Naslovnica

Ruska ratna mornarica od 1696. i Rusko-japanski rat

Prvu rusku flotu ustrojio je i izgradio car Petar I. Veliki, oformivši je tijekom II. azovske kampanje 1696. godine, vođene u vrijeme rata s Otomanskim Carstvom.
19. rujna 2019. u 07:59 0 komentara 835 prikaza
Foto: Marinko Ogorec

Iako izlazi na obale dva oceana (Pacifika i Artičkog oceana, odnosno Sjevernog ledenog mora), te nekoliko manjih mora (Baltika, Crnog mora, Kaspijskog jezera), Rusija je zemlja strateških interesa primarno usmjerenih na kopno gotovo cijelo vrijeme njezine duge povijesti, zbog čega je njezina ratna mornarica pretežno imala sekundarnu važnost.

PRVI DIO Ruska (sovjetska) ratna mornarica

Vještinu brodogradnje na ruske prostore vjerojatno su donijeli još Varjazi tijekom njihovih pohoda duž velikih ruskih rijeka Volge, Dvine, Dnjepra i Volhova u IX. i X. stoljeću. Međutim, to nije u većoj mjeri utjecalo na razvoj ruske ratne mornarice (bolje rečeno - uopće nije utjecalo na njezin razvoj).

Prvu rusku flotu ustrojio je i izgradio car Petar I. Veliki, oformivši je tijekom II. azovske kampanje 1696. godine, vođene u vrijeme rata s Otomanskim Carstvom. Naime, već na početku svoje vladavine, Petar I. je shvatio kako Rusiju neće moći izgraditi kao perspektivnu i suvremenu, ekonomski snažnu zemlju bez izlaza na more (u to vrijeme Rusija je kontrolirala samo hladno i većim dijelom godine zaleđeno Bijelo more, dok je na Baltiku dominirala Švedska a sjeverne obale Crnog mora i Kaspijskog jezera naseljavali su Tatari), pa se prvo orijentirao prema Crnom moru, započevši rat s krimskim Tatarima koji su u to vrijeme bili Turski vazali. Nakon zauzeća Azova, u čemu je većim dijelom pomogla i mala ruska flotila, započinje razvoj ruske ratne mornarice.

Iz tog vremena potječe i karakteristična zastava ruske ratne mornarice, koja nakon sovjetskog razdoblja ponovo vijori na ruskim ratnim brodovima. Za izbor te (inače vrlo jednostavne) zastave vezana je i legenda koja se još uvijek rado prepričava među ruskim pomorcima. Naime u vrijeme Petra Velikog, tijekom pomorske bitke brod koji se odlučio predati izvjesio je svoju ratnu zastavu naopako i samim time borbene aktivnosti su prestajale.

Kako bi spriječio bilo kakvu pomisao na predaju kod svojih mornara i mornaričkih časnika, Petar I. je navodno osobno dizajnirao zastavu koja uvijek jednako izgleda, ma kako se okrenula, drugim riječima nema „naopaku“ stranu. Naravno, prava istina je vjerojatno drugačija i pretpostavlja stjecaj niza okolnosti koje su utjecale na stvaranje upravo takve zastave.

Otprilike u isto vrijeme (konkretnije 1698. godine) Petar I. je ustrojio tada najviše rusko vojno odlikovanje – Orden Svetog Andreja i pod tim utjecajem preuzeo tzv. „Andrijin križ“ za osnovu zastave ruske ratne mornarice. Po svojim bojama prva ruska pomorska zastava je izuzetno podsjećala na britanski „Union Jack“, pa kako ne bi bilo zabuna (koje u tijeku bitke mogu biti itekako ozbiljne, ukoliko ne i presudne – op. aut.) Petar I. se odlučio na jednostavnu inačicu po uzoru na zastavu Škotske, samo što je osnovne boje postavio obratno i na bijelo polje ucrtao Andrijin križ svjetloplave boje. Odlučivši Rusiji izboriti izlaz na Baltik i samim time neposrednu povezanost sa zapadnom i središnjom Europom, Petar I. je sklopio mir s Otomanskim Carstvom i objavio rat Švedskoj čime je započeo Veliki sjeverni rat. No iako je vođen prvenstveno oko prevlasti na Baltiku, Veliki sjeverni rat je imao sve odlike isključivo kopnenog sukoba, u kojem se ruska flota uključila tek u trećoj, završnoj fazi kada je u odlučujućoj Gangutskoj bitki 7. kolovoza 1714. potpuno porazila švedsku flotu i zaplijenila sve njihove preostale ratne brodove koji su sudjelovali u toj bitki. Nakon te pobjede uslijedile su nove u bitkama kod Ösela 1719. i Grengama 1720. godine, a zatim je ruska flota započela gusarske prepade na švedsko obalno područje, uništavajući industriju oružja, lučke kapacitete i izvodeći lokalne desante, pa je Švedska došla u poziciju grčevite obrane vlastitog teritorija i borbe za opstanak golog suvereniteta. Iskustva iz tih borbenih djelovanja pretočena su u Pravilnik brodske službe iz 1720. godine, koji predstavlja prvo pisano pravilo pomorske službe u ruskoj mornarici. Osnove pomorskog ratovanja razvija nekoliko iznimno talentiranih admirala, među kojima su najznačajniji Grigorij Andrejevič Spiridov, Fjodor Fjodorovič Ušakov i Dmitrij Nikolajevič Senjavin.

