Nitko nije vidio da moje koplje mirno leži od vremena kada me car nebeski prozvao velikim carem autokratom zemlje, tijekom cijelog svog života štitio sam djecu Novoga Rima marširajući hrabro prema zapadu i do granica istoka. Perzijanci i Skiti svjedoci su toga, zajedno s Abasgosima, Ismaelićanima, Arapima, Iberijcima. I sada, dobri čovječe, gledajući ovaj grob, nagradi ga molitvom kao nagradom za moje vojne kampanje.« Ovo je epitaf na grobu bizantskog cara Bazilija II. Bugaroubojice koji je umro 15. prosinca 1025. god., poznat i kao Bazilije Porfirogenet ili Bazilije Mlađi. Kada je umro, Bizantsko je Carstvo bilo je najsnažnije u gotovo pet stoljeća. Bazilije II. potekao je iz makedonske dinastije, a okrunjen je još kao dijete. Nakon neočekivane smrti oca, cara Romana II, vladao je pod regentstvom majke, očuha Nikefora te njegova nećaka Ivana. Kada je Bazilije II. konačno stupio sam na prijestolje, to je izazvalo građanski rat, koji će potrajati tri godine. Tada vlast u njegovo ime preuzimaju Bazidije Lekapen i general Barda Foka. U sljedećem građanskom ratu Bazilije ih je ipak uz vojnu pomoć Kijevske Rusije god. 989. pobijedio.

Od svojih prethodnika naslijedio je rat protiv Fatimida u Siriji. U njemu je Bizant doživio i dva vojna debakla nakon kojih je na bojno polje dolazio sam car kako bi spasio situaciju. Ipak, uvidjevši da nije u stanju pobijediti Fatimide, Bazilije traži primirje, a potom 1001. sklapa mir. Osim rata s Fatimidima Bazilije je naslijedio i rat s Makedonijom samoproglašenog cara Samuila. Početak novih ratnih operacija dogodit će se tek god. 1014, kada u Bici kod Belasice Bazilije II. potpuno pobjeđuje makedonsku vojsku. Dao je oslijepiti 14 000 zarobljenika i poslao ih natrag Samuilu, koji je nakon što je ugledao tu slijepu vojsku doživio infarkt i umro. Ipak, velika bizantska ofenziva završila je tek četiri godine kasnije. Bizant je anektirao cijeli Balkan i nakon 400 godina ponovno izbio na granicu na Dunavu. Čak je i hrvatski kralj Krešimir III. bio prisiljen priznati cara Bazilija II. svojim vrhovnim gospodarom. Na sjeveru svog carstva Bazilije vodi ratove s Gruzijom, koji će s prekidima trajati od 1014. do 1022. godine. U njima će Bazilije postat gospodar južnih padina Kavkaza, a sve tamošnje države neupitno će priznavati bizantsku vlast. Bazilije II. odrastao je na dvoru kojim zapovijedaju generali-carevi. Postavši car, a nakon uživanja u bogatstvu i putenim strastima, Bazilije se okreće vojničkom, asketskom načinu života. Purpurnu odjeću zamjenjuje odorom običnog vojnika, a s njima često dijeli i vojničku hranu. Kao general Bazilije se smatrao ocem svojih vojnika pa kada bi netko od njih poginuo, on bi pod svoju zaštitu uzeo njegovu djecu, koja bi vrlo često kasnije postala državni birokrati ili nova generacija vojnika neupitne lojalnosti. Nakon smrti pokopan je u manastiru Svetog Ivana Evanđelista, koji se nalazi u neposrednoj blizini vojarne, kako bi i mrtav bio uz svoje vojnike.

Porezna uprava građanima poslala važnu obavijest