Naslovnica

Sjećanje Francuza o ratu za Hrvatsku

Knjiga Gastona Bessona “Život na meti” jedno je od najboljih djela takve vrste pisane u formi sjećanja na razdoblje Domovinskog rata.
09. ožujka 2018. u 13:07 0 komentara 721 prikaza
Foto: Gaston Besson

Knjiga Francuza Gastona Bessona nije uobičajeno štivo na kakvo smo navikli čitajući zapise i sjećanja sudionika Domovinskog rata. Posebna je najviše po tome što je njezin autor osoba koja je postrojbama HV-a pristupila kao strani dragovoljac. Također, ovo nije uobičajeni memoarski uradak, nije dnevnički zapis.

HV AKTUALNO Pogledajte odličan animirani zemljovid Domovinskog rata

Riječ je o osebujnom autobiografskom zapisu, donekle romansirane forme svojstvene francuskim autorima. Dragovoljac, Gaston Besson, nastavlja na neki način francusku tradiciju izravnog i slikovitog ratnog pisma protkanog dubokom osobnom notom kakvog su prakticirali primjerice André Malraux ili Antonie de Saint Exupery. Pred nama je, dakle, roman koji odiše literarnom kvalitetom, utkanom u romantičnu, sanjarsku osobnost autora koji je vrhunski ratnik, ali koji cijeli život živi u svojevrsnoj sudbinskoj kontradikciji. Istovremeno idealist, romantik, sanjar, s druge strane, Besson je profesionalni vojnik, sudionik više ratova. Oni koji ga ne poznaju ili ne žele poznavati, nazvat će ga „plaćenikom“, „strojem za ubijanje“, „psom rata“. Istim će nazivima etiketirati i sve ostale strane dragovoljce koji su u presudnim trenutcima pomogli Hrvatskoj i BiH. Katkad će ih povezivati s neonacističkim krugovima, katkad jednostavno zaključiti da je riječ o ljudima s psihičkim problemima.

Takva propaganda, o stotinama bezosjećajnih ubojica-plaćenika, bila je intenzivna s protivničke strane, kako za vrijeme rata, tako i u poratnom razdoblju. Identična je propaganda, nažalost, doprla i europske medije tijekom borbe za neovisnost. Hrvatska uistinu i jest bila primamljiva za avanturiste raznih profila i neki su od tih pridošlica rado pozirali po zagrebačkim kafićima, možda se provezli do Siska ili Karlovca, fotografirali se, napravili kakav incident i vratili se svojim domovima. Europa, ali i Hrvatska, nikada nije saznala pravu istinu ili barem približnu istinu o onima pravim dragovoljcima uputili s bojišnice iz jednostavnog razloga što to i nije bilo moguće. Naime, ti su ljudi, baš kao što Besson kaže „bili prikovani u svojim rovovima i bunkerima i uglavnom do kraja 1991. nisu vidjeli previše od tzv. civilnog života“.

Nakon obrane Hrvatske od velikosrpske agresije, ratni se vihor 1992. preselio u BIH, a u obranu hrvatskih i muslimanskih domova stali su uglavnom svi strani dragovoljci koji su se borili u Hrvatskoj. Barem oni koji su ostali živi ili nisu onesposobljeni teškim ranjavanjem. Do 1995. Hrvatska je imala previše problema da bi se javno analizirala fenomenologija prisutnosti stranih dragovoljaca. Slično je bilo i nakon oslobodilačke operacije “Oluja”.

U mirnodopskom razdoblju fenomen stranih dragovoljaca ostao je i dalje tematski zanemaren. Katkad nedovoljno senzibilna i prema problemima vlastitih državljana od kojih mnogi još pate zbog nezaliječenih rana ili uznapredovalog PTSP-a, javnost je činjenicu o sudjelovanju stranaca u Domovinskom ratu jednostavno ignorirala. Više-manje cijela priča prerasla je u jednu vrlo mutnu i bajkovitu legendu. Zna se da su ti ljudi bili ovdje, informacije o njima kruže makar dolazile iz treće ili četvrte ruke, ali katkad izgledaju krajnje nestvarno tako da danas nitko nema ni približan odgovor na nekoliko pitanja. Tko su ti ljudi, koliko ih je bilo, koji su njihovi motivi, kakve su njihove sudbine, samo su neka od pitanja za koje se krivo smatra kako ne postoji odgovor. Nekoliko “stranaca” ostalo je u Hrvatskoj, našli su svoj novi dom, novu domovinu, oženili su Hrvatice i zasnovali obitelji. Osnovali su 2005. i svoju organizaciju: Udrugu stranih dragovoljaca Domovinskog rata, kojoj je Besson predsjednik, i započeli mukotrpan posao sklapanja vrlo kompliciranog mozaika.

