Vladimir Bakarić (1912.- 1983.) pripada bez sumnje u skupinu najutjecajnijih hrvatskih političara XX. stoljeća – političara koji su obilježili epohe u kojima su djelovali. Među njima, Bakarić se, uz Josipa Broza Tita, ističe najdugotrajnijim utjecajem na čelnoj poziciji komunističkoga režima u Hrvatskoj na koju je došao 1944. godine te je na njoj, uz kratkotrajni prekid 1969. – 1971. godine, u različitim oblicima ostao do smrti. Nešto je manje poznata i Bakarićeva uloga u vodstvu hrvatskih partizana. Bakarić je u razdoblju između studenoga 1941. i studenoga 1943. godine djelovao kao politički komesar GŠH-a (Glavni štab Hrvatske), tj. kao transmisija volje Komunističke partije Jugoslavije/ Hrvatske, političke skupine koja je i organizirala i vodila partizanski pokret. Može se reći da je Bakarić, uz zapovjednika GŠH-a Ivana Rukavinu, glavni arhitekt partizanskoga pokreta u Hrvatskoj. Pod njegovim vodstvom hrvatski su partizani postigli značajne vojne uspjehe, preživjeli ozbiljne neprijateljske udare te učvrstili i proširili svoj teritorij.

Zahvaljujući trudu Bakarića i njegovih najbližih suradnika hrvatska partizanska vojska kojom je zapovijedao GŠH postala je tijekom 1942. i 1943. godine značajna vojna snaga koja je bila sposobna izvoditi složene vojne operacije. Hrvatski partizani djelovali su pod Bakarićevim komesarskim (su)vodstvom prilično samostalno u odnosu na središnjicu jugoslavenskoga pokreta što je tijekom 1943. godine izazvalo i reakciju VŠJ-a (Vrhovni štab Jugoslavije) koji je smijenio i Rukavinu i Bakarića i potom integrirao što je moguće više hrvatsku partizansku vojsku i njezino zapovjedništvo u svoj sastav. Partizanski pokret u Hrvatskoj i cijeloj Jugoslaviji djelovao je pod vodstvom KPJ-a od lipnja 1941. godine temeljeći se na programu antifašizma, borbe jugoslavenskih naroda za oslobođenje od osovinske okupacije. Istodobno je obećavao nacionalnu ravnopravnost u reformiranoj jugoslavenskoj zajednici nakon pobjede i zaustavljanje građanskoga rata, etničke mržnje i zločina, koji su se pojavili nakon uspostave osovinskoga poretka.

Pored ovih javnih ciljeva, KPJ koja je čvrsto (no diskretno) nadzirala partizanski pokret, imala je pritajeni cilj provođenja lenjinističke proleterske revolucije i uspostave socijalističke totalitarne države pod komunističkim vodstvom prema sovjetskom uzoru. Ustaški zločini prema srpskom stanovništvu u svibnju i lipnju 1941. godine te talijanska okupacija dijelova hrvatskih područja omogućili su KPH/J organizirati širi oružani otpor režimu NDH u ruralnim područjima Banije, Korduna, Like, Gorskoga kotara i Dalmacije. U kolovozu i rujnu 1941. godine partizanske skupine pod isključivim nadzorom KPH-a, sastavljene uglavnom od srpskoga stanovništva, započinju snažnije djelovati na Baniji, gdje je već otprije djelovao Sisački partizanski odred, i Kordunu. CK KPJ je krajem rujna 1941. godine osnovala i partizanske nacionalne „glavne štabove“ koji su trebali voditi ustanak na pojedinim područjima. U Hrvatskoj težište organiziranja partizanskoga otpora sada postaju ruralna područja južno od Kupe gdje su partizani mogli zbog navedenih razloga mobilizirati veći broj ljudi.

