S rezultatima je bio djelo­mično zadovoljan, jer je otkrio istinu o kojoj se šutjelo, istinu o stotinama djece koja su bila žrtve četničkog po­kolja, a bili su sakriveni od javnosti i zloupotrijebljeni u nekim sudskim procesima. Ipak, još nije ušao u trag ujaku Ivi kao ni desetero druge djece koji su nestali na sličan način.

Otac Pave Crnjca bio je pripadnik Hrvatske legije u Drugome svjet­skom ratu i poginuo je na Istočnoj fronti, točnije na zloglasnom staljin­gradskom ratištu. Sudbina njegova oca Stipana vezana je sa sudbinom mnogobrojnih mladića iz Rame, Hercegovine, Bosne i Hrvatske. O tim sudbinama moralo se dugo go­dina šutjeti, a oni koji su s njima bili povezani, bili su stigmatizirani i obi­lježeni na razne načine. U drugom razredu realne gimnazije u Prozo­m, kao svi dobri učenici iz dalekih sela, dobio je stipendiju zajedno sa svojim kolegom, pokojnim Perom Prskalom. Kada su u općini dozna­li da je njegov otac kao i Perin po­ginuo u ratu na drugoj strani - oni su to jednostavno nazivali u „Crnoj legiji" - bili su odjednom proglaše­ni fašističkom djecom! Oduzeta im je stipendija, zaprijećeno kako će je morati vratiti i što je najgore, zabra­njeno im je daljnje školovanje u re­alnoj gimnaziji. Mogli su tako poći samo na neki kurs ili zanatsku školu. I to je onda bilo nezamislivo.

Foto: mr. sc. Pavao Crnjac

Zaokružena mjesta - poprište ratnih sukoba na Donu i Volgi.

Istinu o svome ocu Stipanu saznao je kasnije. Naime, pokojni Stipan je s desecima drugih mladića iz Rame i Hercegovine, tada pod talijanskom okupacijom, bio unovačen u domo­brane, a onda poslan u Varaždin te nakon toga u Rivu del Gardu u Ita­liju kao član Lako prevoznog zdru­ga Hrvatske legije, upućen u sasta­vu talijanske vojske na bojišnicu na rijeci Donu. Talijanska osma armija zvana ARMIR, zajedno s Hrvatskom legijom i Drugom mađarskom i Tre­ćom rumunjskom armijom, treba­la je braniti zaleđe Staljingrada pred napadima Crvene armije. Medu­tim, oni to nisu uspjeli, jer je uz sla­bu opremu došla i hladna sibirska zima s minus 35 stupnjeva koja je zamrznula rijeku Don. Crvena armi­ja s lakoćom je prešla rijeku gdje je htjela, ušla u pozadinu, uništila skla­dišta municije i tako ih ostavila bez streljiva.

Stipan Cmjac bio je pripadnik hrvat­sko-talijanskih prijevoznih postrojbi koje su bile potpora glavnini njemač­ke vojske armijske grupe Jug. Uno­vačen je u Prozoru koji je tada bio pod talijanskom vojnom upravom. No gdje je poginuo, bilo je pitanje. U novije vrijeme o Hrvatskoj legiji u talijanskoj vojsci pisali su naši povje­sničari ne temelju ratnog „Dnevnika Lako prevoznog zdruga" satnika Grge Cukona i druge arhivske građe. O toj postrojbi dosta se pisalo i u jav­nost je izišlo nekoliko knjiga. Medu­tim, o sudbini kako su poginuli njeni pripadnici i gdje su pokopani nije ni­šta napisano, jer o tome jednostavno nema arhivske građe.

Prošli mjesec Pavao Cmjac odlučio je otići u Rusiju istražiti ratni put i stradanje svog oca, kao i njegovih suboraca koji su se borili u Hrvatskoj legiji. Taj put dugo je godina bio pla­niran, točnije želja da se ode u Rusiju na lice mjesta i susretne s područjem gdje se odigrala krvava bitka speci­fične hrvatsko-talijanske postrojbe s nadirućim postrojbama Crvene ar­mije. U tom traganju pomogao mu je ukrajinski svečenik Ivan Grinišin koji ga uputio na katoličku misiju u Rostovu na Donu. Preko te misije doznao je da u Taganrogu na Azov­skom moru djeluje katolička župa u kojoj rade hrvatske sestre Karmeli­ćanke Božanskog Srca. U dopisiva­nju s njima i uz njihovu pomoć kre­nuo je don Pavo zrakoplovom preko Moskve u Rostov na Donu. Tamo je, zajedno s vozačem Vladimirom Medvedevim i s. Mirjam, obišao mjesta za koja je saznao iz spome­nutih knjiga i članaka. U traganju za svjedocima upoznao se i s po­vjesničarem tog kraja, Aleksandrom V. Cvetnovim, koji mu je ispripovje­dio o čitavu događaju u stilu već po­znatoga ratnog dnevnika. On mu je otkrio da su hrvatski vojnici branili kotu 210 i 186 u blizini sela Kolmiko­va i Meškovskaje s ciljem sprječava­nja prodora Crvene armije preko ri­jeke Dona.

