Brodovlje je 1941. godine uključivalo 41 ratni brod i 19 većih pomoćnih brodova, a u travnju je u mornarici služilo 409 pomorskih časnika, od čega 3 admirala, 39 kapetana bojnog broda, 16 kapetana fregate, 31 kapetan korvete, 116 poručnika bojnog broda 1. klase, 79 poručnika bojnog broda 2. klase, 43 poručnika fregate i 82 poručnika korvete.
U službi su bila i 83 stručna i 55 opskrbnih časnika, 42 časnika inženjera i 75 časnika strojara, 23 sanitetska i 1 apotekarski časnik, 3 vojna profesora i 122 mornarička činovnika. Na brodovima je bilo ukrcano ukupno 326 časnika, 1646 dočasnika i 1870 mornara, dok su ostali bili u kopnenim institucijama. Kako je spomenuto, većina časnika viših činova (od admirala do kapetana korvete) potjecali su iz bivše c. i kr. mornarice, a pomorska tradicija oslanjala se na tradiciju britanske „Royal Navy“, svojedobno uzorom i austrougarskoj mornarici. U mornarici su bili česti sukobi dvaju frakcija, anglofilne i frankofilne, od kojih je posljednja bila bliža načelima i uvjerenjima kopnene vojske te se stalno bunila protiv «crno-žutih» (bivših austrougarskih) utjecaja.
Mornarica je vježbana za obranu protiv talijanskih napada s mora, ali je 25. ožujka 1941. godine Kraljevina Jugoslavija pristupila Trojnom paktu sila Osovine te su Talijani odjednom postali saveznicima! Dva dana poslije, zapovjednik zrakoplovstva, general Dušan Simović, pod engleskim utjecajem organizirao je vojni udar u Beogradu, a na prijestolje je doveden maloljetni kraljević Petar, umjesto svoga strica, regenta Pavla. Vlada generala Simovića nije raskinula pakt s Osovinom, ali je njemački «vođa» Adolf Hitler ipak odlučio napasti «nestabilnu Jugoslaviju» i «dati lekciju nevjernim Srbima». Umjesto mobilizacije naređeno je samo «tajno aktiviranje» jugoslavenskih oružanih snaga kako se ne bi dodatno izazivalo Nijemce, ali je i ta mlaka odluka došla prekasno te samo stvarala zabunu. Kraljevska mornarica nije imala pravih ciljeva ni planova u ratu protiv neprijatelja koji bi napao s kopna, nego je i dalje očekivala talijanski napad s mora. Brodovi su ipak bili u stanju povećane pripravnosti, a u blizini glavnih pomorskih uporišta u Boki kotorskoj i Šibeniku vršeni su stalni izvidnički letovi mornaričkog zrakoplovstva.
Brodovlje je tijekom zime 1940./1941. godine dobilo povećane količine strjeljiva, dopusti posada skraćeni su, a povećane su mjere sigurnosti. U to su doba britanske i grčke podmornice već djelovale na Jadranu, čak unutar teritorijalnih voda Kraljevine te su jugoslavenski brodovi morali nadzirati vlastitu neutralnost. Ipak nisu trebali otvarati paljbu na jedinice koje bi je povrijedile (bila je pretežito riječ o britanskim i grčkim podmornicama), nego im samo signalizirati neka napuste jugoslavenske vode. Glavni stožer Kraljevske mornarice nalazio se u Zemunu i Beogradu pod zapovjedništvom kontraadmirala Juliana Luterottija, a glavna radiopostaja u Novom Sadu.
