od Urala je naređeno da prestanu puštati ljude na odmor. Sljedećeg dana 330 tisuća rezervista je pozvano u službu u zapadnim dijelovima SSSR-a. Češkoj vladi je ponuđeno 700 zrakoplova-lovaca da slete na češke aerodrome. Najznačajnija činjenica je to da je Rumunjska pristala pod pritiskom propustiti 100 tisuća vojnika Crvene armije kroz svoj teritorij (jedini način da pomoć iz SSSR-a dođe u Čehoslovačku kad se uzme u obzir poljsko neprijateljsko držanje prema Sovjetima) kako bi ušli u Čehoslovački, sve dok prođu brzo. Litvinov je 24. rujna privatno u Ženevi izjavio: „Ako se Česi budu borili, mi ćemo se boriti uz njih.“ Takvo držanje ima više interpretacija. Neki tvrde da je Staljin htio zaplašiti Poljake, drugi da stvori ratno stanje u zemlji, ali najvjerojatnije je da je Staljin htio imati sve opcije otvorene. Sve je završilo Minhenskim sporazumom.
3. svibnja 1939. Staljin uklanja Litvinova s pozicije ministra vanjskih poslova. Litvinov je bio Židov i poznat je po svojoj prozapadnoj orijentaciji antifašističkoj orijentaciji. Na njegovo mjesto postavlja Molotova, domaćeg boljševika. On je kao „arijevac“ bio mnogo pogodniji za eventualne pregovore s nacistima. Od proljeća 1939. Staljin je igrao klasičnu dvostruku igru u vanjskoj politici. Primat je dao demokratskim državama, ali je ostavio odškrinuta vrata dogovoru s Njemačkoj ako prvi pregovori ne uspiju. Sve je to bilo s namjerom zadržati SSSR izvan rata u to vrijeme. 17. travnja SSSR je ponudio Velikoj Britaniji i Francuskoj savezništvo koje bi garantiralo integritet svake države od Baltika do Mediterana i odvelo sve tri države u rat ako bi bilo koja od njih bila napadnuta od strane Njemačke. Odgovor Britanaca i Francuza je došao tek nakon šest tjedana. 25. svibnja zapadne države su pristale na početak preliminarnih pregovora. 17.srpnja nervozni Molotov je javio da razgovori imaju smisla jedino ako se dogovori vojni pakt. To Britanci i Francuzi nisu željeli, već diplomatski pakt. Zapadni pregovarači su odugovlačili s odlaskom u Rusiju, a kad su krenuli odlučili su ići brodom, a ne zrakom. Izabrali su spori brod City of Exter. Putovanje je trajalo pet dana. Kad su konačno došli u Moskvu pokazalo se da pregovarači nemaju dovoljne punomoći ni ovlaštenja. Vlade koje su poslale svoje premijere u Minhen kod Hitlera prošle godine, sada su poslali diplomate s niskim činovima. Imali su niže čine od diplomata koji su poslani u Tursku i Poljsku. Sovjetski tim pregovarača je vodio ministar obrane Kliment Vorošilov. Staljin je ozbiljno mislio potpisati vojni pakt 12. kolovoza i dao je Vorošilovu sva ovlaštenja da to učini, ali sve što je dobio bilo je gorko razočarenje. Kad su na vidjelo došle činjenice pregovori su propali. Vorošilov je pitao koliko divizija Britanci mogu suprotstaviti Hitleru odgovor je bio 16. Sovjeti su bili zaprepašteni brojkom pa su pitali da se odgovor ponovo prevede. Zapravo britanski pregovarači su priznali da imaju samo četiri spremne divizije. I to dvije odmah, a dvije kasnije. Francuzi su imali više za ponuditi: 110 divizija i 4 000 tenkova. Sovjeti su imali 120 spremnih divizija, 5 000 komada teške artiljerije, 9 000-10 000 tenkova i 5 000 borbenih zrakoplova. Staljin je shvatio da su zapadne imperijalističke države mnogo slabije od Sovjetskog Saveza. Slijedilo je okretanje Njemačkoj.
