U 9. stoljeću Arapi su u svojim osvajačkim pohodima pokorili Jeruzalem i veći dio sjevernoafričke obale Sredozemlja. Kršćani su iz Europe i dalje nastavili hodočašće u Jeruzalem i Svetu zemlju s manje ili više poteškoća ovisno o raspoloženju vlasti i mjesnoga muslimanskog stanovništva. Trgovci iz Amalfija u južnoj Italiji, pokraj crkve svetoga Ivana Krstitelja u Jeruzalemu, dali su oko 1023. godine podići konačište, odnosno odmorište (lat. Hospitium Amalfatium) kako bi se staralo za siromašne i bolesne hodočasnilce. Konačištem su upravljali redovnici koji su nazvani Ivanovcima (lat. Iohannites).
Godine 1099. u tzv. Prvom križarskom ratu kršćanske vojne snage okupljene u Europi oružjem su osvojile Jeruzalem i Svetu zemlju. U novo nastaloj situaciji ratnoga stanja dio redovnika Ivanovca kao i templara latio se oružja. Papa Paskal II. godine 1113. odobrio je Ivanovcima ustroj „vojničkoga i bolničkog reda sv. Ivana od Jeruzalema" dajući im zadaću obrane Svete zemlje. Red su tvorili redovnici, redovnici bolničari i redovnici ratnici. Prigodom stupanja u red redovnici su polagali tri tradicionalna zavjeta: siromaštvo, poslušnost i čistoću. Redovnici su nosili crne mantije i tunike s našivenim manjim bijelim križem na prsima.
Iako su u usporedbi s templarima, koji su vojno ustrojeni 1119. godine, bili slabije ustrojeni i taktički manje djelotvorni na bojnom polju, Ivanovci ili kako su ih nazivali i Hospitalcima, bili su najbrojniji vojnoredovnički red u Svetoj zemlji. Oslonac njihove vojne moći bile su velike moćne utvrde Krak de Chevaliers i Margat u današnjoj Siriji. Nakon vojnoga poraza i gubitka posljednje utvrde Acre u Svetoj zemlji.
1291. godine red sv. Ivana seli se prvo na Cipar i potom 1309. na Rodos gdje osniva svoju državu. Kasnije će se red pod pritiskom Turaka Osmanlija preseliti na Maltu gdje kao humanitarna udruga djeluje i danas. Papa Inocent IV. (1243.-1254.) određuje da red Ivanovaca ima nositi tunike crvene boje, koje će simbolizirati krv Kristovu, i na njoj veliki bijeli križ s prednje i stražnje strane. Nakon raspuštanja reda templara 1312. godine ivanovci baštine sva njihova dobra i imovinu. U hrvatske zemlje dovodi ih ban Borić u 12. stoljeću gdje dobivaju na dar Ivanščicu na kojoj podižu tvrdi grad Bela. Andrija II., brat hrvatsko-ugarskoga kralja Emerika, daruje redu imanja u Marču pokraj Ivanića, Staro čiče u Turopolju, Planinu kod Kašine itd.
Početkom 13. stoljeća i templare u Hrvatsku dovode Emerik i Andrija II. Oni im daruju Vranu jugoistočno od Zadra koja postaje sjedištem njihova prioriata, odnosno pokrajine. Nakon pada templara Vranu dobivaju Ivanovci koja postaje sjedištem njihova reda u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu gdje vojni zapovjednici reda prisvajaju titulu priora.
Najpoznatiji priori Ivanovaca bili su hrvatski ban Ivan od Paližne te ban i biskup Petar Berislavić. Tijekom najžešćih borbi protiv nadirućih Osmanlija u drugoj polovici 16. i početkom 17. stoljeća red ima tolike gubitke da prestaje postojati kao vojna sila. Kao svećenički red do početka 20. stoljeća posjeduju samo nekoliko manjih imanja.