RUSKA RATNA MORNARICA - DRUGI DIO Revitalizacija ruskog vojno-pomorskog sastava

Novi razvoj ruske ratne mornarice

Smrću Petra I. nastupa razdoblje stagnacije ruske flote, ali dolaskom na vlast Katarine II. Velike, počinje njezina nova reorganizacija i obnova. Predviđeno je da Baltička flota postane snažnija od flote bilo koje susjedne države.

Rat s Turskom 1768. – 1774. godine prekinuo je aktivnosti na reorganizaciji mornarice, a ruska flota angažirana je u Rusko-turskim ratovima u kojima definitivno osvaja sjeverni dio crnomorske obale i započinje gradnju velikih pomorskih baza u Sevastopolju i Hersonu. U tom ratu se Baltička flota prvi puta otisnula u Sredozemno more. Drugi puta je ruska mornarica ušla u Sredozemno more kako bi pomogla djelovanju kopnenih snaga protiv Napoleonovih snaga u sjevernoj Italiji 1798. godine. Tom prilikom su dijelovi Crnomorske flote (šest linijskih brodova, sedam fregata i tri transportna broda s dvije bojne mornačkog pješaštva) pod zapovjedništvom admirala Ušakova ušli u Mediteran kroz Mramorno more, te osvojili Jonske otoke i Anconu.

Ruska eskadra pod zapovjedništvom admirala Senjavina nastavila je uspješno voditi borbe protiv francuskih i turskih pomorskih snaga tijekom Napoleonovih ratova u vodama Jadrana, Mediterana i Egejskog mora. U to vrijeme ruska ratna mornarica je po broju brodova treća sila u Europi (iza britanske i francuske mornarice) i sastojala se iz Baltičke i Crnomorske flote, te Kaspijske, Bjelomorske i Ohotske flotile. Postala je vrlo značajni čimbenik ruske vanjske politike, zbog čega je ustrojeno Ministarstvo mornarice i Glavni stožer pomorskih snaga, U razdoblju 1803. – 1855. godine brodovi ruske ratne mornarice izvršili su više od 40 pomorskih ekspedicija, koje su imale važnu ulogu u osvajanju ruskog sjevera i dalekoistočnih oblasti.

Daljnji razvoj ruske flote u velikoj mjeri je narušio Krimski rat 1853. – 1856. u kojem je Rusija izgubila Sevastopolj i veći dio crnomorske flote, a Pariškim mirovnim sporazumom izgubila je i pravo stacioniranja ratnih brodova u Crnom moru. Pariški sporazum ostao je na snazi do 1871. godine kada je Francuska poražena u ratu s Prusijom, što je iskoristila Rusija i proglasila klauzulu o Crnom moru nevažećom, te ponovo ustrojila crnomorsku ratnu flotu. Neposredno nakon završetka Krimskog rata u Rusiji je započela izgradnja oklopnih brodova (u prvom redu obalnih oklopnjača), a krajem XIX. stoljeća potpuno se prešlo na parobrode, što je uvjetovalo znatne izmjene u sustavu popune i obuke brodskog osoblja. Flotnim programom iz 1881. godine predviđena je izgradnja 24 bojna broda, 16 krstarica, 19 topovnjača i 125 razarača i torpiljarki u razdoblju od narednih 20 godina, čime se htjela osigurati ruska nadmoć u Baltiku nad njemačkom mornaricom i nadmoć nad turskom flotom u Crnom moru. Te vrlo ambiciozne (i u velikoj mjeri nerealne – op.aut.) planove potpuno je poremetilo izbijanje Rusko-japanskog rata 1904. godine.

