Nakon vladavine moćnoga hrvatskoga kralja Zvonimira, uslijedili su događaji koji će postupno voditi prema gubitku potpune hrvatske državne samostalnosti. Naime, Zvonimir je imao samo sina Radovana, koji je mlad umro. Zvonimirova žena bila je Jelena Lijepa, sestra ugarskoga kralja Ladislava. Kako nakon Zvonimirove smrti 1089. nije bilo njegova izravnog nasljednika, na prijestolje je iz splitskog samostana doveden sinovac kralja Petra Krešimira IV., Stjepan II. On je bojažljivo vladao samo dvije godine i umro, a u Hrvatskoj su tada izbili neredi. Jelena je, potpomognuta nekim hrvatskim velikašima te dalmatinskim gradovima htjela da hrvatski vladar postane ugarski kralj Ladislav. Tvrdila je da njezin brat ima „baštinsko pravo“. Kad su njezini pristaše pozvali Ladislava u Hrvatsku, njemu nije trebalo dvaput reći te se Ladislav 1091. godine bez borbe „prošetao“ do Gvozda i zauzeo svu Hrvatsku sjeverno od te planine.
Međutim, Ladislavu je planove pomutio Bizant. Kako piše Trpimir Macan u “Povijesti hrvatskog naroda“, Bizant se uplašio takvog jačanja Ugarske pa je potaknuo ugarske susjede, nomadska plemena Kumane, da napadnu Mađare. Zbog toga je Ladislav morao otići iz Hrvatske, ali je u sjevernom dijelu zemlje ostavio za vladara svoga sinovca Almoša. Ipak, iz toga doba datira i jedan dalekosežan i pozitivan događaj. Ladislav je 1094. osnovao u Zagrebu biskupiju, a na njezino čelo doveden je biskup Duh, po narodnosti Čeh. Od tada datira i prvi spomen Zagreba.
Međutim, potpuna hrvatska neovisnost počela se urušavati i za duga stoljeća nje neće biti, sve do uspostave i osamostaljenja današnje Republike Hrvatske 1991. godine. Naime, Bizant nije želio jaku Ugarsku, ali niti Hrvatsku, pa je na oslabljene Hrvate udario tako što im je oteo u Zvonimirovo doba teško izborene dalmatinske gradove. Ubrzo ih je Bizant prepustio Mlečanima, koji su njima gospodarili i prije.
U tim teškim okolnostima, kad je sjeverna Hrvatska bila pod vlašću Mađara, a dalmatinski gradovi pod Venecijom, Hrvati su se Petar Svačić borio se i protiv Hrvata Današnja historiografija još je najsklonija vjerovati da se bitka s Mađarima 1097. odigrala u Bosni i Hercegovini, negdje oko Prijedora pokušali ujediniti i za kralja su izabrali Petra, poznatog kao Svačić ili Snačić. Okrunjen je 1093., a stolovao je, kao i Zvonimir prije njega, u Kninu. Hrabri i odlučni kralj Petar uspio je skupiti vojsku i protjerati Almoša preko Drave te opet ujediniti sjever i jug Hrvatske.
Nažalost, Petrova ujedinjena Hrvatska potrajala je vrlo kratko. Ladislava je u Ugarskoj 1095. naslijedio kralj Koloman, koji je dvije godine poslije provalio u Hrvatsku. Kako tumači povjesničar Hrvoje Kekez u svojoj knjizi “Hrvatske bitke prekretnice“, Koloman je zapravo u Hrvatsku došao na prevaru, pod izgovorom da putuje u Biograd po svoju zaručnicu, normansku princezu Buzilu. Ladislavova vojskovođu Merkurija, koji je bio na čelu ugarske vojske, dočekao je Petar negdje na planini Gvozdu. Merkurije je s vojskom vjerojatno išao tada uobičajenim putem od Zagreba, preko današnje Banovine, prema dolini Une, kojom se najlakše stizalo do Knina, tadašnjega središta Hrvatske, i dalje prema jadranskoj obali, odnosno Biogradu. O tome gdje je zapravo došlo do bitke Petra i Mađara, povjesničari su mnogo dvojili, piše Kekez. Nekad se smatralo da je to bilo na današnjoj Petrovoj Gori između Banovine i Korduna. Drugi su povjesničari mislili da bi to mogla biti planina Kapela pokraj utvrde Modruša, na starom putu od Karlovca prema Senju.
Današnja historiografija još je najsklonija vjerovati da se bitka 1097. godine zbila u Bosni i Hercegovini, negdje oko Prijedora. Povjesničari, naime, misle da je ime Gvozd došlo od latinskog naziva Alpes ferrae (Željezna planina) i antičkog imena Mezija. Osim toga, ističu da je još od antike najbrži put od Slavonije do srednjovjekovne Hrvatske i Knina bio upravo dolinom rijeke Une. U svakom slučaju, u bitki Hrvata i Mađara pobijedili su ovi drugi, a među poginulima bio je i kralj Petar Svačić (Snačić). Tako je nestao zadnji narodni vladar na hrvatskom prijestolju.