Međutim, Crvena armija probila im je liniju fronta 16. prosinca 1942. te im došla iza leda. Tada su pali u voj­ni obruč, jednostavno bili su opko­ljeni. Naime, kasno im je stigla za­povijed da se povuku u pozadinu i izmaknu nadolazećoj opasnosti. Za­jedno s njima bila je Treća pukovni­ja bersaljera iz divizije Celere. Svi za­jedno htjeli su se probiti kroz selo Meškovskaju i doći do mosta preko rijeke Tihaje, no Crvena armija bila je nadmoćnija. Njihovi su vojnici uz pomoć tenkova T-34 zauzeli brijeg na kojem je bila porušena crkva sve­tog Pokrova. S tog brijega tukli su sve što se kretalo prema mostu preko ri­jeke Tihaje. Bitka za proboj obruča trajala je dva dana, od 19. na 20. pro­sinca. lzginuli su brojni vojnici tako da je Lako prevozni zdrug potpuno uništen, a isto tako i Treća pukovnija bersaljera iz divizije Celere. Hrvatski vojnici ostali su bez dostave streljiva i bez pozadine te su, stoga, bili prisi­ljeni na predaju.

On također pripovijeda kako je pri­padnika navedene legionarske po­strojbe bilo oko 1.200 i da ih je oko 350 ubijeno, dok su ostali uspjeli po­bjeći ili pasti u zarobljeništvo. Oni koji su likvidirani pokopani su u se­dam dubokih jama u blizini zase­oka Kručina (prije krivo čitan Hra­cin). S njima je pokopano i više od 1.000 talijanskih vojnika. Prije de­set godina talijanska vlada uspjela je po svom uredu za poginule u Rusi­ji UNIRR podići skroman spomenik. Na njemu stoji natpis „Palim talijan­skim vojnicima u zemlji Rusiji". Tre­ba navesti kako se na spomeniku ne spominju Hrvati, ali povjesničar A. I. Cvetnov sigurno zna da su tu po­kopani hrvatski vojnici. On je pro­našao mnoge pločice s imenima vojnika, neke nisu ispisane, ne zna zašto, no tvrdi kako su sigurno pri­padale hrvatskim vojnicima. Na jed­noj od njih, koja je ispisana rukopi­som pročitao je ime: Oton Vjekoslav Prpić, selo Loganac, Krivi put, Senj, Croatia.

Povjesničar A. I. Cvetnov otkrio je don Pavi i istinu o njegovu ocu Sti­panu te mnogim drugim vojnicima koji počivaju u masovnim grobnica­ma blizu sela Meškovskaje. Cmjac se poklonio pred njihovim zemnim ostacima pomolivši se za njih. Us­put je upoznao i navedeno područje Rusije koje u svojoj konfiguraciji tla ima samo balke (uvale) i holije (bri­jegove) koji su negdje stepa, a negdje obradeni i zasijani ozimom pšeni­com. Zadivio ga je i tamošnji običaj gdje na ulazu u svako selo, svaki mali ili veliki grad stoji križ do pet metara visine te pokraj njega velikim slovi­ma ispisno: „Gospodine, spasi i ču­vaj ovaj grad". Na dužini od 60 km, od Tihaje Žuravke do Kazanskaje, zapazio je i jednu obnovljenu crkvu, a na mjestu onih porušenih stoje ve­liki križevi.

Boravak u Rusiji trajao je nekih tje­dan dana. Pavao Cmjac u Zagreb se vratio zadovoljan i s mirom zato što je pronašao odgovor na pitanje koje ga je cijeloga života pritiskalo. Sa­znao je gdje mu počiva otac i njegovi suborci, hrvatski legionari koji su u ratnoj oluji ostali zameteni i gotovo zaboravljeni, daleko od svog doma.

Kinezima zatvorili gradilište velike tvornice. Radnici spavali bez madraca, više od 30 ljudi na jedan zahod…