SUVREMENI RATOVI Izvlačenje Amerikanaca iz Vijetnama

Rusko-japanski rat 1904. – 1905. godine

Rusko-japanski rat je vođen na području Dalekog istoka zbog suprotstavljenih ekspanzionističkih interesa Rusije i Japana u tom dijelu svijeta, a ujedno je prvi oružani sukob potpuno suverenih država s formiranim jakim oružanim snagama u XX. stoljeću.

Naime, Japanu je nagli gospodarski razvoj nakon revolucije Meidži 1867. godine, omogućio da postane moćna imperijalna sila, ali zbog siromašne sirovinske baze i ograničenosti domaćeg tržišta, vladajući krugovi su jedinu perspektivu vidjeli u imperijalnom širenju izvan granica Japana. Prirodno, ta ekspanzija je mogla biti usmjerena na azijsko kopno, prije svega na Kinu, što je i dovelo do Japansko-kineskog rata 1894. - 1895. kojeg je Kina izgubila. Pokušaj Japana da uspješno završeni rat iskoristi za prisvajanje dijela kineskog teritorija onemogućile su Rusija, Njemačka i Francuska, vođene vlastitim kolonijalističkim ambicijama, nakon čega počinje otvoreno neprijateljstvo Rusije i Japana i stalni porast tenzija u međudržavnim odnosima.

S druge strane, ekspanzionističke težnje Rusije na Dalekom istoku bila su motivirana bogatim izvorima sirovina i vrlo jeftinom radnom snagom na tom prostoru. Zbog toga je šezdesetih godina XIX. stoljeća Rusija natjerala Kinu da joj ustupi široku oblast u slivu rijeke Amur, nakon čega ruska ratna flota uplovljava u luku Port Arthur, a ubrzo se iskrcavaju i kopnene snage. Time je carska Rusija postala vrlo ozbiljan konkurent Japanu na Dalekom istoku. Sudjelovanje Rusije u Bokserskom ustanku, nakon kojeg je okupirala Mandžuriju, dobro je došlo za dodatno proširenje njezinih, a ujedno i daljnje ugrožavanje japanskih interesa u Aziji. Osvajanjem Mandžurije, ruske kolonijalističke ambicije proširuju se i na korejski poluotok. Diplomatski odnosi Japana s Rusijom prekinuti su 6. veljače 1904. a već tijekom noći 8/9. veljače iste godine japanska flota je bez objave rata napala ruske snage u luci Port Arthur. U to vrijeme ruska ratna mornarica imala je nešto više bojnih brodova i znatno više razarača od japanske koja je bila nešto bolja u krstaricama, međutim ruski brodovi bili su loše građeni i imali slabu stabilnost, tako da je njihova borbena otpornost bila vrlo slaba. Osim toga, ruska flota nije imala borbenog iskustva, a njezini časnici bili su školovani na zastarjelim, tradicionalnim načelima, nespojivim s vještinom pomorskog ratovanja koja se u to vrijeme brzo mijenjala zahvaljujući tehnološkom razvoju vojne brodogradnje.

U sastavu ruske flote bio je veliki nedostatak torpednih plovila, dok im je japanska flota poklanjala osobito veliku pozornost, zbog čega su japanske torpiljarke bile bolje od ruskih, a njihova brzina dosezala je 29 - 31 uzla prema 26 – 27 uzlova brzine kod ruskih torpiljarki. Uz sve to, rusko zapovjedništvo je učinilo veliku taktičku pogrešku podijelivši svoju flotu na dva dijela koja su se oslanjala na Port Arthur i Vladivostok, dok je japanska flota sva bila koncentrirana u pomorskoj bazi Sasebo. Na taj način ruska flota koja je od japanske bila brojčano i kvalitativno slabija, podijeljena je na međusobno udaljene baze, što je protivniku dalo mogućnost da ju tuče po dijelovima.

VIJETNAMSKI RAT Uključivanje SAD-a u Vijetnamski rat

Japanska flota se, na temelju iskustava iz rata s Kinom, kroz sedam godina dobro pripremila, a njezini novi brodovi su bili zadnja riječ tadašnje vojne brodogradnje. Bili su vrlo dobro naoružani i oklopljeni, s dobrim pomorskim karakteristikama i otporni u borbi. Osim toga, flota je bila vrlo homogena s nizovima jedinica istog tipa (japanska flota je bila podijeljena u dvije eskadre, dok je u pričuvi bila treća eskadra sastavljena od zastarjelih brodova). Formirana je bila i jedna pokretna baza, koja se sastojala od 15 pomoćnih brodova, radionica i transporta ugljena, streljiva i ostalog materijala. Časnici japanske mornarice bili su vrlo dobro osposobljeni, kao i većina njihovih brodskih posada, zahvaljujući svježem ratnom iskustvu. Na temelju tog iskustva, kojeg su Japanci ljubomorno čuvali, flota je vršila stalne vježbe tako da je njezina ukupna kvaliteta početkom XX. stoljeća bila na izuzetno visokom stupnju.

