Na današnji dan 1944. godine, poljski korpus koji je tada bio dio multinacionalne savezničke 8. armije u Italiji, zauzeo je Monte Cassino usred borbe u kojoj se trebala probiti njemačka obrambena linija Gustav pod vodstvo feldmaršala Alberta Kesselringa, piše History.
Saveznici su u siječnju krenuli prema Rimu uz iskrcavanje 50.000 vojnika u Anziju, 40 kilometara južno od talijanskog glavnog grada. Iako su susreli vrlo slab otpor, Saveznici su odlučili utvrditi svoje položaje umjesto brzog napada na Rim. Njemačke su postrojbe pod vodstvom feldmaršala Kesselringa uspjele postaviti obrambenu liniju koja je dijelila poluotok na pola. General Wladyslaw Anders, zapovjednik poljskih postrojbi koje su postavile zastavu na ruševine poznatog benediktinskog samostana kod Monte Cassina, komentirao je na rezultat bitke te je izjavio: "Leševi njemačkih i poljskih vojnika vidljivi su na svakom koraku, a u zraku se osjeti smrad trulih lešina."
Zanimljivo je da su savezničke postrojbe mjesecima "udarale" na Monte Cassino, a poljske su postrojbe postavile zastavu.
>>Njemačke ratne fotografije iz bitke za Monte Cassino - 1. dio
>>Njemačke ratne fotografije iz bitke za Monte Cassino - 2. dio
Žrtve Poljske armije generala Andersa (u stvari poljske vojske skupljene s raznih strana, najviše iz Sovjetskog saveza) pod britanskim zapovjedništvom koju je u Italiji sačinjavao II poljski korpus bile su ogromne i nepotrebne. Dugotrajne bitke oko Monte Cassina odlučujuće su riješile marokanske kolonijalne postrojbe specijalno opremljene opremom za planinsko ratovanje . One su opremljene brdskim topništvom i životinjskim transportom zaobilazno prošle planinsko područje i došle u priliku presjeći sve komunikacije potrebne za opskrbu njemačkih postrojbi. Kada su Marokanci zaprijetili potpunim opkoljavanjem njemačko je zapovjedništvo naredilo povlačenje. U trenutku kada su ostale samo zaštitne postrojbe iz političkih razloga podjele buduće Europe a i iz razloga čuvanja vlastitih vojnika Britanci i Amerikanci su odlučili poslati poljske postrojbe u konačni juriš. Njemački padobranci koji su neposredno štitili ostatke benediktinske opatije nakon što je većina vojske povučena kako ne bi bila opkoljena pokazali su izvježbanost njemačke vojske. Konačni saldo bitke oko Monte Cassina bio je u mrtvima i ranjenima 3 saveznika za jednog Nijemca. Ne treba zaboraviti da su saveznici imali i prevlast i na kopnu i na moru i u zraku a veliki udio gubitaka Nijemaca je upravo zbog zračnih napada tako da u srazu kopnenih postrojbi efikasnost je na njemačkoj strani još i veća od 3 naprema 1 a oko same opatije u srazu pješačkih postrojbi mogućih 10 naprema 1 u korist Nijemaca. Pokazala se totalna nesposobnost američkog i britanskog zapovjedništva sve do kukavičluka, prvenstveno na sporednom pravcu kod Anzia. I najveće gubitke su imali Marokanci, koji se naprosto ne spominju iz političkih i rasnih razloga a upravo su oni uradili ključni zaobilazni manevar i došli u poziciju potpunog opkoljavanja njemačkih postrojbi. Poljaci su imali rekao bih potpuno nepotrebno velike gubitke od stane premorenih njemačkih padobranaca. Trebalo je završiti opkoljavanje u potpunosti, bez dovoljno vode, hrane i municije pozicije neposredno oko benediktinske opatije ne bi mogle biti dalje branjene i životi Poljaka a i njemačkih padobranaca bili bi u velikoj mjeri pošteđeni. Lako je danas ovo sve analizirati, u tadašnjoj situaciji s potpuno nesposobnim zapovjedništvom i političkim utjecajem iz Amerike zbog teškog poraza 36. (teksaške) pješačke divizije u borbama oko rijeke Gari i borbama za Monte Cassino Britanci i Amerikanci odlučili žrtvovati Marokance, Poljake i koga god drugog samo da dragocijeni američki životi nakon protesta iz Teksasa ostanu sačuvani. Marokanci su odradili muški svoj posao, a Poljaci su vjerojatno bez ikakve potrebe žrtvovani kad je sve već bilo praktički riješeno uspjesima i prodorom Marokanaca.