Zapovjedništvu mornarice bili su podređeni: (1) Eskadra u Boki kotorskoj, na čelu s kontraadmiralom Milanom Domainkom, čiji je zapovjednik stožera bio kapetan bojnog broda Jerko Kačić-Dimitri. (2) Stožer Pomorskog zrakoplovstva u Divuljama (k.b.b. Nikola Nardelli). (3) Stožer Pomorskog obalnog zapovjedništva («komande») u Splitu (k.a. Tomo Tijanić, zapovjednik stožera k.b.b. Juraj Rajhenberg); s trima podređenima odsjecima («sektorima»): (a) Zapovjedništvo («komanda») podvodnog oružja u Kumboru (k.b.b. Anton Klinar), poslije mobilizacije odgovorno za obranu Južnog Jadrana; (b) «Mornarska komanda» u Šibeniku (k.b.b. Muhamed Hromić), zadužena za obranu Srednjeg Jadrana; (c) Pomorska obrana Selce (k.b.b. Mirko Pleiweis), zapovjedništvo za obranu Sjevernog Jadrana. (4) Zapovjedništvo pomorskog arsenala u Tivtu (k.b.b. Mato Marušić). (5) Zapovjedništvo za izviđanje («Mornarička izvidnička komanda») u Šibeniku (kap. korvete Vladimir Andoljšek), s trima odsjecima, u Selcima, Šibeniku i Klincima u Boki. (6) Topničko-tehnički zavod u Lepetanima (k.b.b. Karel Levičnik). (7) Mornarička topnička škola u Meljinama (k.b.b. Anton Debevec). (8) Strojarska škola u Đenovićima (k.b.b. Dragan Andrić). (9) Mornarička bolnica u Meljinama (pukovnik-liječnik dr. Petrović). (10) Vojno-pomorska akademija u Gružu (k.b.b. August Kuster). (11) Hidrografski zavod u Splitu (k.b.b. Aleksandar Andrić). (12) Zapovjedništvo Riječne ratne flotile u Novom Sadu (k.b.b. Edgar Angelli, zapovjednik stožera k.f. Božo Martinec). Glavni se stožer u slučaju rata podijelio: zapovjednik mornarice priključio bi se s užim stožerom Vrhovnom zapovjedništvu («komandi») oružanih snaga, a ostatak stožera Ministarstvu vojske i mornarice kao logistički Odjel («Odeljenje») za mornaricu. Kraljevsko brodovlje činilo je u mirnodopskom sastavu tzv. Eskadru, a poslije mobilizacije od Eskadre je postala Flota, podređena zapovjedništvu Primorskog armijskog područja («oblasti»), kao i odsjeci za obranu Srednjeg i Južnog Jadrana sa sjedištima u Šibeniku i Boki. U skladu sa zapovjedima za djelomičnu mobilizaciju («aktiviranje») oružanih snaga objavljenim 30. ožujka, koji su trebali stupiti na snagu 3. travnja, Flota je ostala u Boki, dok je za napad na talijansku enklavu Zadar predviđen odred u Šibeniku. Duž obale trebalo je položiti minska polja, dok su podmornice morale isploviti na zadaće u Otrantska vrata i prema talijanskoj obali. Dio zapovjedi poslanih prije na- “Neka nam Bog pošalje jednu poštenu jugovinu, da se ta bagaža izbljuje” Glavni je stožer Kraljevske vojske u jednom trenutku, tijekom 1930-ih zaključio, kako mornarički podatci o mogućnostima vršenja desanta na obali nisu pouzdani te kako vremenski uvjeti ne smiju imati utjecaja na desantne operacije, po načelu “ako ja naredim da se izvrši desant, on ima da se izvrši, a nema tog vremena, koje može to da spreči!“ Stoga je komisiji glavnog stožera, na čelu s jednim generalom, dodijeljen jedan minonosač, kako bi obišla i pregledala cijelu obalu, od Sušaka do albanske granice. Nesrećom je vladalo izvrsno ljetno vrijeme te se zapovjednik minonosača stalno molio „neka nam Bog pošalje jednu poštenu jugovinu, da se ta bagaža izbljuje”. Kada je brod stigao do Dubrovnika, proučavanje sinoptičkih karata pokazalo je kako se sprema snažan jugo iz Afrike, ali će stići tek za par dana. Stoga su zapovjednik i časnici spremili malu zavjeru te naložili časniku stroja neka izmisli neki kvar, koji će brod zadržati najmanje 48 sati u luci. Rečeno – učinjeno: boravak u Dubrovniku produljen je za čak četiri dana i brod je isplovio u pravi „scirocco“, kakav se rijetko doživi. Časnici i posada za svaki su se slučaj “nakljukali” sredstvom protiv morske bolesti, a kako je izgledala komisija, nije za opisati. Kratko prije ulaska u Boku kotorsku zapovjednik je nedužno upitao „đenerala” što misli o mogućnosti izvršenja desanta, ako ga on sad naredi.