U travnju 1939. Hitler naređuje izradbu planova za pokoravanje Poljske. Rat na dva fronta bio je velika prijetnja na Njemačku. Zato Hitler i nacisti od travnja nadalje počinju u medijima utišavati napade na Sovjetski savez i pokušavaju postići diplomatski ugovor kako bi bili sigurni da SSSR neće intervenirati kad počne njemačko-poljski rat. 5. svibnja Nijemci puštaju probni balon. Sovjetskom otpravniku poslova u Berlinu, Georgiju Astahovu rečeno je tog dana da bi Njemačka cijenila trgovačku razmjenu njemačkih tvornica u osvojenoj Bohemiji sa SSSR-om. 20. svinja njemački veleposlanik u Moskvi Friedrich Schulenburg zamolio je Molotova da razmisli o otvaranju trgovinskih razgovora. Molotov to odbija. 30. svibnja njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop naređuje Schulenburgu započinjanje političkih pregovora s Moskvom. To je bio Sizifov posao sve do potkraj srpnja. 26. srpnja njemački trgovački pregovarač Schnurre rekao je Astahovu da su Nijemci spremni razgovarati o političkoj nagodbi u istočnoj Europi. Tri dana kasnije Molov je rekao Astahovu da još jednom provjeri tvrdnje. Sovjeti su postali zainteresirani. 2. kolovoza Ribbentrop je ponudio nagodbu koja bi obuhvaćala cijelo područje od Baltika do Mediterana. Sovjetima je to zvučali primamljivo ali nisu ništa konkretno poduzeli sve dok im 12. kolovoza nisu propali razgovori sa zapadnim demokracijama. 17. kolovoza Molotov konačno pristaje na razgovore. Sovjetska vrhuška se bojala mogućnosti da počne rat a da oni ostanu bez dogovora s bilo kojom od zaraćenih strana. Predao je njemačkom veleposlaniku pristanak na pakt o nenapadanju i na tajni protokol o istočnoj Europi što su Nijemci bili predložili. 19. kolovoza Staljin pristaje da Ribbentrop dođe potpisati paktove u Moskvi ali ne prije 26. u mjesecu. Sljedeći dan potpisan je trgovinski sporazum između dvije države. Isti dan uznemireni Hitler, kojemu se žurilo da što prije potpiše sporazume sa Sovjetima zbog izglednog rata s Poljskom, šalje Staljinu pismo sljedećeg sadržaja:
„Ministar vanjskih poslova ima puna i neograničena ovlaštenja da pregovara i potpiše oba dokumenta: pakt o nenapadanju i protokol. S obzirom na međunarodnu situaciju, ministar vanjskih poslova ne može ostati u Moskvi dulje od jednog ili najviše dva dana. Bio bih zadovoljan da dobijem Vaš brzi odgovor.“ Adolf Hitler
Hitler je tražio od Staljin da primi Ribbentropa 22. kolovoza, ali ne kasnije od 23. Hitleru se jako žurilo zbog Poljske. Staljin nije htio propustiti mogućnost da na neko vrijeme ostavi po strani svoja neprijateljstva s Njemačkom. Štoviše ako bi Staljin odbio njemačke prijedloge to bi Hitleru dalo izliku da napadne SSSR. Takav rizik bio bi prevelik. 21. kolovoza Schulenburg je primio Staljinov dogovor te ga proslijedio u Berlin:
„Kancelaru Njemačke gospodinu Adolfu Hitleru.
Hvala Vam na Vašem pismu.
Nadam se kako njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju će biti odlučujuća točka preokreta u poboljšanju političkih odnosa između naših zemalja.
Narodi naših zemalja trebaju mirovne odnose jednih prema drugima. Pristanak njemačke vlade da sklopi pakt o nenapadanju stvara osnove za uklanjanje političkih tenzija i uspostavljanje mira i drugarstva između naše dvije zemlje.