Od listopada 1941. djeluje Glavni štab Hrvatske (od studenoga 1941. godine pod nazivom „Glavni štab narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Hrvatske“ te od studenoga 1942. godine „Glavni štab Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske“, u tekstu GŠH) pod zapovjedništvom Ivana Rukavine, a u studenom mu se pridružuje kao politički komesar Vladimir Bakarić. GŠH je zapovijedao partizanskim postrojbama i vojno- pozadinskim ustanovama na području koje uglavnom odgovara danšnjoj RH – uključujući Istru, Baranju i Međimurje, ali i Srijem. Do osnivanja „Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnoga oslobođenja Hrvatske“ (ZAVNOH) 1943. godine, GŠH je bio ne samo glavni vojni stožer hrvatskoga partizanskoga pokreta, nego je bio glavni politički organ na partizanskom području u Hrvatskoj koordinirajući rad narodnooslobodilačkih odbora. Kao što pokazuje interna prepiska, KPH/J je postavila Bakarića na položaj polit-komesara jer je bio politički pouzdana osoba hrvatske nacionalnosti, što je bilo bitno jer se željelo partizanski pokret u Hrvatskoj legitimirati kao hrvatski i osigurati njegovo širenje među Hrvatima. Politički komesar bio je opunomoćenik KPH-a u partizanskoj vojsci. Ta je služba bila uvedena u partizanske postrojbe, od GŠH-a na niže, prema sovjetskom uzoru. Politički komesar GŠH-a bio je zadužen nadgledati provođenje partijskih smjernica u vođenju partizanske borbe u Hrvatskoj. U praksi je to značilo da su gotovo sve odluke, uključujući i one vojne, zajednički donijeli i, najčešće, supotpisali zapovjednik i politički komesar GŠH-a.

Osim toga, Bakarić je bio posebice zadužen za obavještajni rad, propagandu te ideološku i drugu naobrazbu u partizanskim postrojbama. Bakarić će kao politički komesar GŠH-a s tom ustanovom do druge polovice 1943. godine promijeniti zbog sigurnosti više lokacija na području Korduna, Gorskoga kotara i Like. Krajem 1941. godine i tijekom prvih triju mjeseci 1942. godine GŠH je bio uglavnom prepušten samom sebi bez nadzora jugoslavenskoga partizanskoga vodstva s kojim su veze bile rijetke zbog nepovoljnih ratnih prilika za partizane u Bosni i Srbiji. Već se tada Bakarić morao zbog nedostatka i nesposobnosti partizanskoga zapovjednoga kadra baviti i čisto vojnim poslovima, što je načelno izlazilo izvan okvira njegove nadležnosti političkoga komesara. Kada zapovjednik Ivan Rukavina nije bio prisutan, Bakarić je morao preuzimati njegove dužnosti.

U siječnju 1942. godine pisao je da je „ostao sam i sad sam sve“. Morao je „raspoređivati straže i davati savjete bivšim aktivnim oficirima o čisto vojničkim pitanjima“. Krajem 1942. godine delegat CK KPJ-a, Vladimir Popović je u izvješću CK KPJ-u izrazio određene sumnje u zapovjednika GŠHa, Ivana Rukavinu, te je smatrao da je potrebno više angažirati Bakarića koji se „počeo snalaziti i u vojnim pitanjima“. Iz izvora je nemoguće zaključiti u kojoj je Bakarić mjeri sudjelovao u donošenju pojedinih odluka, no nedvojben je njegov utjecaj na vojnu strategiju GŠH-a koja je u stvarnosti bila neodvojiva od političkih i ideoloških ciljeva GŠH-a, primarnoga područja rada političkoga komesara. Uspjesi partizana u Hrvatskoj prije siječnja 1942. godine bili su maleni. Partizani su potkraj 1941. godine prema nekim podatcima u Hrvatskoj raspolagali s tek 7000 boraca. Partizanski odredi djelovali su u stvarnosti samo na Baniji, Kordunu, u Lici te u Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju. Partizani su bili na tim područjima malobrojni, loše disciplinirani i opremljeni, a zapovjedni kadar bio je manjkav. Nakon Bakarićeva dolaska u GŠH povećala se ozbiljnost u radu toga tijela. GŠH je tijekom prosinca 1941. godine od partizanskih skupina i odreda zatražio da šalju redovita tjedna operativna i informativna izvješća te mjesečne preglede operacija. Također se inzistiralo da časnici i politički komesari moraju nositi propisane kape i znakove, što do tada često nije bio slučaj, a uveden je i pozdrav stisnutom pesnicom. Hrvatsko partizansko vodstvo nije moglo voditi dugoročno uspješne vojne operacije bez „političke“ obavještajne službe čije je ustrojavanje započelo neposredno nakon Bakarićeva dolaska za mjesto političkoga komesara GŠH-a. „Politička“ obavještajna služba trebala je obavljati špijunažu na području izvan partizanskoga nadzora i protuobavještajnu djelatnost na području pod partizanskim nadzorom. Jedna od najvažnijih Bakarićevih zadaća na mjestu političkoga komesara GŠH-a bila je motiviranje stanovništva na ulazak u partizanske redove.

