Pilotima koji upravljaju ovim zrakoplovom poznat je pod nazivom „Iljuša“, dok je vojnicima na tlu poznat kao „Grbavac, „Leteći tenk“, „Leteći pješak“. U poslijeratnim NATO izvještajima pak dobio je naziv „Bark“. Odigrao je krucijalnu ulogu u Drugom svjetskom ratu na strani Crvene armije, posebno na njegovoj Istočnoj bojišnici i istaknuo se kao taktički najkompletniji u svoje vrijeme.
Pripada avionima koji su proizvedeni u najvećem broju primjeraka u svjetskoj povijesti avijacije (drugi u povijesti iza Cessne 170 „Skyhawk“).
Smatra se da je najbolji jurišni bombarder u jeku Drugog svjetskog rata i među 3 zrakoplova u svijetu na kome je obučeno najviše pilota. Neki od nadimaka govore u prilog tome: „oklopnik“, „ubojica tenkova“, „mesar“, „željezni Gustav“, „beton bombarder“, „Leteći traktor“ itd. Spomenute nadimke uglavnom su davali neprijateljski piloti te vojnici kojima se ledila krv u žilama na pomisao i pojavu Iljušina IL-2. Taj je tip aviona bio toliko uspješan da je naziv „Šturmovik“, što znači Olujna ptica, dobio samo on, po prilici jednako kao što je naziv „Štuka“ dobio sinonim za njemački „Blitzkreig“ – Junkers 87.
Projektiranje jurišnih aviona u Sovjetskom Savezu započelo je 1930-ih godina, ali su uvjeti bili toliko teški da Šturmoviku nije odgovorio niti jedan projektirani avion. Glavni razlog za to je bio da se zahtjev za velikom brzinom i manevarskim sposobnostima nije mogao ispuniti sa slabim motorima koji su u to vrijeme bili na raspolaganju. Prvi avion koji se donekle približio traženim performansama bio je onaj projektanta i konstruktora jurišnih aviona, Sergeja Vladimiroviča Iljušina. U odnosu na prestižnu tehnologiju Zapada, Iljušin je u uvjetima oskudne tehnologije Istoka vrlo suptilno projektirao prototip IL-2 koji će biti prušten u serijsku proizvodnju 1941. Potaknuti njemačkim Munjevitim ratom, Sovjeti su uvidjeli važnost rapidne proizvodnje aviona takvih performansi, koji će biti u stanju da efikasno zaustavi tenkovsku i artiljerijsku najezdu na frontu. Oklopom kao sastavnim djelom nosive strukture, reprojekcijom iz dvosjeda u jednosjed te povećanjem jačine motora (Mikulin, 1680 KS) smanjiti će svoju težinu i dobiti izraženije manevarske sposobnosti u manirima najizvrsnijih jurišnih bombardera. Za oklopljeni dio trupa prikačena su krila koja su bila od drveta zbog nedostatka aluminija u Sovjetskom Savezu.
Početkom ljeta 1942. na vidjelo izlaze neki od glavnih nedostataka aviona IL-2. Prvi od njih je stražnja obrana koja je bila ključna zbog tadašnje gotovo potpune prevlasti njemačkih aviona u zraku, dok se drugi ogledao u neefikasnosti topa 20 mm. Prvi nedostatak rješen je uvođenjem stražnjeg strijelca sa mitraljezom 12,7 mm, a drugi je rješen zamjenom topa 20 mm sa topom 23 mm sa većom početnom brzinom zrna, tim više i većom probojnošću. Svime time povećano je opterećenje i sama težina zrakoplova što je kompenzirano sa povećanjem stupnja kompresije i većom snagom motora (1750 KS, odnosno 1305 KW). Novo naoružanje je na neki način nametnuto od strane novo mobiliziranih njemačkih oklopnih vozila, posebice aludirajući na tenkove Panzer V „Panther“ i Panzer VI poznatog pod nazivom „Tigar“. Nakon njemačkog kraha u znamenitoj bitci kod Kurska 1943. proizvodnja IL-2 i ostalih aviona rasla je iz dana u dan, a činjenica koja to potkrjepljuje je američka pomoć u nabavci aluminija i duraluminija. Tehnologija drveta u avionskoj industriji je zastarjela već u ono vrijeme, ali ima i velikih ograničenja. Postupci kao što su ljepljenje, sušenje i impregnacija drveta su vrlo dugotrajni i iziskuju veliku količninu radne snage pa je izuzetno teško postići permanentnost u proizvodnji.
Nakon spomenutih operativnih i tehnoloških preinaka, Šturmovik postiže prevlast u zračnom prostoru i izlazi kao pobjednik u zračnom ratu. U borbama se pokazao oružjem razorne moći. Obično je djelovao na vrlo malim visinama (100-150m), tako da su njegova topovska zrna i rakete ciljeve pogađali horizontalno na potpuno iznenađenje sila Osovine. Najdraža taktika pilota Iljušina bila je tzv. „kolo smrti“. Avioni bi preletjeli liniju fronte i napadali cilj s leđa, leteći prema liniji fronte i vraćajući se u krugu da bi ga ponovno napali sve do potpunog uništenja. Tom se taktikom cilj mogao držati pod neprekidnom vatrom i do 30 minuta, ovisno o utrošku municije. Iz proizvodnje je izašao 1954. godine, a jedan od svojih zadnjih modela Bugarska je ustupila i Srbiji, gdje se jedan Iljušin i nalazi, i to u Muzeju vazduhoplovstva u Beogradu.
Možda najbolju ocjenu njegove prisutnosti i angažmana u zraku daju njegovi prvi neprijatelji Nijemci, koji Iljušina, kako vidimo posve opravdano, nazivaju nadimkom „Schwarze tod“, tj. „crna smrt“.
- Tip - jurišni avion za napad na kopnene ciljeve, jednosjed (kasnije dvosjed)
- Motor - jedan tekućinom hlađen redni Mikulin AM 38F, s dvanaest cilindara, 1680 KS (1257 KW) u polijetanju
- Naoružanje - dva topa ShVAK i dva mitraljeza ShKAS (7,62 mm) u krilima, 8 raketa RS 82 mm ili 400 kg bombi
- Maksimalna brzina – 450km/h
- Brzina krstarenja – 360 km/h
- Operativni plafon – 7,500 m
- Dolet – 755 km
- Težine – 3,800 kg (prazan); 5,335 kg (opterećen)
- Razmah krila – 14,64 m
- Dužina – 11,60 m
- Visina – 3,39 m
- Površina krila – 38,51 m2