Sovjetska vlada ovlastila me da Vas informiram da pristaje na dolazak gospodina Ribbentropa u Moskvu 23. kolovoza.“ J.Staljin
Postavljeni su uvjeti za diplomatsko čudo. Navečer, 22. kolovoza Ribbentrop se ukrcao na Hitlerov privatni zrakoplov Focke-Wulf Condor s osobljem koje je brojilo 30-ak ljudi. Njegov zrakoplov je letio prema Konigsbergu u istočnoj Pruskoj kako bi izbjegao poljski zračni prostor. Tamo je proveo noć u napetom iščekivanju. U 13 sati 23. kolovoza zrakoplov je sletio u Moskvu. Aerodrom je bio ukrašen sa zastavama svastike koje su bile donese sa snimanja anti-nacističkih ruskih filmova. U 15 sati Ribbentrop i Schulenburg su se dovezli do Kremlja. Na njihovo zaprepaštenje nije ih dočekao samo Molotov nego i Staljin. Sovjetski diktator je pozdravio Ribbentropa riječima.“Bila je to utakmica lijepog naguravanja, zar ne?“ Svi su odmah prionuli na posao. Bio je to bizaran prizor. Vodeći političari dva zakleta ideološka neprijatelja na tajnom sastanku dijele istočnu Europu u duhu real-politike. Pakt o nenapadanju su brzo dogovorili. Trebalo je duže vremena da usuglase stavove oko tajnog protokola. Njemačka je dala sve što je prije obećala, osim dijela Latvije kojeg je Hitler želio germanizirati. Sovjeti su željeli da latvijske luke Liepaja i Vindava budu u njihovoj sferi utjecaja. Nakon tri sata povijesnog sastanka oko 18:30 sati uslijedio je prekid zbog Latvije. Ribbentrop je poslao telegram Hitleru tražeći od njega da popusti oko Latvije. Hitler je pristao. Oko 22 sata Ribbentrop se vratio u Kremlj i javio Staljinu sretnu vijest. Staljinove ruke su nenamjerno zadrhtale prije nego što se rukovao s Ribbentropom. Dok su se formalizirali finalni nacrti ugovora Staljin je pozvao Ribbentropa na zdravicu. Svaka strana je dala izjave dobre volje drugoj. Staljin je nazdravio Hitlerovom zdravlju, Ribbentrop Staljinovom. Oko 2 sata ujutro 24. kolovoza dokumenti su bili dovršeni. Molotov je potpisao u ime SSSR-a, Ribbentrop u ime Njemačkog Reicha. Koktel parti je trajao do zore. Dva sata kasnije Hitler je obaviješten o novostima u Berchtesgadenu. Naručen je pjenušac, a Hitler koji inače nije pio popio je malo. Njemačko ushićenje bilo je nemoguće prikriti. „Sad je Europa moja!“- rekao je Hitler koji je prema pričama zaplakao kad je čuo vijest. Ribbentrop se vratio doma kao junak i spasitelj mira.
Pakt Molotov-Ribbentrop je sadržavao sedam članaka koji su objavljeni u Pravdi sljedeći dan. Obje strane su se obvezale da će se suzdržati od agresivnih poteza jedne prema drugoj ili prema susjednim državama. Ako bilo koja strana bude napadnuta od neke treće strane, druga strana joj se neće pridružiti. Obje vlade će konzultirati jedna drugu na pitanjima od zajedničkog interesa. Nijedna neće sudjelovati u savezništvu protiv druge strane. U slučaju neslaganja ili konflikta između dvije države, problemi će se riješiti isključivo na miran način ili putem arbitraže. Pakt će biti na snazi deset godina, i ako ga nijedna strana ne poništi godinu dana prije isteka automatski produžit će se na još pet godina. Stupa na snagu odmah.
Dodatni tajni protokol odredio je razgraničenje sfera utjecaja između Njemačke i SSSR-a tako da je demarkacijska crte na sjeveru se nalazila na sjevernoj granici Litve. Sfere interesa su nadalje uspostavljene na rijekama Narvi, Visli i Sanu. To je značilo da će nakon njemačke invazije na Poljsku, sovjetski savez dobiti istočni dio Poljske poznatiji kao zapadna Ukrajina i zapadna Bjelorusija. U tim područjima Ukrajinci i Bjelorusi su činili etničku većinu. Sovjetski savez je ta područja smatrao svojima, a oni su bili otrgnuti od matice zemlje Brest-Litovskim sporazumom 1918. i nakon sovjetsko-poljskog rata 1921. Sovjeti nikad nisu zaboravili poljsku invaziju na njihovu državu pa su im to jako naplatili 1939.-1940. Konačno na jugu Sovjeti su dobili pod svoju sferu interesa Besarabiju (današnja Moldavija). Dakle, Sovjetski savez je pod svoju sferu interesa dobio Finsku. Estoniju, Latviju, istočnu Poljsku i Besarabiju. Sve zapadno od toga spadalo je pod njemačku sferu interesa: Litva, zapadna Poljska, Mađarska, Slovačka, Rumunjska, Bugarska, Jugoslavija. Formalno je Balkan bio ničija zemlja ali SSSR nije bio previše zainteresiran za sudbinu tih zemalja koje je prepustio njemačkoj dominaciji. Dodatnim protokolom o njemačko-sovjetskom prijateljstvu i granicama od 28. rujna izmijenjen je status Litve koja je sada pridodana sovjetskoj sferi. Sada je Sovjetski savez imao pod svojim utjecajem sve tri Baltičke zemlje.