Zbog poteškoća u privlačenju ljudi, Bakarić se, prema vlastitom priznanju, služio i kontroverznom metotodom „provokacije“, organizirajući napade i onda očekujući da će ih ustaška ili njemačka odmazda protiv stanovnika privući u partizane. Prvo područje pod partizanskim nadzorom bilo je u prosincu 1941. godine, područje oko Drežnice u Gorskom kotaru, a uskoro slijedi širenje u Lici. Početkom siječnja 1942. godine najveće područje pod partizanskim nadzorom bilo je u Lici. Partizani su držali koreničko-udbinski kotar, osim garnizona u Korenici i Udbini, i dio gospićkoga kotara. Ubrzo su uslijedili prvi veći vojni uspjesi partizana i širenje područja pod njihovim nadzorom zbog bolje organizacije posla i veće discipline u GŠH-u i partizanskom zapovjednom kadru. U siječnju 1942. godine partizani su zauzeli Vojnić na Kordunu, u veljači Donji Lapac u Lici te u ožujku Mrkopalj i Ravnu Goru u Gorskom kotaru. U ožujku su Talijani napustili Korenicu i Srb, koje su potom zauzeli partizani. GŠH je u siječnju 1942. godine imao stvarni nadzor samo nad partizanskim odredima na Kordunu, Baniji te u Lici i Gorskom kotaru, dok su partizanske skupine na drugim područjima djelovale neovisno. Kasnije, tijekom proljeća 1942. godine, GŠH je uspostavio uspješan nadzor nad partizanskim postrojbama u ostalim krajevima, prvenstveno u Slavoniji i Dalmaciji. Unutar Hrvatske provedena je podjela partizanskoga područja na zone: I. zona (Kordun, Banija i Lika), II. zona (okolica Zagreba), III. zona (Slavonija) te IV. zona (Dalmacija).

Iako je partizanski pokret tijekom 1942. i prve polovice 1943. godine bio prisutan u gotovo svim dijelovima Hrvatske, u ovom razdoblju žarište partizanskoga pokreta i većina njegovoga područja ostaje između Kupe i Velebita. Širenje područja pod partizanskim nadzorom i potreba jačanja autoriteta zahtijevali su povećanje broja djelatnika u GŠH-u. Uz zapovjednika i političkoga komesara, tu su bila još tri člana, no ni to nije bilo dovoljno zbog njihove stalne zauzetosti. Zbog svega toga u GŠH su ušla još petorica časnika (šef stožera i administracije, obavještajni oficir, oficir za vezu i oficiri pri stožeru). Pri GŠH-u također je osnovana „tehnika“, tj. tiskara i redakcija središnjega lista „Partizan“. Nakon dužega razdoblja, u komu se partizansko područje širilo bez većih zapreka, u ožujku 1942. godine došlo je do prvoga većega neprijateljskoga vojnoga protuudara koji je bio usmjeren na partizansko područje na Kordunu. Ofenzivno djelovanje Oružanih snaga NDH i Talijana na Kordunu trajalo je od druge polovice ožujka do sredine travnja 1942. godine te su partizani bili primorani napustiti čitav sjeverni Kordun. Talijanske, ustaške i domobranske snage spojile su se s vojnim i oružničkim posadama u Velikoj Kladuši, Cetingradu, Slunju i Blagaju, a partizanske postrojbe i veliki broj izbjeglica s Korduna i Banije povukli su se na Petrovu goru gdje su se neko vrijeme nalazili u okruženju. Istovremeno je počela i velika talijanska operacija u Lici radi pomoći opkoljenim talijanskim garnizonima. Brzina kojom su se partizani oporavili nakon neprijateljskih udara na Kordunu i Lici bila je prvi stvarni dokaz uspjeha GŠH-a u vođenju fleksibilne partizanske borbe i stabilnosti partizanskoga pokreta pod njegovim zapovjedništvom. S druge strane, tijekom neprijateljskih udara na Kordunu i Baniji očitovala se raširena neposlušnost prema naredbama GŠH-a. U jesen 1942. godine GŠH je došao u izravni i kontinuirani dodir s VŠ-om i Josipom Brozom Titom, koji su se zajedno s glavninom partizanskih snaga u Jugoslaviji nalazili u zapadnoj Bosni, u blizini sjedišta GŠH-a.

