"Neka su sretni oni narodi koji iz poraza uče kako se ozdravlja“ vječni je podsjetnik i svojevrsna katarza upisana na spomen ploči posljednje švicarske vojne ekspedicije čijim je porazom 1515. godine (bitka kod Marignana) ova država definitivno odlučila raskrstiti s imperijalnim ambicijama te se okrenuti obrani vlastitih granica.
Slijedom toga Švicarci su Westfalskim mirom 1648. godine dobili prvo priznanje tzv. naoružane neutralnosti s mogućnošću sklapanja obrambenih saveza, dok je konačno međunarodno priznanje neutralnog statusa u svojstvu ravnoteže snaga nakon krvavih Napoleonskih ratova potvrđeno na Bečkom kongresu 1815. godine. Garantne sile koje su jamčile njenu neutralnost bile su Austrija, Francuska, Velika Britanija, Pruska i Rusija. Zanimljiva je činjenica kako su i sami Švicarci dijelom sudjelovali u Napoleonovom porazu.
Naime, 3. srpnja 1815. godine švicarska je vojska zajedno s austrijskim trupama (koje su prešle preko švicarskog teritorija) ušla u Francusku, ali se devetnaest dana kasnije odlučila vratiti u kantonalne granice. Kratkotrajna vojna kampanja 1815. godine ujedno je značila i posljednji ulazak njene vojske na teritorij druge države, ali i ulazak neke strane vojske na njezin teritorij. Tijekom Prvoga svjetskog rata švicarski politički čelnici odlučili su poštedjeti Konfederaciju sveopće ratne histerije potvrđujući stoljetno neutralno načelo vanjske i sigurnosne politike. Međutim, nakon završetka Prvoga svjetskog rata njena se politika neutralnosti našla u teškom položaju, s obzirom na to da je vladalo izrazito antineutralno raspoloženje europskih država (bez obzira što je potvrda švicarske neutralnosti zagarantirana člankom 435. Versailleskog mirovnog sporazuma).
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 4. rujna 2021.
