Gotovo neposredno nakon što je operacija "Oluja" provedena, ona je iz srpskih, ali i brojnih međunarodnih krugova proglašena hrvatskim "etničkim čišćenjem" srpskog stanovništva s područja Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije, na kojima je krajem 1991. proglašena "Republika Srpska Krajina" (RSK), nastala u srpskoj agresiji na Hrvatsku. Na sličan način "Oluja" je označena i u presudi hrvatskim generalima Gotovini, Markaču i Čermaku. Presuda Haaškog suda očito nije uzela u obzir pozadinu događaja koji su doveli do "Oluje" i masovnog odlaska srpskog stanovništva tijekom te hrvatske operacije. U presudi je za odlazak Srba okrivljena hrvatska strana, koja je, prema takvoj interpretaciji, svojim topničkim napadima na gradove (Benkovac, Knin, Obrovac) natjerala srpsko stanovništvo na bijeg. lako je Haaški sud u presudi hrvatskim generalima priznao da je vodstvo RSK tijekom prvog dana "Oluje" naredilo provođenje organizirane evakuacije civilnog stanovništva s područja južne Like i sjeverne Dalmacije, ipak je "zaključio" da spomenuta evakuacija zapravo nije bila ključni razlog zbog kojeg je srpsko stanovništvo napustilo to područje.
Tako je Haaški sud svoju presudu formulirao na način kao da je rat započeo "Olujom", zanemarujući sve ono što se u Hrvatskoj dogodilo od početka 1990-ih godina. Jedno od glavnih obilježja srpskog nacionalnog pokreta kojem je na čelo stao Slobodan Milošević bila je žestoka protuhrvatska promidžba. Hrvati i Hrvatska automatski su izjednačavani s "ustašama" i "ustaškim genocidom". Takvim krilaticama obilno je opravdavana i agresija na Hrvatsku tijekom 1991. Nakon proglašenja RSK svjetonazor krajiških Srba nije se uopće promijenio. Njihovi vođe i političari neprestano su isticali da povratak pod hrvatsku vlast nije moguć, čak i ako bi Srbima bila osigurana široka autonomija. U tom smislu može se navesti izjava Milana Martića, predsjednika RSK, koji je u veljači 1995. u obraćanju srpskim oficirima naveo: "Rat između RH i RSK mora se završiti pobjedom jedne i porazom druge strane. Dok se to ne dogodi, rat se neće i ne može završiti. (...) Nećemo i ne smijemo iz rata u kome smo i koji ćemo dalje voditi izaći kao podređena strana s tretmanom etničke zajednice i nacionalne manjine. Na kraju rata naš status mora biti kao što je i bio: državotvoran narod". Tako su Hrvati za krajiške Srbe bili omrznuti neprijatelj, s kojima se ne može postići nikakav dogovor. Primjerice, u ljeto 1992. jedan pripadnik srpskih snaga na jednom skupu održanom u blizini Benkovca osvrnuo se na hrvatske ponude o autonomiji, odnosno "specijalnom statusu" koji je Zagreb ponudio Srbima, kao i o mogućnosti povjerenja koje Srbi mogu imati prema Hrvatima i muslimanima: "Nema tog `specijainog statusa', jedino mrtvi možemo u 'specijalni status', jedino mrtvi... (...) I nemojte odbacivati oružje, jer ustaše, ustaše i muslimani i ostali, dok su nam susjedi, nemojmo im nikada vjerovati, doći će po noći i poklati nas! Nikad im vjerovati dok imamo takve susjede! A mi smo njima mogli dati 'specijalni status', a ne oni nama, a vidite gdje smo mi došli, oni nama daju 'specijalni status'". U istom smislu znakovit je i dio izvješća koje je u siječnju 1995. napisala Komanda 26. pješadijske brigade srpske vojske Krajine, koja je djelovala na području Kostajnice.
Nastavak teksta čitajte sutra, 23. listopada 2015. godine.
Evo što o tome kže jedan od izbjeglica,ipak njegovo mišljnje treba uvažiti.Rat je izgubljen.Lepo je bilo 1991.godine tenkove ispracati na Vukovar i Dubrovnik.Lepo je bilo slusati o pobedama. E, onda je dosao poraz. Sad mozemo da placemo ali ako nismo izvukli pouke iz katastofalne politike Milosevica i Seselja onda ce nam biti jos gore. I samo da vaa pidsetim na jednu emisiju kod Minimaksa 1991.Seselj je tada govorio da ce od Hr ostati ostaci ostataka, govorio o broju ubijenih Ustasa, a snazi srpskog vojnika... Govorio je na svoj nacin a publila se grohotom smejala, opijena nacionalizmom i pobedama na terenu. Taj smeh je nasa nesreca kao i ono sto se desilo 4 godine kasnije.