Na inicijativu Centralnog komiteta, Stavka je tek 30. svibnja 1942. formirala u Moskvi Centralni štab partizanskog pokreta, a nešto kasnije te godine i slične specijalne centralne štabove za partizane u Ukrajini i Bjelorusiji. Partizanski se pokret doista razvio 1942., iako još nije postao masovni pokret kakav će biti 1943. Razvijanje gerilskog pokreta otpora događalo se sporo a ta činjenica se može u najmanju ruku pripisati nestašici oružja.
Količina potrebnih ljudi i opreme, koje je Moskva 1942. mogla slati partizanima zrakom, bile su još vrlo ograničene i mnoge su partizanske jedinice morale biti sasvim ili gotovo sasvim prepuštene same sebi. Stoga su napadale njemačka skladišta i opskrbne točke i ovisile su o dobrovoljnoj pomoći seljaka. Njemačka okupacijska politika je svakako pripomogla poticanju i širenju partizanskih aktivnosti posebice u krajevima poput Bjelorusije ili šumovitih predjela zapadne Rusije: Orela i Brjanska. Vladavina terora u gradovima, masovne deportacije mladih u Njemačku, koje su započele već u ožujku 1942. duboko su djelovale na civilno pučanstvo.
Partizanski vodič
Ljeti 1942. u Moskvi se prodavala knjiga džepnog formata pod naslovom Partizanski vodič. Imala je 430 stranica i njoj je navedeno da je tiskana u 50 000 primjeraka. Svrha knjige je bila obraditi sva pitanja s kojima se čovjek susreće u partizanskom životu. To su bile precizne upute, obično ilustrirane crtežima, o glavnim "taktičkim pravilima partizanskog ratovanja", o upotrebi vatrenog oružja zarobljenog od neprijatelja, o uništavanju neprijateljskih tenkova i zrakoplova, kako da se onesposobe neprijateljski vojni vlakovi i motorizirani transport, o tome da se neprijateljski motociklisti mogu zaustaviti preko ceste razapetom žicom, o izviđanju, logorovanju i kamuflaži. Vrlo zanimljivo i, na stanovit način uzbudljivo, bilo je poglavlje o "slučajevima velike nevolje", npr. kakve se vrste mahovine i kore drveta mogu jesti kad za jelo nema ničega drugoga. Bili su tu i savjeti o prvoj pomoći, o borbi prsa o prsa i "kako opstati na snijegu".
Situacija 1942. godine
Premda se 1942. sovjetski partizanski pokret u lenjingradskoj oblasti, Bjelorusiji i Ukrajini te zapadnim dijelovima Rusije, počeo polako ali sigurno jačati i širiti, nema dvojbe da su se Crnog ljeta 1942. (kako se uobičajeno naziva to razdoblje u ruskoj/sovjetskoj povijesti) partizani nalazili pri dnu prioriteta civilnih i vojnih vlasti SSSR-a. Krajem ljeta kad su na južnom i jugoistočnom dijelu Istočnog bojišta događaji predskazivali nesreću po Sovjete, Staljin je izdao specijalnu naredbu partizanima u kojoj je izjavio da su sada njemačke željezničke i cestovne veze duže i ranjivije no ikad, kako je neizmjerno važno početi dizati u zrak pruge, mostove i vlakove. Tada su i započeli učestali prepadi partizana na prometnice.
1942. su stvoreni "partizanski krajevi" (partizanskie kraja) gdje nije bilo Nijemaca i gdje su partizani u većini slučajeva ponovo uveli sovjetski poredak. Takva će partizanska područja biti u sjevernim (šumovitim) predjelima Ukrajine, u većem dijelu Bjelorusije, u brjanskim šumama, u orelskoj oblasti, gdje je 18 000 partizana (u 54 odreda) kontroliralo površinu što je obuhvaćala 490 sela, u lenjingradskoj oblasti i južno od nje, kakav je bio znameniti partizanski kraj oko Porhova. 22 000 partizana, koji su sačinjavali 72 odreda, također je kontroliralo znatne predjele u smolenskoj oblasti. Službena povijest SSSR-a je tvrdila da je zimi 1942./1943. teritorij pod kontrolom partizana obuhvaćao 60% cjelokupnog područja Bjelorusije.
Službeno su partizanska područja bila opskrbna baza partizanskoj vojsci, a sredinom 1942. u njima su se počele graditi poletne staze kojima će se ubrzo nakon toga koristiti zrakoplovi donoseći iz unutrašnjosti zemlje materijal i evakuirajući ranjene partizane i civile. Zalihe su se skupljale i lokalno, pa su se tako 1.siječnja 1943. u baturinskom okrugu smolenske oblasti nalazila opskrbna skladišta u kojima je bilo 207 tona raži, 700 tona krumpira i 1 000 grla stoke.