Bakarić i Rukavina sada su dobivali više naredbi iz središnjice partizanskoga pokreta, pa gotovo potpuno samostalno djelovanje iz prethodnoga razdoblja više nije bilo moguće. Snage koje je pod svojim zapovjedništvom imao GŠH bile su od velikoga značaja za planove VŠ-a zbog velikoga broja ljudstva koje je služilo u redovima NOV-a i POH-a. U drugoj polovici 1942. godini GŠH se mogao pohvaliti s čak 50 posto od ukupnog broja jugoslavenskih partizanskih brigada tj. 18 od 37. GŠH je tijekom 1942. godine upravo na Kordunu uspio ustrojiti niz manjih, tzv. udarnih, pokretnih postrojbi pod svojim zapovjedništvom, ali i prvu veću – „Udarnu brigadu Prve operativne zone“, kasniju XIII. udarnu brigadu „Rade Končar“. Sredinom rujna 1942. godine osnovane su na području Prve operativne zone Hrvatske, umjesto dotadašnjih odreda, brigade – po dvije u Lici (II., IX.), na Kordunu (IV., V.) i Baniji (VII., VIII.) te I. udarna i III. brigada u Dalmaciji. Prema odluci VŠ-a u prosincu 1942. godine osnovane su VI. (I., II., i IX. brigada), VII. (VII., VIII. i XIII. brigada) i VIII. (IV., V. i VI. brigada) divizija Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske. Istovremeno je osnovan I. korpus Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske čiji je zapovjednik postao Ivan Gošnjak, a komesar Većeslav Holjevac. Taj je korpus, u dokumentima poznat i kao I. hrvatski korpus, bio ustrojen od brigada s područja nekadašnje I. zone te VI. brigade i XIII. udarne brigade „Rade Končar“. Sukladno, štab I. operativne zone raspušten je, a komande ličkoga, banijskoga i kordunaškoga područja podređene su izravno GŠH-u. GŠH je XIII. udarnoj brigadi „Rade Končar“ 11. prosinca 1942. godine dodijelio proleterski naziv.