VP FELJTON (1) Kako smo pobijedili u Domovinskom ratu

Glavni cilj, sakupljanje podataka o svim stranim dragovoljcima Domovinskog rata vjerojatno nikada neće postići jer su neki poginuli bez ikakvih dokumenata, a nekima je nemoguće pronaći trag, iako sjećanja postoje. Najveća je poteškoća što o većini njih nema nikakvih zapisa u službenoj dokumentaciji nadležnih institucija. Zvuči nevjerojatno, ali osoba koja medijskim pojavljivanjem, potom i smaknućem na Ovčari simbolizira ovu skupinu, Jean Michel Nicolier, tek je ovih dana uveden na braniteljske liste! Čak je i Besson, predsjednik Udruge, nakon mukotrpne borbe s birokracijom teško uspio “izboriti” hrvatsku domovnicu, a još uvijek rješava pitanje invalidske mirovine iako je tri puta ranjen! Možemo samo zamisliti kakav je tek status ostalih. Strani dragovoljci, doduše i ne traže privilegije, ni materijalne probitke. Sve što žele je da ih se ne zaboravi. Žele da se promijeni nestvarna slika popisa branitelja koja ih od nepostojećih 500 000 branitelja svega 15-ak priznaje kao hrvatske branitelje! Voljeli bi i da djeca koja uče o povijesti Domovinskog rata znaju da su “tamo neki” stranci došli ovdje 1991. godine i da su prilično krvavo platili odluku da oružjem pomognu stjecanju slobode nepravedno napadnutoj hrvatskoj državi.

Rad Udruge, suradnja s medijima, povezivanje s ostalim braniteljskim udrugama ipak je, nakon dugog vremena počeo davati rezultate. Jedan od njih je i ova knjiga, tiskana od Hrvatskog memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskog rata (HMDCDR), institucije koja vrijedno radi na prikupljanju arhivske građe o Domovinskom ratu. Sjećam se prvog kontakta s autorom knjige, nakon kojeg je već istu večer zatrpao moju elektronič- ku poštu mnogobrojnim podatcima. Priznajem da sam ostao šokiran. Nisam mogao ni pomisliti da je više od 500 stranih dragovoljaca napustilo sigurnost svojih domova kako bi se pošlo boriti za Hrvatsku i BiH! Udruga ih je dosad dokumentirala 491 iako novi podatci i dalje pristižu. Stoga možemo pretpostaviti da je stranaca vjerojatno oko 600 sudjelovalo u obrani od velikosrpske agresije. Podatak o žrtvama tih ljudi također je impozantan i jasno ukazuje da su se borili u najkritičnijim područjima. Od imenom i prezimenom potvrđene 491 osobe prema podatcima Udruge, njih je 72 poginulo, a 90 ih je (uglavnom teže) ranjeno! Znači, trećina je tih ljudi ili ubijena ili pretvorena u ratne invalide - uistinu frapantan podatak!

Zasigurno najviše iznenađuje podatak da je trećina od ukupnog broja stranaca pristigla iz Engleske (Ujedinjenog Kraljevstva), njih 139 (15 poginulih, 21 ranjen)! Također zanimljivo, mnogo je bilo Francuza – 73 (7, 21 ), a potom slijede Nijemci – 63 (16, 11) i ostali. Iako podatci o nacionalnom sastavu tih dragovoljaca iznenađuju, iznenađenju i prevelikim upitnicima ustvari nema mjesta. Da ovi ljudi nisu zanemareni, da nisu, na neki način, izbrisani iz kolektivne memorije, hrvatska javnost znala bi tko su, otkuda dolaze i što ih je motiviralo za dolazak. Osnovna pretpostavka, zapravo potpuno iskrivljena slika je ta da su oni dolazili zbog novaca. Nitko od njih ovdje nije došao zbog zarade iz krajnje jednostavnog razloga što Hrvatska nije mogla financirati nikakve strane plaćenike tako da su oni imali istu “crkavicu” kao i svaki drugi branitelj s prve crte obrane, najčešće u ondašnjoj vrijednosti do 100 njemačkih maraka. Ne, ti su ljudi dolazili iz čisto osobnih razloga. Neki su bili krajnje desno orijentirani, pristigli su pomoći u borbi protiv sile koja je simbolizirala postojanje komunističkog sustava.

No opet je krivo pretpostaviti da su najviše pristizali ljudi takvog profila, naprotiv, mnogo je više bilo raznih drugih motiva koji su ih potaknuli da pođu u obranu nepoznate i napadnute zemlje. Neki od njih bili su bivši vojnici i kao takvi vidjeli da se događa nepravda pa su zbog vojne časti odlučili pomoći. Ustvari ih je najviše pristiglo upravo zbog nepravde, posebno nakon slika osvojenog Vukovara, iako neki nikada nisu nosili oružje. Svi oni bili su avanturističkog duha, jedni su htjeli osjetiti rat, drugi ispraviti bol zbog nesretne ljubavi, treći tko zna zbog čega ili su jednostavno, kao Besson, bili idealisti. Neki su došli zbog vjerske povezanosti, ali istovremeno su dolazili i ortodoksni ljevičari! Uvidjeli su da se ovdje ruši jedan režimski sustav, da padaju zastave, da se rađa nešto novo - za njih je to bila revolucija! Mnogobrojni su dakle motivi potaknuli strance da dođu braniti Hrvatsku od napada, no jasno je da ni jedan nije došao zbog financijskog probitka. Dolazili su, vidljivo je, iz svih krajeva Europe i svijeta i velika većina njih ostala je do kraja obrambenog rata u Hrvatskoj, potom i BiH, s puškom u ruci riskirati živote.

