Brodiejeva kaciga, u američkoj vojnoj terminologiji poznata i kao kaciga M1917, bila je standardna kaciga američke vojske sve do sredine lipnja 1941. godine, kada ju je zamijenila kultna M1 kaciga. Šrapnelku, kako su kolokvijalno nazivali kacigu izrađenu od čelika legiranog mangano, za potrebe britanske vojske dizajnirao je još 1915. godine Britanac John leopold Brodie, prema kojem je kasnije i nazvana. Iako je težila samo 600 grama, kaciga je mogla zaustaviti komadiće šrapnela udarne brzine do 200 metara u sekundi te je navodno smanjila ranjavanje u glavu britanskih vojnika za čak 75 posto.
Prvi američki vojnici koji su krajem 1917. godine počeli pristizati na francusko bojište, bili su odmah po dolasku opremljeni Brodiejevim kacigama. Ubrzo su se prve šrapnelke - s nazivom "model 1917" - počele proizvoditi i u Sjedinjenim Državama, a u standardnoj se vojnoj uporabi u američkoj vojsci nastavila koristiti i nakon rata. Dizajn kacige koji je bio prilagođen rovovskom ratovanju, kada je opasnost u rovovima dolazila odozgora, nije nudio gotovo ikakvu zaštitu sa strane i sa stražnjeg dijela. Upravo zbog toga Odjel za razvoj naoružanja Kopnene vojske SAD-a počeo je krajem 1940. godine testirati novu kacigu, poznatu kao M1, koja će već početkom lipnja steći status standardne kacige u američkoj kopnenoj vojsci. Osim što je predstavljala revolucionaran skok u zaštiti vojnika (mogla je zaustaviti šrapnelsko zrno, odnosno metak kal. 11,43x23 mm, udarne brzine do 800 metara u sekundi), nova američka kaciga ubrzo je stekla kultni status i svojom je prepoznatljivošću doslovno proslavila američku vojsku, a nakon Drugoga svjetskog rata vojske mnogih država uvest će je u standardnu uporabu. Kaciga M1 danas se smatra najčešće korištenom kacigom u ratnim sukobima posljednjih šezdesetak godina.
Samo za vrijeme Drugoga svjetskog rata, dva američka proizvođača (McCord Radiator i Manufacturing i Schlueter Manufacturing Co.) proizvela su više od 22 milijuna primjeraka ove kacige, a do 1985. godine, kada su je zamijenile PASGT kacige, bilo ih je proizvedeno čak 55 milijuna.
Kaciga se sastojala od dvije kalote: vanjske, izrađene od legiranoga čeličnog lima i unutarnje kalote te od plastične mase sa sustavom amortizacije od elastičnih platnenih traka. ukupna masa nove kacige bila je nešto manja od 1.300 grama. Iako je uvođenjem u stndardnu uporabu proizvodnji ove kacige dan hitan prioritet, do ulaska SAD-a u rat neće ih biti proizvedeno ni približno dovoljno za opremanje svih postrojbi. No već sredinom 1942. godine svi vojnici unutar postrojbi namijenjenih za slanje na prekooceanska bojišta bit će opremljeni M1 kacigama. No stari modeli još će se neko vrijeme zadržati u uporabi u obučnim centrima američke vojske.
Krajem 1943. godine američki marinci na Pacifiku počeli su na ovu kacigu navlačiti platnene navlake u maskirnim objama kako bi povećali sposobnost prikrivanja. S druge strane, američki vojnici u zimskim uvjetima na europskim bojištima (npr. u bitki u Ardenima) na kacige su stavljali improvizirane bijele presvlake načinjene većinom od bijelih potkošulja, kako bi se što uspješnije kamuflirali u snijegu.