Istodobno je ustrojena XIV. brigada u Gorskom kotaru. Već prije osnovana je XII. brigada koja je djelovala u Slavoniji. U studenom 1942. godine osnovan je pri GŠH-u „Glavni obavještajni centar“ čime se pokušalo još više centralizirati partizanski obavještajni rad. Krajem prosinca 1942. godine osnovan je po naređenju VŠ-a „Ekonomski odsjek“ pri GŠH-a s ciljem da „upravlja ishranom cjelokupne vojske Hrvatske“ te da je opskrbljuje obućom, odjećom i opremom. Hrvatski su se partizani prema tom dokumentu imali opskrbljivati od onoga što „narod daje svojoj vojsci preko narodno-oslobodilačkih fondova pri narodno-oslobodilačkim odborima u naturi ili novcu“. Opskrba je također dolazila i od ratnoga plijena, kupovine, rekvizicije, konfiskacije i rada partizanskih radionica za izradu vojničke opreme. O svakoj rekviziciji i konfiskaciji imovine “narodnih neprijatelja“ trebalo je izvijestiti „Ekonomski odsjek“ koji je trebao raspoređivati ta dobra. Svom hranom i drugom opremom koja se nalazila u posjedu partizana u Hrvatskoj imao je raspolagati samo „Ekonomski odsjek“ „prema potrebama cjelokupne vojske“ pa komande područja nisu smjele, osim za dnevnu propisanu potrošnju, bez dopuštenja raspolagati zalihama. Ovim se pokušalo centralizirati opskrbni sustav i spriječiti anarhiju u raspolaganju zalihama. Uključivanje u šire vojne operacije u suradnji sa snagama VŠ-a i bosanskim partizanima te organizacijska konsolidacija u drugoj polovici 1942. godine omogućili su da GŠH osigura, poveže i zaokruži središnje hrvatsko partizansko područje na Baniji, Kordunu i u Lici te uspostavi stalni dodir s partizanskim područjem u zapadnoj Bosni. Uslijedile su i veće zajedničke operacije. Partizanske brigade iz Hrvatske sudjelovale su s bosansko-krajiškim brigadama u zauzimanju Bihaća i Ličkoga Petrova Sela 4. studenoga 1942. godine. Prva i Druga brigada, koje su bile angažirane na tom pothvatu, krenule su goneći ustaške i domobranske postrojbe iz smjera Bihaća u pravcu Slunja, a IV. i VIII. brigada u pravcu Cazina i Velike Kladuše.

Nakon što je 6. – 7. studenoga 1942. godine zauzet Cazin, Rukavina i Bakarić 14. studenoga 1942. godine osobno su nadgledali konačno zauzimanje Slunja od strane VIII., II. i I. udarne brigade. Prema izvještaju GŠH-a „mnogo ustaša je počinilo samoubistvo“ nakon ulaska partizanskih postrojbi u Slunj „jer nisu mogli da bježe“. Zarobljene ustaše „odmah su strijeljani“. Partizani su također do kraja 1942. godine razbili četnike na području između Kupe i Velebita te su, osim u nekim dijelovima Like, opstali jedino na području sjeverne Dalmacije. Sukladno uz vojne uspjehe, krajem 1942. godine izbio je problem pljačke u partizanskim redovima. Bakarić je u dokumentu GŠH-a od 24. studenog 1942. godine napisao da je GŠH dobio „niz dopisa komesara brigada, u kojima se apelira, da podijelimo ‘pravedno’ i ‘pravilno’ plijen, jer da je to vrlo važno po održanje morala kod partizana“. Bakarić je bio ljut na komesare jer su u svojim zahtjevima „ispustili iz vida sve političke momente, važne za daljnji razvoj naše narodno-oslobodilačke borbe“ dopustivši „da njima prevladaju momenti mnogo manje bitni za naš daljnji razvoj“. Zamjerio je komesarima i to što odobravaju želje pojedinih postrojbi da dobiju više „plijena“ zbog svojih zasluga, umjesto da se hrana i ostalo dijeli pravilno svim postrojbama. Držao je da je to otpor djelovanju partizanske vojske kao organske cjeline. Jetko je zaključio da su politički komesari „mnogo više pažnje posvetili pitanju raspodjele plijena, nego pitanju koliko se gdje i kako do plijena smije uzeti“. U razdoblju Bakarićeve djelatnosti u GŠH-u najveći dio hrvatskih partizana bili su Srbi, prvenstveno s područja Banije, Korduna i Like, središnjega partizanskoga područja u razdoblju 1941. – 1943. godine. Masovna podrška hrvatskih Srba ustanku pod vodstvom KPH-a ishod je politike progona Srba od strane NDH. Hrvatski Srbi podržavali su masovno partizanski pokret pod vodstvom komunista koji do tada nisu imali značajnijega utjecaja među njima, jer su im pružili najprihvatljiviji, često i jedini raspoloživi, organizacijski i politički okvir za borbu za održanje pred terorom NDH. S druge strane, hrvatsko stanovništvo nije imalo tako snažne razloge za pristupanje partizanskom pokretu te su u prvo vrijeme većinu Hrvata u partizanskim redovima činili gotovo isključivo komunisti i njihovi simpatizeri. Izuzetak su činila područja koja su prisvojili Talijani, poput Kvarnera i Dalmacije, na kojima su Hrvati masovnije pristupali partizanima koji su jedini organizirali otpor stranim presezanjima. Etnički odnosi na terenu bili su teško poremećeni pa su tenzije bile prisutne čak i u partizanskim redovima.

