Naslovnica

Misija: ubiti Franju Ferdinanda

Austrougarski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand trebao je biti ubijen jer je smetao težnjama Srbije za proširenjem teritorija
03. lipnja 2014. u 04:32 16 komentara 9483 prikaza
The New York Times, 29. lipnja 1914., glavna je vijest sarajevski atentat
Foto: Wikimedia Commons
Pogledajte galeriju 1/4

Austro-Ugarska je na Berlinskom kongresu 1878. godine dobila mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine kao naknadu za prepuštanje sjevernih talijanskih pokrajina. Mandat je bio ograničen na rok od 30 godina, nakon čega je Austro-Ugarska izvršila aneksiju BiH pod utjecajem događanja u Turskom Carstvu koji su bili prijetnja priznavanju pripadnosti BiH Austro-Ugarskoj Monarhiji. Nakon balkanskih ratova takva opasnost više nije postojala, a velikosrpska politika svoj je pogled uperila prema zapadnom susjedu. Važno je napomenuti da je na Berlinskom kongresu sudjelovala i Rusija te da je i ona dala pristanak na austrougarsku okupaciju BiH. Također ne smijemo zaboraviti ni to da je upravo na Berlinskom kongresu Srbija priznata kao suverena država. Tijekom balkanskih ratova Srbija je značajno proširila svoj teritorij na štetu susjeda. Srbi su u novoosvojenim krajevima protjerivali druge narode i stvarali su nacionalno homogenu državu. S druge strane, na mirnu aneksiju BiH Srbija počinje upirati prstom, austrougarsku politiku naziva osvajačkom i proziva je za odnos prema Srbima i Slavenima u Monarhiji. No Srbi su u BiH dijelili sudbinu ostalih naroda, sudbinu koja je nesrpskim narodima na području novoosvojenih srpskih područja izgledala poput života u raju.

Austrougarski prijestolonasljednik i nadvojvoda Franjo Ferdinand zalagao se za poboljšanje položaja slavenskih naroda unutar Monarhije. To bi bio slom srpske politike koja nije mogla prežaliti Bosnu i Hercegovinu. Srpske megalomanske težnje bile su potpirivane iz Petrograda. Cilj je bio destabilizirati Austro-Ugarsku i zatim od nje otrgnuti hrvatske i bosanskohercegovačke krajeve te ih pripojiti svojoj kruni. Time bi na zgoditku bile Rusija i Srbija, s time da bi Srbija dodatno proširila svoj teritorij i time postala ključan čimbenik na Balkanu. To bi ujedno značilo i jačanje ruskog utjecaja na Balkanu, kao i kontrolu nad trasom Bagdadske željeznice. Rusiji bi to u konačnici značilo i jačanje utjecaja nad toliko željenim Dardanelima. Zanimljivo je da ruski tisak srpske vlasti naziva „velevlastima“, iako se ni po kojem kriteriju Srbiju nije moglo ubrojiti u velesile. Time se očito željelo dati na važnosti Srbiji, ali u tome možemo prepoznati i ruska nastojanja da od svoga balkanskog satelita naprave silu koja će moći parirati stvarnim velesilama. Stoga je u pravu petrogradska „Riječ“ kada piše da je nadvojvoda stajao na putu težnjama Srbije. U njegovu liku bile su sadržane težnje slavenskih naroda u sklopu Monarhije. O njima piše i slovenski list „Slovenec“, koji za nadvojvodu navodi da je bio „dobar prijatelj hrvatskog i slovenskog naroda, koji je poznavao znamenitost pozicije Slovenaca, te se u svako doba mogao osloniti na vjernost Slovenaca i Hrvata“.