Odgovor je bio ustaljen: „Idite ... ... ... i Vi i Vaš desant!”, a komisija se iskrcala odmah u Hercegnovom, a ne u Tivtu kako je prvotno planirano te nestala bez traga i glasa. Pregled su Boke i plovidba do albanske granice, naravno, otpali. pada na Jugoslaviju stigao je na cilj i djelomice je izvršen, ali je veza prekinuta poslije 6. travnja zbog snažnih njemačkih zračnih napada, koji su prisilili stožere Ministarstva vojske i mornarice povući se iz Beograda u Sarajevo. Jedan od razloga bio je i «neposluh» u relejnoj stanici Klinci, koja vijesti i zapovjedi primljene od radiopostaje iz Novog Sada nije slala dalje. U Boki kotorskoj nalazila se krstarica „Dalmacija“ (k.b.b. Ivan Levec) s ukrcanim stožerom Flote i s trima razaračima I. torpedne divizije, „Dubrovnik“ (k.b.b. Vladimir Šaškijević, zapovjednik divizije), „Beograd“ (k.b.b. Mihajlo Lepetić) i „Zagreb“ (k.b.b. Nikola Krizomali). Razarač „Ljubljana“ potonuo je u šibenskoj luci u siječnju 1940., kada je naletio na stijene uz istočnu stranu kanala Sv. Ante. Izvađen je bio u proljeće 1941. još na popravku u Arsenalu u Tivtu. U Boki se nalazila i državna jahta „Beli Orao“ (k.b.b. u mirovini Oskar Jeglič), kao i Podmornička flotila s podmornicama „Hrabri“ (p.b.b. 1. kl. Vojislav Vujić), „Nebojša“ (p.b.b. 1. kl. Anton Javoršek), „Osvetnik“ (p.b.b. 1. kl. Ivan Živković) i „Smeli“ (p.b.b. 1. kl. Mateo Palaveršić) te matičnim brodovima „Hvar“ (k.b.b. Mirko Dabović) i „Sitnica“ (p.b.b. 1. kl. Branislav Protić). U Boki su za lokalnu obranu bili predviđeni minopolagači „Jastreb“ (k.b.b. Zdenko Papež), „Galeb“ (k.f. Zdenko Hellenbach), „Mljet“ (p.b.b. 1. kl. Ilija Ilić) i „Meljine“ (p.b.b. 2. kl. Petar Laura) te motorne torpiljarke „Orjen“ (na popravku u Tivtu) i „Rudnik“ (p.b.b. 1. kl. Pavao Župan). Među ostalim brodovima u Boki nalazili su se i školski minolovac „D 2“ (k.k. Franc Podboj), školski jedrenjak „Jadran“ (k.b.b. Anton Vekarić), veliki tegljač „Jaki“ (k.k. Franc Potočnik) i jahta „Vila“ (p.b.b. 2. kl. Jovan Nikolić).