Bakarić je već krajem 1941., a osobito tijekom 1942. godine, nastojao osigurati da masovna podrška partizanskom pokretu ne ostane ograničena na hrvatske Srbe te da se proširi na Hrvate, što je bio osnovni politički cilj partizanskoga vrha. Smatrao je nužnim da partizanske postrojbe moraju imati što više Hrvata i na području Banije, Korduna i Like, gdje je udio srpskih boraca bio najveći, no zbog raširenoga nepovjerenja Srba prema Hrvatima, izazvanoga ustaškim progonima i masakrima, kao Hrvata prema Srbima zbog četničkoga terora i ispada nekih Srba partizana protiv Hrvata, bilo je unutar partizanskih redova izuzetno teško uspostaviti suradnju između dviju etničkih skupina. Bakariću je bilo posebno stalo da među Srbima u partizanskom pokretu ne prevladaju protuhrvatske tendencije. Bojao se da Hrvati ne počnu gledati na partizane kao srpsku, štoviše četničku, prijetnju te je žestoko osuđivao i kažnjavao zločine partizana protiv hrvatskoga stanovništva. Jedan od ciljeva na komu je Bakarić, kao politički komesar GŠH-a, najviše inzistirao bio je rad na privlačenju pripadnika regularnih vojnih snaga NDH – domobranstva – za suradnju i pristupanje u partizanske redove. Privlačenje domobrana, s kojima su partizani postupali prilično blago, polučilo je određene uspjehe, no značajnoga preokreta nije bilo. Postupak prema zarobljenim ustašama bio je mnogo stroži te je većina njih nakon sumarnoga suđenja ili bez suđenja bila strijeljana. Ipak, GŠH je u ovom razdoblju (prije 1944. godine) dopuštao da se i među ustašama pravi razlika te da svi zarobljeni ne budu pogubljeni ako su prisilno mobilizirani ili to političke prilike zahtijevaju. Jačanje partizana tijekom 1942. godine, osobito krajem te godine, izazvalo je ubrzo reakciju njihovih protivnika. U drugoj polovici siječnja 1943. godine započela je iz smjera Karlovca i Sanskoga Mosta opća ofenziva Nijemaca i vojnih snaga NDH na „Bihaćku republiku“ u zapadnoj Bosni. Ovaj vojni udar bio je u kasnijoj jugoslavenskoj historiografiji poznat kao IV. neprijateljska ofenziva, a u njemačkim dokumentima poznata je kao operacija „Weiss I-III“. Josip Broz Tito i VŠ odlučili su se početkom veljače 1943. godine povući iz Bihaća i zapadne Bosne. Zbog ugroženosti partizanskih položaja na Kordunu i Lici, GŠH je početkom veljače 1943. godine naredio povlačenje glavnine hrvatskih partizanskih snaga (VI. i VIII. divizija, Primorsko-goranska grupa i Lički odred) prema Drvaru u Bosni, što je odobrio i VŠ. Međutim, nakon što je glavnina partizanskih postrojbi pred naletom neprijateljskih snaga napustila Kordun, gdje je ostao samo Kordunaški odred, ona je prešla, umjesto u Bosnu, na područje Donjega Lapca te je poslije sudjelovala u borbama s Nijemcima i vojnim snagama NDH zapadno od Une, na području Bihaća, Plješivice i Gornjega Lapca. Istodobno je banijska VII. divizija, pod zapovjedništvom Pavla Jakšića, prešla u Bosnu. VŠ je 8. veljače 1943. godine naredio GŠH-u da nikako ne dopusti biti opkoljen na uskom prostoru u Lici, Lapačkoj dolini, te da se glavnina hrvatskih partizanskih snaga pridruži VŠ-u u povlačenju. Time bi, prema procjenama VŠ-a, zaštitili sebe, ali i osigurali glavnini partizanskih snaga, brojnim ranjenicima i izbjeglicama u pratnji VŠ-a odstupanje prema Hercegovini. Kod Drvara se već nalazila banijska VII. divizija kojoj je trebala pomoć. Međutim, GŠH je u izvješću od 9. veljače 1943. godine javio VŠ-u da njegove snage nisu uopće opkoljene.