Treba naglasiti da sfere interesa nisu značile formalnu kontrolu tih zemalja, osim u slučaju Poljske, ali nisu ni isključivale opciju okupacije i aneksije tih zemalja. Sporazumom Molotov-Ribbentrop Staljin je sebi osigurao mir, vrijeme koje mu je bilo potrebno da zemlju pripremi za rat i teritorijalno širenje. Ubrzo nakon potpisivanja Pakta Staljin je rekao Nikiti Hruščovu, partijskoj zvijezdi u usponu: „Znam što Hitler smjera. On misli da me je nasamario. Zapravo sam ja nasamario njega.“ Hitler si je osigurao leđa na istoku i otklonio je mogućnost rata na dva bojišta. Procjene njemačkih vojnih stručnjaka su govorile da Njemačka ima veće šanse da pobjedi na zapadu nego na istoku. Dokazi su govorili da je Francuska izgubila svoj borbeni duh, a utvrđena Maginotova linija je u dobroj mjeri bila zapuštena. Velika Britanija nije imala mnogo volje da se bori na kontinentu. Tako zahvaljujući Paktu Hitler je mogao 1940. mirno ratovati i pobijediti Francusku. No, vratimo se ponovno ljetu 1939. 1. rujna Njemačka vrši agresiju na Poljsku, a 3. rujna rat Njemačkoj objavljuju Velika Britanija i Francuska. Na zapadu vlada zatišje na frontu poznato kao Phoney war/ Drôle de guerre/ Sitzkrieg. Poljska kapitulira kroz par tjedana, a nešto prije njenog poraza SSSR vrši invaziju na istočne dijelove Poljske 17. rujna sukladno Paktu. Molotovljevo priopćenje za javnost glasilo je da je sovjetska invazija uslijedila zbog unutarnjeg bankrota poljske države i opasnosti koje je to donijelo ruskoj braći po krvi, Ukrajincima i Bjelorusima koji bi bez sovjetske invazije bili prepušteni svojoj sudbini.
28. rujna pakt o nenapadanju bio je zamijenjen paktom o prijateljstvu. U njemu se proklamiralo kao isključivo njemačko-sovjetski zadatak uspostavljanje reda i mira u Poljskoj i omogućavanje tamošnjem stanovništvu da živi mirnim životom. Zapadne sile nemaju nikakvo pravo odricati Njemačkoj i SSSR-u stečena prava Posebnim tajnim protokolom dvije su se sile obvezale da će zajedno raditi na suzbijanju poljske propagande koje ide za uspostavljenjem nezavisnosti Poljske. Taj protokol se nije odnosio samo na suzbijanje poljske propagande nego i na sve one osobe koje su dvije države tražile iz nekog razloga. Do ljeta 1941. sovjetske sigurnosne službe su deportirale oko 4 000 ljudi u Njemačku uključujući njemačke komuniste i njihove obitelji koji su spas od nacista našli u SSSR-u. Vrhunac svega je bila zajednička izjava u kojoj se zahtijevalo da se smjesta sklopi mir i u kojoj je odgovornost za nastavljanje rata prebačena na Veliku Britaniju i Francusku.
