Dolaskom rujna i ulaskom Rumunjske u rat na strani Antante, ratna oluja ponovno se nadvila nad Balkanom. Rumunji su nastojali do posljednjeg trenutka prikriti svoje planove. Austrougarske pogranične straže zabilježile su 27. kolovoza 1916. da je od 15 sati obustavljen sav promet preko rumunjsko-austrougarske granice. Iste večeri u 20.45 sati u austrougarsko Ministarstvo vanjskih poslova u Beču stigao je rumunjski poslanik, knez Edgar Mavrocordato i predao rumunjsku objavu rata ministru vanjskih poslova, grofu Istvanu Burianu. Kako bi do kraja prikrili svoje namjere, stvarno zapovijedanje rumunjskim snagama bilo je povjereno generalu Dumitru Iljescu, zamjeniku načelnika Glavnog stožera rumunjskih snaga jer je postojala opasnost da će načelnik Glavnog stožera Vasile Zlotta odati planove Središnjim silama pa je i njegova pozicija bila samo nominalna, a smjena nije učinjena kako se ne bi pobudila dodatna sumnja Središnjih sila. Iako je razvoj događaja tijekom kolovoza neminovno upućivao na to da će Rumunjska ući u rat na strani Antante, o čemu je otvoreno izvještavao tisak, austrougarske snage na karpatskoj granici ipak nisu bile spremne za iznenadnu navalu rumunjske vojske. Efekt iznenađenja je uspio jer Rumunji nisu dugo čekali sa započinjanjem neprijateljstva. Rumunjske su postrojbe nedugo nakon objave rata, u večernjim satima 27. kolovoza, prešle granicu i upale u Transilvaniju. Iako su Južni Karpati, koji su predstavljali prirodnu granicu između Ugarske i Rumunjske, u vojnim krugovima slovili za teško prohodno gorje, bitke koje su se odvijale na području galicijskih Karpata i u Tirolu ukazale su na to da je takva karakteristika izgubila na svom značaju. Proboj granice vršile su 1. i 2. rumunjska vojska, dok su dvije ruske pješačke i jedna konjička divizija upućene kao pojačanje rumunjskoj Dunavskoj vojsci na granici Dobrudže. Nova bojišnica na 600 kilometara dugoj rumunjsko– austrougarskoj granici bila je otvorena i ozbiljno je zaprijetila urušavanju boka Istočnog bojišta. O ovoj opasnosti Falkenhayn je zapisao: „Ukoliko se rumunjsko napredovanje ne zaustavi, put u srce Ugarske i naše komunikacije s Balkanskim Poluotokom biti će ugroženi. To će značiti naš poraz.“
Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne povijesti od 5. rujna na svim kioscima!
Tenkovi- radnicima koji su ih radili račeno je da prave tankove za vodu. Da bi tajnost bila sačuvana rađeni su dijelovima i sklapani i u jednom pogonu.