Austro-Ugarska je zbog svog središnjeg položaja u Europi uvijek bila izložena napadima mogućih neprijatelja, a 1914. se radilo o svim susjednim državama osim Švicarske i tadašnjeg glavnog saveznika, njemačkog carstva. Italija je službeno bila saveznik, ali se početkom rata vjerovalo kako je samo pitanje dana ili mjeseca kad će i ona prijeći na protivničku stranu. Prije 1914. se mislilo kako će se rat voditi samo protiv jednog ili dva protivnika i tadašnji načelnik glavnog stožera cjelokupnih oružanih snaga, Feldmarschalleutnant (FML) Franz Conrad von Hötzendorf, koji je na taj položaj došao 1909., je pripremio tri ratna plana. Prvi je nazvan "Slučaj R" ("Fall R"), za rat samo protiv Rusije, drugi je bio "Slučaj I" - rat protiv Italije, a treći "Slučaj B" (Balkan) protiv Srbije i Crne Gore. Ipak je od 1915. rat vođen na sve tri bojišnice istodobno i protiv skoro svih europskih država i Japana (!), a od 1917. i protiv SAD-a, na što se početkom 20 stoljeća uopće nije ni mislilo.
Kako bi se na jednom dijelu bojišnice moglo braniti dok se skupljalo snage za protunapad ili napadalo na drugom mjestu, carstvo je raspolagalo nizom fortifikacija i utvrđenih područja (devet kopnenih i jednom pomorskom tvrđavom), ali je većina utvrda početkom 20. stoljeća bila zastarjela i naoružana starim topovima. U razdoblju od 1907. do 1910. godišnje je za fortifikacije cijelog carstva odobravano oko 3,65 milijuna kruna, a 1911. šest milijuna kruna, ali je skoro 50 % te svote potrošeno za nove topove, dok su graditeljski poslovi zapostavljani. Jedna oklopljena haubica koštala je oko 400 tisuća kruna, a cijela utvrda sa šest haubica čak 2,4 milijuna, ne računajući građevinske radove. Istodobno su primjerice Talijani ulagali puno veće svote u svoja utvrđenja na granici prema Južnom Tirolu, spominje se 27,9 milijuna lira godišnje i posebni kredit od 186 milijuna lira samo za utvrde, dok se topove financiralo iz drugih budžeta.

Dio hrvatskih građana dobiva povećanje plaće od 150 eura, a od rujna i dodatnih 50 eura