Vojni establišment Crvene armije već je u 30-im godinama prošlog stoljeća vidio jasnije nego druge zemlje da će pješaštvu u budućem ratu biti potrebna, međutim sve do početka Drugoga svjetskog rata nisu uspjeli napraviti učinkovitu protutenkovsku pušku, a tada su u operativnu uporabu uveli čak dvije - PTRS 41 i PTRD 41. Konstruktorski ured Simonova odlučio se za poluautomatski sistem rada njihova oružja i kao produkt nastala je pouzdana i kvalitetna, ali dosta teđka i nezgrapna PTRS-41. Degtjarjev je napravio daleko jednostavniju i lakšu PTRD-41 koja se punila pojedinačno (strijelac je nakon opaljenja ručno stavljao metak u njegovo ležište u zadnjaku cijevi).
Obje puške koristile su isto streljivo kalibra 14,5 x 114 mm, početne brzine zrna 1012 m/s, koja je bila dovoljna za probijanje čeličnog oklopa debljine 35 - 40 mm na udaljenosti 100 m, pod kutom 90 stupnjeva. S obzirom da početkom i u prvoj polovici Drugoga svjetskog rata SSSR nije uspio proizvesti učinkovito protuoklopno oružje pješaštva koje ispaljuje kumulativne projektile (kao što su npr. njemački "Panzershreck" ili "Panzerfaust", američka "Bazooka" ili britanski "PIAT"), a kasnije (kada su preuzeli stratešku protuofenzivu) za učinkovitijem protuoklopnim oružjem nije bilo prijeke potrebe, PTRS-41 i osobito PTRD-41 proizvodile su se cijelo vrijeme rata i smatraju se najmasovnije proizvedenim protutenkovskim puškama. Iako nisu bile učinkovite već protiv njemačkih tenkova Mark III. i Mark IV. (o "Panterima" i "Tigrovima" da se ne i ne govori), sovjetski vojnici koristili su ih protiv manje oklopljenih ciljeva, zemljanih bunkera i osobito u uličnim borbama.
U vrijeme njemačke agresije sovjetske snage formirale su protutenkovske satnije sastava dva do tri voda tih pušaka koje bi njemačke oklopne kolone sačekivale u zasjedi i unakrsnom pabljom nastojale im nanijeti što ozbiljnije gubitke (kako je mogućnost proboja prednje ploče njemačkih tenkova bila praktično nikakva, nastojala se ostvairit prije svega paljba na bočne strane tenkova koje su imale tanji oklop). Kako je rat odmicao i nakon što je Crvena armija prešla u permanentna ofenzivna djelovanja, tako su protutenkovske satnije postupno rasformirane, a protutenkovske puške pridodane su streljačkim vodovima (po jedna desetina - tri puške, na vod) kako bi neposrednom paljbom bile potpora streljačkim desetinama u napadu.
>>Teški minobacači Crvene armije
>>Katjuša – noćna mora njemačkih osvajača i njihovih saveznika
Unatoč izrazitoj dužini, sovjetske puške bile su dovoljno lagane i pokretne da je njima mogao bez većih naprezanja rukovati jedan čovjek, kao i sa svakim drugim streljačkim oružjem, a značajna probojna moć omogućila je njihovo korištenje do kraja Drugoga svjetskog rata pa i nekim ratovima nakon njega. Konkretno PTRD su u većem broju, a PTRS u manjem koristile kineske i sjevernokorejske snage tijekom Korejskog rata, kao prve velikokalibarske snajperske puške (na temelju tih iskustava iz Vijetnamskog rata, ranih 80-ih godina prošlog stoljeća Amerikanci su započeli razvoj svojih velikokalibarskih pušaka "Barret" M 82, RAI M 500 i "Iver Johnos" AMAC-1500 u kalibru 12,7 x 99 mm).
interesantno. Naime, ovu bi rubriku trebali voditi znanci, no ispada da nije tako. Naime, protutenkovske puske nikad nisu bile namijenjene probijanju oklopa, nego djelovanju tzv. "kinetickog zrna". Zato su brzine projektila bile toliko presudno bitne. I naravno, stari problem vecernjaka:" establišment ".