Do jeseni i zime 1942. partizani su nedvojbeno odigrali značajnu ulogu u uništavanju dugih linija njemačkih prometnica što su vodile po područje Staljingrada. Zna se da je Mansteinova ofenziva Zimska oluja 12. prosinca bila odgođena zbog sporosti, izazvane partizanskim akcijama, kojom je vojni materijal stizao u donsko područje.
Situacija 1943. godine
Partizanski pokret se razvio u velik masovni pokret tek poslije bitke kod Staljingrada. Gotovo čvrsto uvjerenje da se bore na strani pobjednika i da ne umiru uzalud, bio je još jedan motiv da se ljudi pridruže partizanima. To je bio motiv o kojem će kasnije stariji partizani govoriti s ogorčenjem. Moskva je već 1943. dobro opskrbljivala većinu partizanskih postrojbi. Tada su već imale bacače, pa čak i teške topove, računajući i specijalne protutenkovske topove za uništavanje lokomotiva, dovoljne količine hrane i, veoma važno, sanitetskog materijala. U prvim užasnim danima partizanskog ratovanja sanitetskog materijala gotovo uopće nije bilo, pa su mnogi vojnici, čak i lako ranjeni, bili osuđeni na smrt.
Sredinom 1943. u Bjelorusiji je bilo oko 100 000 partizana, a krajem godine oko 360 000. Krajem prosinca iste godine je u Ukrajini djelovalo 220 000 naoružanih partizana, a u dijelovima RSFSR-a koji su još bili pod kontrolom okupatora, bilo ih je na desetke tisuća. Često su čitave obitelji, pa čak i čitava sela, odlazila u partizane makar samo zbog toga da pobjegnu pred nemilosrdnim njemačkim kaznenim ekspedicijama.
Sovjetsko Vrhovno zapovjedništvo je 14. srpnja izdalo naredbu partizanima da krenu u sveopće razaranje željezničkih pruga. Bile su izvršene pripreme jer su se koordinirane akcije napada na pruge u područjima Brjanska, Orela i Gomela 20. i 21. srpnja poklopile s ruskim protuofenzivama na Orela i Brjanska nakon bitke kod Kurska. Samo u toku te noći dignuto je u zrak preko 17 000 tračnica.
U Bjelorusiji su partizani postigli još više uspjeha. Od siječnja do svibnja 1943. oni su onesposobili 634 vlaka. 3. kolovoza partizani su počeli s još jednom velikom razarajućom operacijom na bjeloruskim prugama, od kojih je dvije trećine bilo onesposobljeno ponekad po nekoliko tjedana. Od kolovoza do studenog 1943. u Bjelorusiji je dignuto u zrak 200 tisuća tračnica, oštećeno ili onesposobljeno oko tisuću vlakova i oko 800 lokomotiva, a uništena su ili oštećena 72 željeznička mosta.
Takav razvoj događaja uznemirio je jako Nijemce. 7. studenog čelnik OKW-a Alfred Jodl je priznao da je u toku srpnja, kolovoza i rujna bilo 1 560, 2 121 odnosno 2 000 miniranja pruga i to je snažno djelovalo na vojne operacije i povlačenje jedinica.
U nekim područjima (Rusija, Bjelorusija) partizani su uživali gostoprimstvo a u nekima negodovanje (Baltičke zemlje, Ukrajina), no nakon pobjede kod Staljingrada sve ih je više narod prihvaćao s odobravanjem. S vremenom odlazak u partizane nije bio dragovoljan pa su do 1943. partizani u svojim formacijama imali oko 40 do 60% regrutiranih pripadnika. Partizani su sredinom 1943. već izgledali kao regularna vojska jer im je Moskva isporučivala velike isporuke oružja i opreme, a uz to je 22 000 profesionalnih vojnih časnika poslano u partizanske regije.
Nijemci nemaju mira
Sumoran je bio život Nijemaca na širokim okupiranim prostranstvima SSSR-a. Ceste više nisu bile sigurne. Vozila su se morala kretati u konvojima s teško naoružanim strojnicama postavljenim na kamione. Sve glavne rute su bile patrolirane redovito. No, partizani su nanosili Nijemcima znatne gubitke. Skupina vozila bi bila blokirana samo zbog toga što je bačeno deblo na cestu ili neka druga prepreka. Partizani su uništili oko 12 tisuća mostova. U jednoj zasjedi SA general Viktor Lutze je ubijen. Komesar Bjelorusije, Wilhelm Kube, čovjek čija ga je divljačka reputacija učinila metom, je likvidiran vremenskom bombom postavljenom ispod njegova kreveta od strane sluškinje koja je radila za partizane. Nisu bili sigurni ni njemački vojnici ni tisuće sovjetskih kolaboranata. Značajna demoralizacija je bila očita među okupatorima.
