Svaki put kad se pentrao stubama kroz glavu bi mu protutnjalo da se možda i neće živ spustiti istim putem. Iako je vukovarski vodotoranj visok “samo“ 50 metara, put do njegova vrha i natrag znao je trajati čak sat i pol. Hrvoje Džalto ni sam nije znao koliko se puta popeo na vodotoranj 1991. kako bi na njega izvjesio hrvatsku zastavu – pod okriljem noći i stalno na nišanu. – Tada nije bilo važno hoću li se vratiti žive glave. Išli smo do kraja – pričao je ovaj pokojni šezdesetčetverogodišnji vukovarski branitelj. Pogled na građevinu otkriva više od 600 ratnih rana.

Simbol grada živi je svjedok patnje, stradanja, ali i prkosa i otpora. Vodotoranj je bio jedan od najčešćih meta neprijateljstvog topništva. Gađali su ga sa svih strana. Okomili su se na njega upravo zbog simbolike, ali i zbog uloge u regulaciji tlaka, čime je omogućavao da naselja dobiju vodu i kada nestane struje. Prije rata njime je vozilo dizalo. Na vrhu su, naime, bila dva rezervoara, a ispod njih restoran. S hrvatskom zastavom u rukama prvi se na njega popeo danas pokojni Ivica Ivanika. Društvo mu je kasnije počeo praviti pokojni Hrvoje Džalto. Bio je to težak posao. – Pri dnu stube nisu bile oštećene, ali dalje nedostaje po čitav red, njih deset, dvanaest. A išli smo isključivo noću. Nismo smjeli ni džepnu svjetiljku upaliti da nas ne vide jer bi odmah zapucali. Sprave su im bile namještene, udarali su protuavionskim topovima – prisjećao se. Kretali bi oko 23 sata ili ponoći. I tako svaku večer u vrijeme najžešćih borbi. Događalo se da zakasnu te ih uhvati zora pa ih napadači “snime“. – Počnu onda pucati pa moramo ležati gore dok se ne smire. Stisnuli bismo se uz jedan betonski zid od pola metra, frcalo je sve uokolo, ali znali smo da nam ne mogu ništa – priča on. Vodotoranj se, dodaje, ljulja kad zapuše jači vjetar, sjeća se toga još iz vremena kada je u restoranu sjedio i ispijao kave. No kada bi zapucali, činilo mu se kao da će se svakoga trenutka srušiti. Topovi JNA po vodotornju bi otvorili paljbu čim svane, oko 6 sati i ne bi se utišali sve dok ne sruše zastavu. Znalo je to trajati do 14 ili 15 sati. – Treba zastavu pogoditi, nije to lako – dodao je Džaltin suborac Pilip Karaula, posljednji zapovjednik obrane Mitnice, dijela grada u kojem se, u Najpar-bašći smjestio i vodotoranj.

Foto: Goran Ferbežar/PIXSELL

FOTO: Pilip Karaula (lijevo), posljednji zapovjednik obrane Mitnice, dijela grada u kojem se, u Najpar-bašći smjestio i vodotoranj

Stožer u koji se stavljala zastava branitelji su, rekao je pokojni Džalto, znali prevrnuti i uz malo improvizacije zataknuti tri zastave. Zbunjivalo je to drugu stranu pa bi tukli po njima cijeli dan. – Zastava ih je ubijala! – rekao je. Isticanje hrvatske zastave bilo je, pokazalo se kasnije, i dobra borbena taktika. Vojska ih je napadala iz vojarne i iz smjera Negoslavaca te s druge strane s brodova i benta iz Bačke. Činilo je to jedan pravac pa sve što bi promašili gađajući iz vojarne, završilo bi na drugoj strani. Domet je njihova oružja, ocjenjuju naši sugovornici, bio i do četiri kilometra. Dok je trajala paljba, branitelji su pratili ponašanje brodova – razmaknuli bi se čim bi napad počeo. – To nam je bio cilj, da sami sebe tuku. Ali susjedi su molili da više ne stavljamo zastavu jer ne mogu živjeti od prštanja kamenja i svega toga – prisjećaju se. Dok je zastava vijorila, građani su znali da se Mitnica drži i da su njezini branitelji živi. Nakon nekog vremena ponestalo im je hrvatskih zastava pa su ih pravili od jugoslavenskih. Skupljali su ih po okolnim kućama i prekrajali, odnosno samo ih okretali i izrezivali petokraku. U sredini bi tako ostala samo rupa. – Jednom smo napravili glupost pa izrezali petokraku točno po njezinim rubovima. Kad smo zastavu izvjesili, opet se vidjela petokraka.

