To je priča o visoko odlikovanom generalu i hrabrom vojniku. Vjerno je služio svojem Führeru, nije mario za politiku nego je slušao. U posljednji je čas shvatio zločinački značaj sustava i okrenuo se protiv čovjeka kojem se osobno zakleo na vjernost. Kao osoba nepodmitljiva karaktera koju su poštovali i vlastiti i strani vojnici, bio je spreman spasiti domovinu. Ne samo da je bio upoznat s planiranjem atentata na Hitlera, nego je i djelatno pomagao pristalicama pokreta otpora koji su ga namjeravali izabrati za predsjednika države bude li državni udar uspio. Kad su se planovi za državni preokret izjalovili, preuzima odgovornost na sebe, štiti urotnike i izvršava samoubojstvo kako bi obitelj spasio od nacističke osvete.

Mnogi su dugo i rado vjerovali u tu priču. No ona ima jedan bitan nedostatak: u ključnim stvarima ne odgovara činjenicama. Priča u kojoj feldmaršal Rommel iz pozadine upravlja moralno i vojno opravdanim pokretom otpora i „tajni je otac pokreta otpora", koji dolazi kasno, ali ne i prekasno, samo je legenda. Tako ju je prije svega general Hans Speidel, Rommelov načelnik stožera u Francuskoj, a poslije visoki zapovjednik u novoj njemačkoj vojsci - Bundeswehru. Tako su se teorije o državnom prevratu pojavljuju u raznim povijesnim prikazima u kojima se, na primjer, govori o Rommelovu planu da uhiti Hitlera i izvede ga pred sud. U vezi s tim pripovijeda se o zajedničkom Rommelovu i Mansteinovu planu da zauzmu Hitlerov glavni stan u istočnoj Pruskoj. Među njemačkim povjesničarima i danas ima onih koji osuđuju „lakomislenost“ kojom su se istraživanja bavila Speidelovim predstavljanjem Rommelova odnosa prema pokretu otpora. Istodobno se Rommelu i danas priznaje da mu je pošlo za rukom „unutarnje oslobađanje od nacizma“. Upravo je to Rommelova vrijednost. Rommel nije bio oporbenjak, a još manje djelatni pristaša pokreta otpora. On nije bio mučenik poput pukovnika von Stauffenberga koji je bio spreman na atentat jer „nije bilo važno Hitleru reći istinu, nego ga ubiti“. Rommel nije bio niti general von Tresckow kojemu je bilo bitno „da se njemački pokret otpora pred svijetom i poviješću odvaži na takav odlučujući potez“. Rommel je ipak doživio bitnu preobrazbu koja za mnoge Nijemce, prije svega vojnike, može imati povijesnu važnost. 

Načelnik stožera „Afričkog zbora“ pukovnik Claus von dem Borne,ovako je opisao značenje te preobrazbe: „Nepodmitljiv u svojoj osudi nemoralnog i lažnog sustava koji je varao sebe i druge, bio je junački lik kakav je njemački narod nakon izgubljenog rata trebao kao moralni uzor, simbol bolje Njemačke, bio je ljubazan, human, posljednji lik pravednog ratovanja, popularni zapovjednik kojega su cijenili i vlastiti vojnici i britanski protivnici“.

Još za ratnog pohoda na Francusku dva zaposlenika Goebbelsovog ministarstva Karl Hanke i Karl Holz uspostavila su izravnu vezu sa zapovjednikom 7. oklopne divizije. Rommelovi vojni uspjesi dali su se popularno prikazati. Joseph Goebbels prepoznao je mogućnosti koje je Rommelova pobjeda nudila nacističkoj propagandi. Domovina je trebala junake. Nijemcima su trebali likove pobjednika, a Rommel je bio kao stvoren za tu ulogu. Bio je itekako spreman odigrati je. Goebbels je shvatio:„Niti jedan general nije bio tako duboko uvjeren u važnost ratne promidžbe“. Alfred-Ingemar Berndt, visoki službenik u Goebbelsovom ministarstvu, imenovan je Rommelovim pobočnim stožernim časnikom za Afriku pa je tako uspostavljena izravna veza između „Pustinjske lisice“ i prvog čovjeka promidžbe Reicha. Rommelova je popularnost nakon njegovih pobjeda i dalje rasla. Obožavanje njegova junačkog lika djelomično je graničilo s kičem. Na razglednicama je prikazan stilizirani portret odlučnog Rommela izražajnih crta lica. Propaganda je oslikavala ideal njemačkog generala i izokretala činjenice onako kako je to njemačkom vojskovođi očito odgovaralo. U člancima objavljenim u tjedniku „Das Reich“ za Rommela se netočno pisalo da je radničko dijete. Nije to bila jedina pogreška. Pisalo se i da je Rommel nakon Prvoga svjetskog rata napustio vojsku i studirao na Tübingeškom sveučilištu. A potpuna je izmišljotina bila kako mu je kao zapovjedniku Jurišnih odreda Hitler osobno objasnio nacističku ideologiju.

>>Zapovjednik 7. oklopne "Divizije duhova"

Takvog su Rommela priželjkivali oni koji su o njemu ispredali bajke. Rommel nije bio član Jurišnog odreda (SA) niti je prije 1933., a ni nakon toga, pristupio NSDAP-u (nacističkoj stranci).

Ova stranka je najveći gubitnik na izborima