Tijekom prošle, 2013. godine u izdanju nakladničke kuće „Despot Infinitus“ tiskane su po prvi puta u Hrvatskoj (kako su neki primijetili – napokon!) knjige pod nazivom „Ustaška vojnica 1 i 2“, što je u javnosti izazvalo pozornost kako s pozitivnim, tako i s negativnim prizvukom. Odnos prema navedenim knjigama predstavlja suvremenu hrvatsku društvenu paradigmu. Naime, kritičari izdavanja knjiga koje govore o poraženoj strani u Drugome svjetskom ratu polaze sa stajališta da većina onoga što se danas piše o navedenoj u sebi nosi crtu revizionizma (prikrivenog ili stvarnog) te da je samim time nepotrebno o tome danas pisati, budući je sve već ranije „objektivno“ proučeno i prezentirano.

Dakle, kao zaključak se uvijek nudi teza prema kojoj s jedne strane nema potrebe za ikakvim „ponovnim“ bavljenjem temama iz Drugoga svjetskog rata, a pogotovo onima koje u konačnici nude nove i drukčije zaključke od onih „na liniji“. S druge strane svako propitkivanje suvremene hrvatske povijesti osobito one Drugoga svjetskog rata, na bilo koji drugi način osim spomenutoga („linijaškog“), odmah se etiketira kao revizionističko, proustaško, desničarsko ili proosovinsko (ma što to danas značilo!). Jedan od glavnih argumenata kritičara bio je i taj da se tiskanje knjiga s takvim naslovima ne bi moglo „dogoditi“ u nekoj od uljuđenih zemalja Europske unije. Upravo me ovaj posljednji „argument“ potaknuo na jedno „malo“ istraživanje njemačke „ponude“ knjiga (tiskanih u proteklih 60- ak godina) o svakako jednoj od najbolnijih epizoda iz suvremene njemačke povijesti – razdoblja Trećeg Reicha i njegovih oružanih snaga – Wehrmachta, odnosno 12 godina vladavine nacističkog poretka u Njemačkoj (od 30. siječnja 1933. do 8. svibnja 1945.) koje je okončano bezuvjetnom kapitulacijom, podjelom Njemačke na dvije države, protjerivanjem oko 12 milijuna Nijemaca iz njihovih vjekovnih domova uglavnom s područja istoka Europe te suočavanjem čitave nacije s grozotama Holokausta.

Začetak njemačke poslijeratne vojnopovijesne literature leži u projektu koji je vodio Vojnopovijesni odjel ustrojen u sklopu zapovjedništva Vojske Sjedinjenih Država u Europi. Srž samoga projekta činila je izrada niza vojnopovijesnih studija (pod nazivom: „Foreign Military Studies“ – inozemne vojne studije, danas vojnim povjesničarima poznatije pod svojom kraticom FMS) koje su pisali (na temelju sjećanje i nešto tada dostupnih dokumenta i zemljovida) bivši njemački visoki časnici (uglavnom generali), a koji su se nalazili u zarobljeničkim logorima pod nadzorom Vojske Sjedinjenih Država. U prvim godinama projekta (kraj 1940-ih) navedene studije opisivale su isključivo borbena iskustva njemačkih viših zapovjednika tijekom operacija na Zapadnom bojištu (lipnja 1944. – svibnja 1945.). Međutim, daljnjim „jačanjem“ Hladnog rata, početkom 1950-ih većina studija u sklopu navedenog projekta orijentira se prema njemačkim iskustvima s Istočnog bojišta. Za američku stranu, u hladnoratovskom ozračju mogućeg napada golemih sovjetskih kopnenih snaga, njemačka iskustva s Istočnog bojištabila su od neprocjenjiva značenja, osobito iskustva iz obrambenih operacija njemačke vojske na Istoku.

Kao rezultat navedenog projekta, koji se protegnuo sve do sredine 1950-ih, bilo je sačinjeno 3200 vojnopovijesnih studija od kojih je 2300 prevedeno na engleski jezik („veličina“ samih studija kretala se od pet do deset stranica do studija s više stotina stranica teksta). Od navedenih 2300 studija prevedenih na engleski jezik izabrano je 500 te su objavljene u 20 knjiga u izdanju Nacionalnog arhiva Sjedinjenih Država. Glavna zamjerka kritičara navedenih vojnopovijesnih studija odnosila se na to da su njemački visoki časnici pokušali u tim studijama opravdati svoj poraz, odnosno da su, kako je to sarkastično primijetio jedan njemački vojni povjesničar „mlađe“ generacije, pokušali uz pomoć njih ipak, za povijest, „dobiti“ rat. Sredinom 1950-ih pokrenut je pod pokroviteljstvom Zrakoplovstva Sjedinjenih Država tzv. „Karlsruhe projekt“ koji se odnosio na izradu zrakoplovnih studija od strane bivših njemačkih visokih časnika Luftwaffe.

Tijekom pet godina trajanja navedenog projekta sačinjeno je preko stotinu vojnopovijesnih studija o operacijama njemačkoga ratnog zrakoplovstva (Luftwaffe) u Drugome svjetskom ratu s posebnim težištem na operacijama vođenima na Istočnom bojištu. Za potrebe britanske ratne mornarice sačinjen je jedan manji niz vojnopomorskih povijesnih studija koje su pisali bivši visoki časnici njemačke ratne mornarice (uglavnom vezanih za „gusarske“ operacije njemačkih brodova te podmorničko ratovanje). Navedene studije bivših njemačkih visokih časnika rađene za potrebe Vojske i Zrakoplovstva Sjedinjenih Država postale su temelj za zapadnonjemačku poslijeratnu vojnopovijesnu literaturu. Usporedno s osnivanjem Savezne Republike Njemačke 1949. godine i narednih godina utemeljene su (ili su ponovno počele s radom) nakladničke kuće koje su se isključivo bavile objavljivanjem
knjiga o Drugome svjetskom ratu („Biblio Verlag“, „Ferdinand Schöningh Verlag“, Scherzer Militär Verlag“, „Verlag von E. S. MITTLER & SOHN“, „Verlag Hans- Henning Podzun“, „Militär-Verlag Klaus D. Patzwall“, „Munin-Verlag“ – osnovala ga je u prosincu 1958. Udruga za pomoć bivšim pripadnicima Waffen-SS-a – HIAG…). Knjige koje su se bavile Drugim svjetskim ratom tiskane su i u velikim serijama kao što su: „Wehrmacht u boju“ („Wehrmacht im Kampf“) u kojoj je tiskano 50 naslova ili serija knjiga „Wehrmacht u II. svjetskom ratu“ („Wehrmacht im II. Weltkrieg“) u kojoj je tiskano 66 naslova. Bivši general-bojnik Wehrmachta Burkhart Mueller-Hillebrand 1956. godine objavljuje prvu od triju knjiga pod naslovom „Vojska 1939. – 1945.“ („Das Heer 1939. – 1945.“), a iste godine objavljena je knjiga (u dva dijela) Wolfa Keiliga „Njemačka vojska 1939. – 1945.“ („Das Deutsche Heer 1939. – 1945.“). Dva navedena naslova
po prvi su puta dali ustroj njemačke vojske tijekom Drugoga svjetskog rata s razlikom da je Keilig napravio i jedan korak dalje te je u drugom tomu svoje knjige po prvi puta na jednom mjestu sakupio i objavio kratke biografije svih njemačkih generala kopnene vojske.

Dio hrvatskih građana dobiva povećanje plaće od 150 eura, a od rujna i dodatnih 50 eura