Srpanjski ultimatum nije urodio plodom. Austro-Ugarska je navjestila rat Srbiji kako bi riješila problem srpskog svojatanja svojeg teritorija i beogradske propagande koja je u austrougarskim Srbima potpirivala velikosrpske težnje te ih pozivala na ustanak protiv Monarhije. Cilj pohoda na Srbiju nije bilo osvajanje Srbije, već slamanje velikosrpske propagande i kažnjavanje krivaca za sarajevski atentat. Mediji su isticali da je riječ o kaznenoj ekspediciji, a Austro-Ugarska je svim velesilama odaslala diplomatsku notu u kojoj je navela da nema nikakvih teritorijalnih pretenzija prema Srbiji. Službeni Beč i Berlin do zadnjeg trenutka nisu vjerovali u opasnost većih razmjera. Vladalo je uvjerenje o lokalnom sukobu oko kojega Austro-Ugarska neće imati većih problema. O tome nam svjedoči i njemački car Vilim, koji se krajem srpnja 1914. spremao za odlazak na ljetovanje.

Ako je vjerovati ovoj vijesti, onda bi to bio krajnje neobičan potez vojskovođe u predvečerje svjetskog sukoba, ali i najnormalniji postupak nekoga tko ne vjeruje u mogućnost velike eskalacije sukoba! Premda se u historiografiji Vilima II. često naziva „ratobornim“ zbog sukoba s Bismarckom i zalaganja oko stvaranja jake Njemačke, zaboravlja se napomenuti da se Vilim suprostavio Bismarckovom planu germanizacije Slavena te je time umirio Poljake na istoku Prusije i priznao ih kao zaseban narod. Vilim je tvrdio da Njemačka ima pravo na svoju flotu koje se Velika Britanija ne treba bojati. U intervjuu za britanski „Daily Telegraph“ Vilim je Britancima nudio ruku mira, a ponudio ju je 1905. godine i Rusiji, što je rezultiralo sporazumom o prijateljstvu koji je Rusija već 1907. odbacila uz konstataciju da bi taj sporazum mogao naštetiti rusko-francuskim odnosima! O stavu njemačkog cara Vilima puno više doznajemo iz njegove brzojavne prepiske s ruskim carem Nikolom od 28. do 29. srpnja 1914. godine. U brzojavu od 28. srpnja Vilim optužuje srpsku agitaciju za srpski atentat te upozorava ruskog cara Nikolu da je i njima dvojici, kao i svim ostalim suverenima, u interesu da se taj zločin kazni. Vilim dalje navodi da uviđa da je Nikoli i njegovoj vladi teško protiviti se javnom mnijenju u Rusiji te se sam nudi da bude posrednik između Petrograda i Beča u postizanju odgovarajućeg sporazuma s Rusijom. Sutradan je stigao i odgovor ruskog cara u kojemu stoji: „U tom toli ozbiljnom času molim Te usrdno, da mi pomogneš. Sramotni rat navješten je slaboj zemlji. Radi toga je u Rusiji strašno ogorčenje, koje i ja posvema dielim. Vidim već unaprijed da se ne ću moći opirati pritisku, što ga radi toga na mene vrše, te da ću biti prisiljen poprimiti mjere koje vode k ratu. Da predusretnem nesreću, koja bi bila evropski rat, molim Te u ime našega staroga prijateljstva, da učiniš sve moguće, čim bi mogao svoga saveznika uzdržati da ne ide predaleko.“

Nastavak teksta i ostale zanimljivosti pročitajte u novom 41. izdanju VP magazina za vojnu povijest!

Poslodavac traži radnika sa SSS i nudi 1700 eura plaće