Ratne operacije započele su iznenadnim napadom japanske flote na ruske ratne brodove u luci Port Arthur, pri čemu je postignuto puno iznenađenje neshvatljivo ležernih Rusa (zapovjednik ruske flote Dalekog istoka, admiral Stark nije primijenio nikakve mjere opreza, iako je međunarodni položaj bio vrlo zaoštren. Flota je ležala na vanjskom sidrištu baze Port Arthur, lake krstarice nisu poslane na izviđanja i ophodnje, pa čak niti svjetionici na obali nisu bili ugašeni). Iznenadnim napadom na Port Arthur japanska flota postala je znatno jača od ruske eskadre u Port Arthuru, pa je na taj način odmah nakon početka rata Japan dobio prevlast na moru i nesmetano započeo iskrcavati svoju 1. armiju u Koreju, koje je završilo do 29. ožujka.

Nastavak rata je bio mješavina većih kopnenih i manjih pomorskih bitaka (koje su se uglavnom svodile na japansku opsadu Port Arthura i ruske pokušaje proboja prema Vladivostoku) u kojima su uglavnom Japanci odnosili pobjedu za pobjedom. Kako bi preokrenuli stratešku situaciju u svoju korist, rusko vrhovno zapovjedništvo donosi sudbonosnu odluku – uputiti gotovo cijelu Baltičku flotu na dalekoistočnu bojišnicu. Konačna odluka donijeta je tek krajem kolovoza 1904. međutim taj flotni sastav (nazvan Druga tihooceanska eskadra), bio je spreman za isplovljenje iz Baltika tek krajem rujna, a na put dugačak 18 000 NM krenuo je 16. listopada 1904. Imao je vrlo različit sastav brodova - od suvremenih bojnih brodova francuskog tipa, do oklopnja oklopnjača obalske obrane starih preko 20 godina. Borbena sposobnost gotovo svih brodova i posada bila je izrazito slaba. Ta eskadra je nakon osam mjeseci vrlo teške vožnje oko cijele Afrike, stigla u područje borbi sa znatno smanjenom borbenom snagom (u međuvremenu je pao i Port Arthur, tako da je Rusima ostao samo Vladivostok kao jedina pomorska baza na Dalekom istoku). Zbog miješanog sastava, u koji su bile uključene i zastarjele plovne jedinice s neispravnim mašinama, brzina eskadre bila je samo 10 čvorova, dok je istovremeno prosječna brzina japanske flote bila 16 čvorova, pa je imala odlučujuću prednost zbog mogućnosti nametanja svoje taktike u bitci i pariranja na svaki ruski manevar bez većih poteškoća.

Ruska flota, osim što je bila izmiješana sa zastarjelim plovilima, imala je slabo izvježbane posade i časnike bez ratnog iskustva, a povrh svega, kod dolaska u blizinu borbenog područja brodovi su bili pretovareni ugljenom, tako da su imali gaz prosječno dva metra veći od normalnog. Na taj način su (i inače loši) ruski brodovi izgubili u stabilnosti, zbog čega je njihova borbena moć bila još slabija nego što bi to po njezinom brojnom stanju izgledalo.

Kada je došlo do bitke kod Cušime 27.-28. svibnja 1905. japanska flota je cijelo vrijeme točno izvršavala svaki manevar, gađala kao na vježbi i pokazala se nadmoćnom u svakom pogledu. S druge strane, ruski admirali su pokazali potpuno nepoznavanje osnovnih pojmova pomorske strategije i taktike, pa u takvim okolnostima, niti velika hrabrost koju su pokazali ruski mornari nije mogla spasiti njihovu flotu od poraza. Od ukupno 37 brodova ruske flote potopljeno je 22, zarobljeno šest, a šest internirano u Manili, dok su samo tri broda uspjeli doći do Vladivostoka (šest bojnih brodova od ukupno osam je potopljeno, a preostala dva su zarobljena).

Japanci su izgubili samo tri torpiljarke. Poraz u Cušimskoj bitki gotovo u potpunosti je uništio rusku ratnu mornaricu, koja je „preko noći“ postala drugorazredni vojno-pomorski čimbenik na svim ruskim morima i nije se oporavila do izbijanja Prvoga svjetskog rata.

Nastavak pročitajte u slijedećem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2014. 
 

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.