U rujnu i listopadu Crvena armija je ušla u baltičke zemlje i počela uspostavljati tamo svoje vojne baze. Te države su još uvijek zadržale svoje dotadašnje režime i tako je bilo do ljeta 1940. kad je SSSR potpuno okupirao i anektirao te zemlje. Finska nije pristala na izgradnju sovjetskih vojnih baza, pomorski i zračnih, i ustupanje dijelova teritorija koji su bili potrebni sovjetima kako bi zaštitili Lenjingrad (Karelijski tjesnac). Zimski rat je izbio 30. studenog 1939. Finci su se izvrsno branili i u početku postigli velike uspjehe protiv Crvene armije koje je bila desetkovana staljinističkim čistkama. Rat s Finskom je uvelike naštetio međunarodnom ugledu SSSR-a. U zapadnoj Europi Finci su uživali ogromne simpatije a Sovjetski Savez je 14. prosinca izbačen iz Lige naroda zbog svoje agresorske politike prema Finskoj. Zimski rat je završen mirovnim sporazumom u ožujku. Finska je morala predati vojne baze i teritorij koji su sovjeti zahtijevali a zauzvrat je Finska ostala neovisna država. Finska avantura je koštala Crvenu armiju 126 875 mrtvih vojnika za samo četiri mjeseca rata. Pobjede Wehrmachta nad Francuskom i ostalim zemljama u proljeće 1940. dovele su do panike u Moskvi. Zato je Staljin srušio postojeće političke poretke u Baltičkim zemljama i anektirao ih. Potkraj lipnja na red je došla Besarabija i sjeverna Bukovina (prema Paktu nije pripadala sovjetskoj sferi). SSSR je vršio snažan pritisak na Rumunjsku da mu prepusti taj teritorij koji je bio dio carske Rusije na što je Rumunjska pristala jer nije imala potporu Njemačke ili bilo koje druge sile. Zbog straha od daljnjih sovjetskih zahtjeva Rumunjska se više približila Reichu.
U jesen 1940. njemačka vojska ulazi u Rumunjsku i Finsku. 27. rujna potpisan je Trojni pakt između Njemačke, Italije i Japana koji je podijelio sfere interesa tih zemalja u Europi i Aziji. To kvari odnose Berlina s Moskvom. Na Ribbentropov poziv Molotov u studenom 1940. dolazi u Berlin. Nijemci nude Sovjetima da se pridruže Trojnom paktu i da dijele svijet zajedno. Ili barem da izvide koji su sovjetski planovi. Hitler je već u srpnju iste godine rekao svojim političkim i vojnim suradnicima kako namjerava napasti SSSR i izbrisati ga s lica zemlje. Prilikom njemačko-sovjetskih pregovora u studenom Hitler je osobno iznio prijedlog o stvaranju pakta četiriju sila. Po njemu ulazak SSSR-a u taj pakt natjerao bi Britance na kapitulaciju. Rusija bi bila nagrađena velikim komadom britanskog carstva u Aziji. Interesi četiri sile zahtijevaju širenje isključivo prema jugu. Njemačka i Italija stvorili bi svoja kolonijalna carstva u Africi, Japan u istočnoj i jugoistočnoj Aziji, a Rusija u Indiji. Molotov je želio da se priča o Balkanu: Turskoj i Bugarskoj i susjednim zemljama ali Nijemci su to odbijali. Molotov se vratio u Moskvu neobavljena posla na sreću demokratskih zemalja. On je 25. studenog predao Schulenburgu u Moskvi zahtjeve koje Reich treba ispuniti da bi se SSSR pridružio Trojnom paktu: povlačenje njemačkih trupa iz Finske, slobodne ruke sovjetima u Iranu i Perzijskom zaljevu i sovjetske vojne baze u Bugarskoj i Turskoj. Hitler je naredio Ribbentropu da ne odgovara. Nacistički diktator je imao na umu vojnim putem likvidirati svog zakletog ideološkog neprijatelja. Isti dan kad je Molotov napustio Berlin, 14. studenog, naredio je konačne pripreme za poravnavanje računa s Rusijom. 18. prosinca Hitler je potpisao Direktivu broj. 21 naređujući pripremu rata sa Sovjetskim savezom.
