Kad su paklu pukla vrata“ uzrečica je Jakoba Eltza, grofa Vukovarskoga i svojevrstan moto Ivan Kiefer Helinove „Vukovarske balade“ (Vinkovci, 1993), dnevničko – memoarske proze nastale, zapisane i izdane u vrijeme Domovinskoga rata. Kiefer Helinova „Vukovarska balada“ jedna je od reprezenata onoga što će se poslije nazvati „Slavonsko ratno pismo“, a čiji je najpodrobniji istraživač prof. dr. sc. Goran Rem, eminentno ime osječkoga Sveučilišta. U rat se išlo s pjesmom, no u brojnim razgovorima s hrvatskim braniteljima, uvidjela sam da su im upravo ratne pjesme, koje bi pjevali odlazeći u boj, ali i slušali na bojišnici, davale potrebni elan, snagu i motiviranost. I zaista, koje su se pjesme pjevale?
U tijeku rata nastajali su antiratni glazbeni sastavi, poezija, uzrečice, stripovi, ratni plakati, grafike, izdavale su se knjige, monografije, fotomonografije, zbornici, časopisi, ratne kronologije, pisale se posebne kolumne u novinama, snimale radio i TV emisije i serijali, nastajali su grafiti po gradovima, izvodile se predstave, itd. Nastao je fenomen tzv. medijskih ratnika, kulturnjaka, koji su na rat odgovorili kulturom koja je bila napadnuta ciljano, i izravno i programski, baš kao i država. Jer napose, narod bez kulture i jezika, nije narod. Zatrti kulturu jednog naroda bio je, uz otimanje teritorija, jedan od primarnih ciljeva agresora. Spomenut ću, kao primjer, paljenje kulturne baštine Hrvata – izrazito starih sakralnih knjiga, od kulturno – povijesne važnosti, u franjevačkom samostanu i crkvi Sv. Bone Mučenika u Vukovaru, gradu o kojemu će kasnije biti riječ. Nadalje, Rem (1997.) navodi da je svaki slavonski i baranjski grad odgovorio na rat i sredstvima kulture, umjetnosti, tj. pismenosti. Bio je to odgovor pisma na rat kada su muze zapjevale uz grmljavinu topova.