Nadvojvoda je bio najveća prijetnja velikosrpskim planovima. Srbija je igrala na kartu destabilizacije Monarhije budeći nacionalne osjećaje poglavito srpskog, ali i dijela hrvatskog stanovništva koje se još uvijek zanosilo južnoslavenskom idejom. U prilog ovim planovima nikako nije išla Ferdinandova želja za reformom Carstva, kojom bi se dvojnoj monarhiji dodala i treća jedinica koja bi obuhvaćala Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te Vojvodinu. Trn u oko Beograda i Petrograda bilo je i Ferdinandovo zalaganje za povećanje prava i veće autonomije etničkim skupinama. Time je na sebe navukao i negodovanje ugarskog plemstva koje je težilo daljnjoj mađarizaciji. Zato je nadvojvoda uživao simpatije Hrvata u Trojednoj Kraljevini i kod dijela Južnih Slavena u Bosni i Hercegovini, kao i kod ostalih Slavena unutar granica Carstva. Karizmi njegova lika pridonijelo je i napuštanje tradicije u odabiru Sofije Chotek, grofice nižeg plemstva, za suprugu. Bio je to odabir koji je prouzročio političku i ustavnu krizu, a koji je ujedno i simbolički označio novi, moderniji pravac austrougarske politike. Ubiti prijestolonasljednika značilo je stati na kraj reformama za kojima su težili manjinski narodi Monarhije, obezglaviti austrougarsku vojsku, potpiriti nacionalne tenzije i time dovesti do nemira unutar granica Monarhije, a vođenje eventualnog rata prepustiti ostarjelome caru.

I tako je došao lipanj 1914., posljednje putovanje Franje Ferdinanda...

O sarajevskom atentatu dosad najdetaljnije možete čitati u najnovijem broju VP-a koji je u prodaji na kioscima od 5. lipnja za samo 19,90 kuna.

I još jedno povijesno blago objavljujemo u ovome broju, a ići će u tri nastavka. To je fotografska zbirka Ive Lipovšćaka od oko tisuću fotografija iz Prvoga svjetskog rata, kada je on u njemu sudjelovao kao dragovoljac srpske vojske, i mi ćemo objaviti stotinjak izabranih fotografija, nikad viđenih. Kako piše Tomislav Aralica, u čijem su posjedu ove fotografije, dragovoljački pokret u Rusiji, fenomen solunskih boraca i značaj tih zbivanja na suvremenu hrvatsku povijest daleko je od istraženosti. Zato je ova zbirka neprocjenjiva!

Od ostalih tema, čitajte o drugoj bitki za Ludbreg u srpnju 1944. godine, zatim kontroverzni životopis Edmunda Glaisea von Horstenaua koji kao nijedan general njemačkog Wehrmachta s područja Austrije nije kod drugih izazivao takva podvojena mišljenja, pa o satniku koji je, uz desetnika, najstariji hrvatski tradicionalni naziv čina, zvanja, odnosno dužnosti, i još mnogo drugih tema.

VP lipanj | Autor : Ninoslav Bandić Foto: Ninoslav Bandić

Ne propustite novi broj Vojne povijesti za samo 19,99 kn na čak 84 stranice, od četvrtka 5.6. na svim kioscima!

[IZ NOVOG BROJA] Dobrovoljački korpus SHS

[IZ NOVOG BROJA] Boj za Široki Brijeg 6./7. veljače 1945.

[IZ NOVOG BROJA] Druga bitka za Ludbreg u srpnju 1944.

  • lopti28:

    Srbi su željeli veliku Srbiju a zato su upotrijebili preko Apisa nekog nesretnog rahitičnog Principa.Inače nije samo Rusija u tome sudjelovala nego i Velika Britanija jer je Gavrilo Princip prije atentata dva puta bio u Londonu.VB je preko Srbije htjela ... prikaži još! obuzati Njemačku i njihovu željeznicu prema Bliskom istoku,a prljavi posao su odradili Srbi.Inače ta Mlada Bosna je bila minorna organizacija nekolicine likova koje nitko nije podržavao niti je obični narod uopće znao za njih.A nisu ni rekli kakva bi ta Jugoslavija trebala izgledati u odnosu prema Srbiji i Karađorđeviću.Inače Ferdinad je protežirao Hrvate i htio je stvoriti novu krunu,zato su ga Hrvati i voljeli.Inače sve Hrvatske i Slovenske novine toga doba su se obrušile na Principa i atentat i žalile za Ferdinandom.Srbija je u blakanskim ratovima okupirala i Kosovo 1912 te Albaniju iz koje su se morali povući kao i dijelove Bugarskih teritorija.Pa i Srbi iz Hrvatske su se žestoko borili protiv Srba u II.svestskom ratu.

  • slovenija:

    No comment. Sapienti sat!

  • Avatar navijač
    navijač:

    Imali su oni kasnije i misiju ubiti Franju Tuđmana (raketiranje Banskih dvora),samo im ovog puta nije uspjelo hvala bogu . Svaki savez sa Srbima neizbježno vodi u veliku Srbiju.