Njemački teror
Nijemci su u većini slučajevima na partizanske akcije odgovarali terorom, iako je bilo i pokušaja omekšavanja partizana nuđenjem amnestije. Nijemci su provodili antipartizanske operacije no u mnogo slučajeva te operacije su bile izlika za provođenje masovnog terora nad civilima. Jedinice koje su provodile kaznene ekspedicije obično su se sastojale od njemačkih regularnih jedinica Wehrmachta, SD i SS jedinica, ponekad još i Kozaka, ruskih, ukrajinskih i drugih kolaboracionista, itd. Masakri koje su počinili okupatori i njihovi pomagači nad zarobljenim partizanima i seljacima spadaju u red najgorih zvjerstava.
Samo letimičan uvid u njemačke dokumente dovoljno govori o naravi "antipartizanskih operacija". Izvještaj njemačkog Generalnog komesarijata za Bjelorusiju od 5. lipnja 1943. govori o rezultatima protupartizanske operacije Cottbus: 4 500 poginulih neprijatelja, 5 000 mrtvih pod sumnjom da su pripadali odredima i 59 poginulih Nijemaca.
Prema kraju rata
Njemačka zvjerstva nisu zaustavila razvoj partizanskog pokreta koji je 1943. i 1944. naglo jačao. U jeku širenja partizanskog pokreta u to vrijeme bilo je najmanje pola milijuna naoružanih partizana mnogi sa slikovitim nazivima odreda poput "Smrt fašistima" ili "Narodni osvetnici". Partizani su postali toliko brojni da su Nijemci zakasnili s pokušajem da ih pridobiju "antikomunističkom" promidžbom. Kako se Crvena armija sve više približavala zapadnim područjima SSSR-a, partizani su ponekad zauzimali čitave gradove dan ili dva prije nje i tako pripremali put regularnim ruskim snagama. Kad bi one stigle partizani bi većinom bili automatski unovačeni u Crvenu armiju. To je bilo prilično jednostavno za mlađe ljude koji su partizanima pristupili kasnije, no starijim gerilcima je bilo dosta teže jer su zadržali svoj vlastiti mentalitet i hajdučku crtu. No prije regrutiranja u redovnu vojsku partizani su morali proći liječnički pregled pa su oni koji su bolovali od tuberkuloze ili drugih težih bolesti bili izostavljeni.
Zaključak
Sovjetski partizanski pokret u Drugom svjetskom ratu spada u najsloženije i najhrabrije segmente otpora fašizmu. Partizanstvo je postalo simbol otpora njemačkim okupatorima i domaćim izdajnicima, ali ne samo simbol već i mač koji je sjekao okupatorsku-kvislinšku vlast tamo gdje to ona nije očekivala. Partizani su već 1942. a posebno 1943. uspjeli stvoriti među Nijemcima, osobito na cesta i željeznicama, osjećaj velike nesigurnosti. Fernand de Brinon, francuski fašist kojega su Nijemci 1943. poveli u posjet Rusiji opisivao je strah od partizana što ga je primijetio kod njemačkih dužnosnika koji su ga poveli na tu turneju.
Odlazak u partizane 1941. bio je stvar osobnog izbora. Neki su morali otići poput Židova, Roma i zaostalih vojnika dok se neki išli iz čistog uvjerenja. Iako su partizanske akcije i 1941. bile značajne, partizanski pokret se razmahao i dobio pravo značenje u drugoj polovici 1942. i 1943. kad je narod masovno počeo odlaziti u partizane kako bi ojačao sovjetsku stvar. Partizani su djelovali na širokom prostoru od lenjingradske oblasti do Krima. Međutim, najvažnija partizanska aktivnost se odvijala u geografski najprikladnijim područjima sjeverne i zapadne Rusije (Lenjingrad, Porhov, Brjansk), Bjelorusiji i sjevernim dijelovima Ukrajine. Uz ruralne partizane postojali su i urbani. No urbane partizane je teško razlikovati od sovjetskog pokreta otpora koji je postojao skoro u svim gradovima pod njemačkom okupacijom.
Partizanska borba je bila iznimno teška, mučna i krvava a sav trud i muka su se isplatili pobjedom nad fašizmom i trijumfom Sovjetske Rusije.
Izvori:
Chris Bellamy: Absolute War: Soviet Russia in The Second World War, 2008.
Richard Overy: Russia's War: A History of the Soviet War Effort: 1941.-1945., 1998.
Mark Mazower: Hitler's Empire – How the Nazis ruled Europe, 2009.
Alexander Werth: Rusija u ratu, 1979.