U Šibeniku su se osim tamo stalno vezanih lučkih brodova («hulkova») „Krka“ i „Neretva“, početkom rata nalazile Druga i Treća torpedna divizija kao „Šibenski odred“, predviđen za napad na zadarsko područje. Drugu diviziju činile su motorne torpiljarke tipa „Orjen“, a Treću parne torpiljarke istisnine 250 tona. Zapovjednik Druge divizije bio je kapetan korvete Nikola Kosović ukrcan na torpiljarki „Velebit“ (p.b.b. 1. kl. Vinko Hudeček), a ostalih pet bile su torpiljarke „Dinara“ (p.b.b. 1. kl. Damjan Bratić), „Kajmakčalan“ (p.b.b. 1. kl. Božidar Vrančić), „Durmitor“ (p.b.b. 1. kl. Franc Valentinčič), „Triglav“ (p.b.b. 1. kl. Rafael Arnerić) i „Suvobor“ (p.b.b. 1. kl. Ivan Ošterc). U sastavu divizije bile su i torpedne brodice „Uskok“ (p.b.b. 1. kl. Stanislav Štiglič) i „Četnik“ (p.b.b. 1. kl. Branislav Popović), premda ih neki izvori spominju kao dio III. divizije, koju su činile parne torpiljarke „T 3“ (k.k. Stanislav Zvirn), „T 5“ (k.k. Ernest Blažon), „T 6“ (k.k. Kazimir Renčelj) i „T 7“ (k.b.b. Ivan Kern, ujedno i zapovjednik divizije) te „T 1“ i „T 8“, koje su poslane u Boku. U Šibeniku su ležali i matični brod za hidroavione „Zmaj“ (k.b.b. Leo Zaccaria), pregrađen u minopolagača, tanker „Perun“ (k.b.b. Josip Petrarka), vodonosac „Lovćen“ i minopolagači „Labud“, „Kobac“, „Mosor“ i „Marjan“.
Brod za spašavanje „Spasilac“ (k.f. Janko Kregar) navodno se nalazio u Splitu. Pridruženi lokalnoj obrani u Selcima bili su minopolagač „Malinska“ (p.b.b. 2. kl. Tomislav Kolumbarić) i tegljač „Silni“ (p.b.b. 1. kl. Matija Lenoh), a u skladu s planovima mobilizacije trebale su im se priključiti i brodice Financijske pomorske straže i drugi manji brodovi. Ne smije se zaboraviti brodove Riječne ratne flotile: zapovjedništvo je bilo u Novom Sadu, ali su monitori raspoređeni na strateškim položajima: monitor „Drava“ (p.b.b. 1. kl. Aleksandar Berić) bio je u Bezdanu, monitor „Vardar“ (p.b.b. 1. kl. Milivoj Kockar) u Dubovcu zajedno s monitorom „Sava“ (p.b.b. 1. kl. Srećko Rojs), dok se monitor „Morava“ (p.b.b. 1. kl. Božidar Aranđelović) nalazio u Staroj Kanjiži. Flotili je pripadala i kraljevska jahta „Dragor“ (p.b.b. 1. kl. Nastas Krstić). Na Ohridskom jezeru bile su ophodne brodice „Graničar“ (p.f. Božidar Jelisavčić) i „Stražar“ (p.k. Jovo Pokrajac), zajedno s nekim manjim ophodnim plovilima. Zanimljivo je kako su razaračima i školskim brodovima zapovjedali časnici u činu kapetana bojnog broda, dok su u drugim mornaricama plovilima te kategorije zapovjedali kapetani fregate („Commander“) ili korvete („Lieutenant-Commander“). Kraljevska mornarica raspolagala je i relativno velikim Mornaričkim („Pomorskim“) zrakoplovstvom, čija je reorganizacija još bila u tijeku, a dio postrojbi «uhvaćen na spavanju». Trebalo je tek organizirati I. hidroplansku komandu (HK), čije je sjedište bilo u Vodicama, a raspolagala je u proljeće 1941. godine samo 15.