Nije, dakle, bila bitna ideološka orijentacija jer dolazili su desničari, ljevičari, anarhisti, monarhisti, revolucionari, puki avanturisti. Svakako nije bila bitna ni vjerska ili nacionalna pripadnost jer zajedno su se borili bijelci, Crnci, Azijci, katolici, muslimani, pravoslavci, protestanti, Židovi, itd. Bitan je bio motiv zbog kojeg su dolazili, bitno je naglasiti da su jasno raspoznali dobro od zla i stali u obranu slabijeg i nepravedno napadnutog. Zašto su došli, a pogotovu zašto su i dalje ostajali u tolikom broju dragovoljno ginuti za stranu državu, ključna su pitanja. Iz Bessonove knjige, kao i iz svih pohranjenih memorija drugih stranih dragovoljaca dolazimo do odgovora koji je jedinstven. Agresija je bila toliko nepravedna i ratne strahote toliko frustrirajuće da su morali ostati na strani onih koji se kao slabiji brane. „Pa to nije bio nikakav rat, to je bio mučki masakr! Nisu tu bile dvije vojske koje se sukobljavaju! Postojala je jedna moćna vojska koja je napadajući masakrirala civile […]

Oni koji bi došli, ostajali bi iz jednog jedinog razloga, a taj razlog nije bila ni politika, nije bio ni katolicizam, nego zato što je ovaj rat jednostavno bio toliko nepravedan!“, rekao je Besson. Priča o njegovom dolasku, potom i ostanku slična je pričama ostalih stranaca. Pristigavši u Hrvatsku kako bi izvještavao s prvih crta bojišnice, bio je svjedokom zastrašujućih prizora, vidio je svu nepravdu kojom je agresivna JNA pokušavala osvojiti područje slabijeg suparnika i odlučio je pomoći. Vjerojatno je imao dar za fotografiju, zasigurno bi pomogao i pisanim izvješćima, no Besson je odlučio pomoći vještinom kojom je najbolje vladao, a koja je napadnutoj Hrvatskoj tada bila najpotrebnija. Kao bivši pripadnik elitne francuske padobranske postrojbe, kao sudionik nekoliko ratova u kojima je idealizmom pokušavao rješavati privatne poraze, Besson se vratio onome od čega je pobjegao, a čemu se izgleda uvijek vraćao. Nakon posljednjeg ranjavanja, pošao je liječiti rane u Francusku, nastavio s nemirnim, turbulentnim životom te je konač- no našao mir vrativši se tamo gdje je i došao 1991. godine.

Tigrovi DOMOVINSKI RAT Vojnici 1. gardijske brigade "Tigrovi"

Posjetivši Vinkovce, upoznao je buduću ženu, zasnovali su obitelj i danas pokušava ispraviti netočnu i nepoštenu sliku o ljudima koji su iz drugih zemalja dolazili boriti se u Hrvatsku i BiH. Knjiga je podijeljena na šest poglavlja – epizoda ratnog košmara (Vinkovci, Kupres, Bosanska Posavina, srednja Bosna, Hercegovina). Otvoreno piše i o nemirima koje osjeća za vrijeme odmora u Zagrebu, psihičkim lomovima, tugom koju osjeća prilikom obilazaka prijatelja po bolnicama, najneželjenijim ritualom jednog ratnika. Što se događa na prvoj crti bojišnice, kakva je razlika između domaćih i stranih dragovoljaca (postoji li uopće razlika), kakva je razlika između života civila i boraca, kakav je civilni život u pozadini ratišta, sve su to teme o kojima Besson na vrlo otvoren način piše. Naravno, posebna je zanimljivost što takve teme analizira stranac, Francuz koji ima drugačiji mentalitet i koji razmišlja skroz drugačije od načina za kojega možemo reći da je Hrvatima svojstven. Pred nama je vrlo dobar literarni uradak u kojemu autor otkriva sve svoje unutarnje dvojbe, dijeli s nama osjećaje koje je prolazio gledajući svakodnevne ratne strahote. Uživajmo u Bessonovim autobiografskim osvrtima jer oni su, barem po literarnoj vrijednosti, možda i jedan od najboljih uradaka ovakve vrste pisane u formi sjećanja na razdoblje Domovinskog rata.

 | Autor : Gaston Besson Foto: Gaston Besson

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u prosincu 2011. godine.

HZ KNJIGE Zaboravu otet dio hrvatske povijesti Oluja GOST KOMENTATOR Oluja nije bila zločinački pothvat! AS DOMOVINSKI RAT Nastavlja se snimanje filma o Jean-Michelu Nicolieru
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.