Brzo smo se onda vraćali po nju, skidali ju i izrezivali četverokutasto. Na radiju su već bili počeli javljati kako je Mitnica pala – prepričavali su Džalto i Karaula zanimljivu anegdotu. U tom su dijelu grada u najtežim mjescima, nastavljaju oni, svi dobro komunicirali, od zapovjedništva do civila. Živjelo je tu pretežno hrvatsko stanovništvo, no branitelji su u svojim redovima imali i kolege srpske nacionalnosti. Oni su s njima kasnije dijelili i istu sudbinu u logoru. Susjed na susjeda, naglašavaju, u tom dijelu grada nije dizao ruku. Zgrada zapovjedništva bila je preko puta vodotornja. Prva granata koja ju je pogodila pala je u kantu s medom na tavanu. – Nije bilo podruma pa smo izašli na ulicu. Stajali smo vani, nismo se imali gdje sakriti. Odjednom smo čuli zvuk granate, preletjela je preko nas jedno pet-šest metara i pala na krov. Zasule su nas cigle. Ušli smo unutra i vidjeli da s tavana curi med. Znali smo da je tamo nekada bila medara, ali ne i to da su gore još uvijek aluminijske kante s medom, poput onih za mlijeko – izvlačio je Karaula slike iz sjećanja. Granata je eksplodirala na krovu, a motor je rakete probio strop i pao nasred dvorane. Na njega je polako kapao med. – Bili smo svi mrtvi hladni i svjesni što želimo.

Znali smo da to neće dobro proći, ali smo vjerovali da ćemo pobijediti. No nismo se nadali da ćemo završiti po njihovim kazamatima. Ali nismo htjeli ni pobjeći i napustiti svoj prag, zemlju, civile – isticao je Džalto. Oba su naša sugovornika iskusila pakao srpskih logora. Pilip Karaula vodio je pregovore o predaji s Nebojšom Pavkovićem, kasnijim zapovjednikom Vojske Srbije, osuđenim 2009. godine na 22 godine zatvora zbog ratnog zločina na Kosovu. Sastanak su dogovorili 17. studenog navečer, a našli su se već ujutro. Hrvatski su pregovarači bili Karaula, Zdravko Komšić i Matija Mandić. Ponudili su im živote 182 branitelja, u zamjenu da se civile s Mitnice u što kraćem roku odveze što dalje od Vukovara. – Rekli smo suborcima da, ukoliko se ne slažu s time, mogu ići u proboj, neće se nikoga smatrati dezerterom. No moraju nam to reći jer ako pregovori ne uspiju, njihove prazne položaje moramo popuniti – pričao je Karaula. Pregovarači s druge strane ujutro su pokupili njih trojicu u sadašnjoj Aleji branitelja i odvezli na Goldschmidtov salaš. U podne je već počela predaja. Zapovijed je bila da se izvlače civili, a vojska se povlači posljednja i zatvara. Zajedno će ići do veterinarske stanice, a onda se ispred groblja razdvajaju – vojnici ostavljaju oružje i idu na jednu, a civili na drugu stranu.

Hrvoje Džalto nešto je zakasnio. Zarobili su ga na uglu kod vodotornja. Večer ranije posljednji je put stavio zastavu na njega. Sutradan, 18. studenog 1991. godine oko 15 sati zamijenjena je onom jugoslavenskom. Tada je sve bilo gotovo. Bila je to vojnička predaja Vukovara. Spašeno je oko 3000 civila. No dogovor vezan za njih neprijateljska vojska nije u potpunosti ispoštovala. – Nakon tih pregovora nama nedostaju tri osobe. Kada dalje pogledamo Vukovar, gdje se išlo u proboj, tamo su bili masakri – rezonira Karaula danas. – Mogli smo se boriti još pola sata, sat, imali smo zolje, ali što onda? Sve bi nas pobili. Dobro, drugo je ono kako smo kasnije prošli – dodaje Džalto. Njegova je kći rodila u vukovarskoj bolnici u doba najvećih razaranja. U istoj bolnici bio joj je i ranjeni suprug. Pronađen je kasnije na Ovčari. Kći i unuka preživjele su, ali im nisu dopustili izaći iz grada. Sedam godina kasnije umrla mu je kći. Imala je 33 godine. – Dogodilo se puno ružnih stvari kasnije. No što se tiče same obrane, mi smo na Mitnici bili zaista jedinstveni. Oni su se nas bojali i mi smo svoj posao obavili. Ali sada stavljati to na nebo, ne treba – mišljenja je bio Džalto.

Na Mitnici 1997. godine, kada se vratio, nije bilo ništa. Sravnjena je bila sa zemljom. Izjavio je za za magazin 2012. godine: "Ožiljci vodotornja ni danas nisu zakrpani. U izvornu se funkciju neće ni obnavljati nego će postati memorijalno područje. – Nema još konačne odluke, ima više prijedloga, pretpostavljam da će biti konzerviran takav kakav je. Jedna od ideja bila je da se potkopa i naprave mauzolej, dvorane i muzej te da se konzervira. To bi stajalo 23 do 25 milijuna kuna. Stručnjaci su, pak, rekli da se ne smije potkopavati jer će se srušiti", zaključuje Karaula, koji se kao dječak, 60-ih godina kada je objekt nicao, penjao po njemu dok je još bio gradilište. Radovi su, inače, dovršeni 1968. godine, a prema zapremini i veličini bio je jedan od najvećih objekata te vrste u Europi. Prije rata tu je, u Najpar-bašći nedjeljom bio ples i svirala je limena glazba. Karaula se sjeti toga i kada lista knjigu koju mu je poklonio idejni tvorac vodotornja, Matej Meštrić. Riječ je zapravo o matematičkim izračunima pisanim za mlade inženjere. Posvećena je pak, hrabrim vukovarskim braniteljima.

Ovi radnici i umirovljenici dobit će 75 eura veće mirovine: ‘Pravda koja kasni 20 godina’