22 mjeseca suradnje Berlina i Moskve bila su veoma plodonosna na mnogim poljima pogotovo gospodarskom i vojnom. „Njemačka se ne mora bojati blokade jer će Rusija isporučivati pšenicu, stoku, ugljen, olovo i cink“- rekao je nacistički vođa 22. kolovoza 1939. U rujnu iste godine jedna studija je pokazala kako Njemačka se može sama snaći kratkoročno, ali na dugi rok bit će joj potrebni pšenica i tri važna sirovinska materijala koje je mogla dobiti samo od SSSR-a: mangan, naftni proizvodi i sirovi fosfat. To je otvorilo put njemačkim stručnjacima da odu u SSSR i pomognu njihov ekonomski učinak. U listopadu 1939. Njemačka je tražila Ruse da poduplaju već dogovorene isporuke pšenice s jednog na dva milijuna. Shvaćajući njemačke potrebe Rusi su tražili isporuke najmodernije njemačke vojne tehnologije. Cilj nije bio samo kupiti nekoliko komada njemačke opreme već pribaviti tehnološka znanja kako bi sami mogli razvijati svoju vojnu industriju. 11. veljače 1940. potpisan je ekonomski ugovor za isporuku u Njemačku sovjetskih sirovinskih materijala u vrijednosti oko 600 do 700 milijuna maraka. Zauzvrat Njemačka je pristala isporučivati velike količine naoružanja te također najmoderniju tajnu vojno-industrijsku tehnologiju što se njemačkim industrijalcima nije sviđalo. Njemačka je trebala sovjetske sirovinske materijale ali je bila nespremna dati ono što je sovjetima trebalo.
U međuvremenu, 10. siječnja 1941. potpisan je daljnji njemačko-sovjetski ekonomski ugovor. Kroz Sovjetski savez Njemačka je mogla trgovati s Iranom, Afganistanom, i zemljama Dalekog istoka. Sovjetski savez se obvezao da će opskrbljivati Njemačku s najvažnijim sirovinskim materijalima za vojne svrhe: naftnim proizvodima, pamukom i manganom. U zamjenu za isporuke nafte i strateških metala, Sovjetski savez je kupio brod-kruzer Lutzov. Međutim Nijemci su koristili svaki mogući izgovor poput rata s Britanijom da odgode isporuku. Do kraja 1940. samo dvije kupole su bile dovršene tako da Lutzov nije bilo dovršen nikada. Nakon početka njemačkog napada na SSSR Luftwaffe ga je potopila. Sve skupa za vrijeme 22 mjeseca savezništva Moskve i Berlina, Njemačka je bila opskrbljena s oko jednim i pol milijunom tona pšenice, 865 000 tona nafte, 648 000 tona drva, 50 000 tona mangana, 14 000 tona bakra, 23 500 tona pamuka, 67 000 tona fosfata i 900 kg platine. Uključujući 15 400 tona gume koja je došla iz Japana. Njemačkoj mornarici je dana baza blizu Murmanska za nadolijevanje goriva. Sovjetski razbijači leda su bili ponuđeni da probiju put kroz Arktičke vode njemačkim brodovima koji su napadali saveznički promet na moru. Sovjetski meteorološki brodovi slali su meteorološka izvješća Luftwaffeu tijekom bitke za Britaniju.
Sovjetsko-njemačka suradnja od kolovoza 1939. do lipnja 1941. je rezultirala ogromnim isporukama hrane i sirovinskih materijala Njemačkoj. Njemačka si je osigurala leđa na istoku kako bi mogla učinkovito pokoravati zapadnu, srednju i jugoistočnu Europu. Oslobodivši se opasnosti rata na dvije fronte Hitler je za to vrijeme pokorio najveći dio Europe i upregnuo privredne resurse i radnu snagu desetak zemalja u svoj ratni stroj. Bez obzira na sve Staljinove dobitke pakt je više koristio Hitleru. Sovjetski savez je iskoristio tu suradnju za velike teritorijalne dobitke (koji su možda spasili Lenjingrad) i isporuke naoružanja i vojne opreme. Također, Sovjeti su dobili još vremena da pripreme i uvježbaju Crvenu armiju za nadolazeći rat. Čini se da je najvažniji dobitak za Staljina bio onaj moralni. U očima ruskog naroda i ostalih sovjetskih naroda bilo je jasno da je Hitler agresor a njihova zemlja žrtva. To je bilo jasno ne samo njima već i Britancima i Amerikancima koje će u ratnim godinama snabdijevati SSSR ključnim isporukama hrane, oružja i opreme. Ruski narod je prihvatio rat usprkos neslaganju sa službenom politikom Kremlja. Rusija je bila smrtno ugrožena a njemačko-ruski rat je shvaćen kod prosječnog Rusa kao sveopći nacionalni rat za obranu zemlje. Pakt je pomogao stvaranju toga stava.