-im hidroeskadrilom (HE) s dvama hidroavionima „Sim-XIV“, dvama školskim avionima tipa „ŠM“ («Školski Mikl») i jednim „Sim-XII“. Zapovjedništvo Mornaričkog zrakoplovstva bilo je u Divuljama, zajedno s letačkom školom (dva hidroaviona „Sim-XIV“, dva „Sim-XII“ i deset drugih školskih aviona) i postrojbama II. hidroplanske komande, koja je uključivala 3. i 4. hidroplansku grupu (HG). Treća HG obuhvaćala je dvije hidroeskadrile: 25. HE sa šest aviona „Dornier Do-22“ i 26. HE s četirima hidroplanima „Dornier Do-Wal“. U sastavu 4. HG bila je samo 5. HE s pet hidroaviona „Sim-XIV“. Zapovjedništvo II. HK trebalo je u slučaju rata prijeći u Zablaće kod Šibenika, a pojedine eskadrile na Zlarin, Krapanj i Murter te u Tijesno. U Boki se nalazila III. hidroplanska komanda s dvama hidroplanskim grupama, 1. HG u Kumboru s 1. HE (pet aviona „Sim-XIV“) i 11. HE (osam do devet školskih aviona i jedan „Sim-XIV“). Sjedište 2. HG također je bilo u Kumboru, a uključivala je 20. HE s pet aviona „Do-22“ i 21. HE sa šest „Do-Wal“. U slučaju mobilizacije zapovjedništvo je trebalo prijeći u Bijelu, 1. HG s 1. HE u Krtole, 11. HE u Rose, 2. HG s 20. HE u Orahovac, a 21. HE u Dobrotu. S obzirom na kasnije optužbe o «hrvatskoj izdaji u mornarici» zanimljivo je pogledati nacionalni sastav časničkog zbora i posada. Primjerice, od 24 zapovjednika većih brodova njih jedanaestero bili su Slovenci, osmero Srbi, a samo petorica Hrvati.
Posade su pretežito bile hrvatske iz Dalmacije i Primorja, stega je bila dobra, a borbeni bi moral zadovoljavao kod postojanja konkretnih planova i zapovjedi. Većina pomorskih časnika bila je probritanski nastrojena, a do pada Francuske slušale su se francuske vijesti radiopostaje Lyon, poslije i britanske vijesti BBC-a. Potpisivanje pakta sa silama Osovine nije pozitivno primljeno, ali «zapovjed je zapovjed». Časnici su u načelu podržavali državni udar 27. ožujka, vjerujući kako se Njemačka neće usuditi napasti, a Velika Britanija u slučaju napada odmah priskočiti u pomoć. Ujedno se znalo kako je talijanska mornarica ostala «paralizirana» poslije bitke kod Matapana u ožujku 1941. godine, izgubivši tri teške krstarice u sukobu s britanskim bojnim brodovima. Na jugoslavenskim su brodovima postojale detaljne instrukcije za slučaj mobilizacije, ali kako je proglašeno samo «aktiviranje» (pojam koji nije puno značio), provedene su djelomične mjere povećane sigurnosti. Prve žrtve tih polovičnih mjera bili su vlastiti brodovi: na minama položenim pred Šibenikom potonuli su 2. travnja kod Zlarina veliki putnički parobrodi „Prestolonaslednik Petar“ i „Karađorđe“, koji su u skladu s planom evakuacije plovili prazni iz Sušaka u Boku. Brodovi nisu imali karte minskih polja, a ukrcani agent „Jadranske plovidbe“ zapovjedio je uploviti u Šibenik unatoč protivljenju brodskih zapovjednika (koji su nekoliko dana poslije tragedije nađeni ubijeni na obali u Splitu). Ratni su brodovi bili dobro zaštićeni u Boki, ali su zbog prijetećih napada protivničkih torpednih brodica ili aviona prebačeni iz Tivatskog u sigurniji Kotorski zaljev. Oko 22,00 sata 5. travnja stigla je vijest Mornaričkog zapovjedništva kako je britanski vojni izaslanik najavio neprijateljski napad za sljedeće jutro, nedjelju 6. travnja. Priložena je napomena kako informacija nije provjerena, ali se preporuča pojačana pripravnost. Brodovima je zapovjeđeno neka od 4,30 sati budu spremni za paljbu, a od 6,00 sati i za isplovljavanje.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2011.