Nakon što je porazio Hrvate, Koloman je sa svojom vojskom došao do mora, zauzeo Biograd i s Mlečanima 1098. godine sklopio ugovor kojim im je priznao posjede na hrvatskoj obali. Hrvati su teško podnijeli takav razvoj događaja. Tračak nade u promjenu pojavio se nakon teškoga vojnog poraza Mađara u Galiciji 1099. godine. Iskoristivši trenutačnu slabost zavojevača, Hrvati su izbacili Mađare iz svoje zemlje. I zaista, Koloman je tada odustao od toga da Hrvatsku opet pokori silom, uvidjevši da bi to značilo stalnu nestabilnost i neizvjesnost. Zato se pokušao politički nagoditi s najistaknutijim hrvatskim velikaškim obiteljima. I uspjelo mu je.
Niz velikaša, među kojima i Snačići, priznali su Kolomana za hrvatskoga kralja, a on se obvezao u tu svrhu posebno okruniti. Priznao je i poseban hrvatski sabor za hrvatske državne poslove, velikašima dao povlastice te se u Biogradu okrunio za hrvatskog kralja. Tim ugovorom, Pactom conventom, Hrvatska je ostala posebna država, ali u personalnoj uniji s Ugarskom preko kraljeve osobe. Hrvati su imali bana, odnosno hercega kao kraljeva namjesnika, svoj sabor, financije i vojsku. Ipak, izgubili su potpunu državnu neovisnost i to će imati teške posljedice sve do potkraj 20. stoljeća.
Hrvatska je, primjećuje osim toga Kekez, ostala i bez političkoga središta oko kojega bi se mogla okupljati, pa je društveni razvoj išao svojim putem, pretvorivši postupno hrvatsko društvo iz rodovskoga u složenu feudalnu strukturu. Uspomena na herojsku, ali tragičnu sudbinu zadnjeg hrvatskoga kralja narodne krvi ostala je snažno prisutna u narodnom pamćenju Hrvata do danas. Osim povjesničara, Petru Svačiću stalno su se vraćali i umjetnici. Tako je poznata slika Otona Ivekovića “Pogibija Petra Svačića”. August Šenoa napisao je “pjesmodram” pod naslovom “Smrt Petra Svačića”. Riječ je o jednom od njegovih vrlo uspjelih pripovjednih djela u stihu iz hrvatske povijesti, a Šenoa je želio da budu sredstvo nacionalnog odgoja i škola domoljublja.
O Svačiću su napisane i dvije opere. Jedna je djelo velikog skladatelja Jakova Gotovca. Njegov Petar Svačić opus 35 zapravo je opera-oratorij. Skladana je 1969., a prerađena 1971. Drugi skladatelj koji je Svačiću posvetio glazbeno-scensko djelo je Josip Mandić. On je nakon preseljenja u Beč također napisao operu Petar Svačić. Pod počasnim pokroviteljstvom Matice hrvatske, a u organizaciji Grada Drniša i miljevačke župe prije nekoliko godina u Miljevcima je održana svečana manifestacija obilježavanja 900. obljetnice smrti hrvatskoga kralja Petra Svačića, rođenog na obali rijeke Krke u gradu Kamičku u tjesnacu između Roškog slapa i Visovačkog jezera. Uz vidikovac nadomak otočiću Visovcu otkriven je monumentalni spomenik kralju Petru Svačiću, izliven u bronci, visok 2,7 m, rad akademskoga kipara Kažimira Hraste. Pogleda uprta u Krku, kralj koji u jednoj ruci drži mač, a u drugoj štit, simbolizira stradanje za domovinu.
Kipar Kuzma Kovačić, predsjednik Matice hrvatske Hvar, i sam tvorac brojnih uglednih radova, prokomentirao je rad Kažimira Hraste: “Kralj je autorovim poznatim kiparskim postupkom doveden do jasnoće simbola, ljudi to obično označavaju pojmom modernistički, ali mene se osobito dojmilo što je taj modernizam istodobno i veoma duhovan.“ Predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić o Petru Svačiću je rekao: “Ovo je spomenik velikom hrvatskom gubitniku, ali takvom koji je znao odabrati stranu. Kralj Petar Svačić gorak je lik: morao se suprotstaviti i Mađarima i Hrvatima koji nisu bili za hrvatsku vlastitu državu, tuđinu, ali i svojima... I to je aktualna poruka mrtvoga kralja: ovom narodu treba sloga ako ne želi nestati! Pomoći nema nego u nama samima. Vrijeme je planetarnih promjena, pri čemu veliki ne vode računa o malima, stoga se moramo naučiti brinuti se o sebi samima... U vremenu kada je moderno omalovažavati one koji su stvorili i obranili državu kralj Petar Svačić nam poručuje: Ujedinite se!“