U tom su trenutku četiri hrvatske brigade branile Donji Lapac, a tri se borile na zapadnoj strani Plješivice. Na Kordunu je neprijatelj napustio zauzeto područje, osim komunikacije Karlovac – Slunj – Bihać, a Talijani su napustili Korenicu i Plitvička Jezera. GŠH se usprotivio naredbi VŠ-a. Bakarić i Rukavina nisu namjeravali poslati pomoć VII. diviziji „jer bismo morali napustiti odbranu Lapca i žrtvovati ranjenike“. U izvješću GŠH-a zaključuje se da je prilika u kojoj se nalazila glavnina hrvatskih partizanskih postrojbi tako povoljna da se „glavnina (...) uopšte ne mora povlačiti“. Bakarić će kasnije tvrditi da je VŠ krivo zaključio da je glavnina hrvatskih partizanskih snaga na rubu „uništenja“. Kada je dobio Titovo naređenje „napustite i probijte se u Bosnu“ bio je, priznaje, „zaprepašten“ jer u tom trenutku „nam neprijatelj ništa nije mogao“. Bakarić je smatrao da nije dobro otići iz Hrvatske „jer to znači poraz, to znači demoralizaciju, to znači pad ustanka“. Zbog toga je odlučio nastojati na odbijanju izvršenja naredbe i informirati Tita o svemu. Bakarićeva i Rukavinina odluka o ostanku hrvatskih partizanskih postrojbi na području Hrvatske tijekom operacije u veljači 1943. godine upućuje na prilično samostalno djelovanje hrvatskih partizana. Bakarićeva i Rukavinina odluka o ostanku u Hrvatskoj pokazala se dobrom za partizanski pokret na tom području. Na Kordunu je tijekom ožujka povraćeno pod partizanski nadzor svo područje osim Slunja i okolice, a nizali su se i uspjesi protiv Talijana. U prvoj polovici travnja 1943. godine snage I. hrvatskoga korpusa zauzele su Slunj (ponovo), Brinje i Otočac nanijevši u tom razdoblju velike udarce četnicima. U drugoj polovici travnja partizani su zauzeli Perušić, Široku Kulu, Medak, Bilak, Ribnik i Brušane. Tijekom 1943. godine, prema naputcima VŠ-a u Hrvatskoj se, kao i u ostalim dijelovima Jugoslavije, dovršava osnivanje ustanova partizanske vojno-pozadinske vlasti koje postaju zametak budućega totalitarnoga ustrojstva socijalističke Hrvatske iz druge polovice 1940.-ih. U ovom će poslu Bakarić kao pravnik i sposoban organizator odigrati jednu od najvažnijih uloga. Prema naredbi VŠ-a od 8. siječnja 1943. godine osnovan je Odsjek GŠH-a za vojne vlasti u pozadini prema modelu koji je već razvijen u VŠ-u i u drugim glavnim stožerima. „Odsjeku za vojne vlasti“ u pozadini su bili podređeni oblasni odsjeci, komande područja, komande mjesta i postaje partizanskih straža.

Otprije su postojali drugi odsjeci pri GŠH-u kao Ekonomski, Tehnički, Zdravstveni, Vojno-sudski i Obavještajni. Sada su trebali prema toj naredbi biti stvoreni takvi odsjeci pri Komandama područja i Komandama mjesta podređeni odnosnim odsjecima u GŠH-u. Svaka Komanda područja imala je Vojni sud područja kao i politički odsjek. Uz partizanske straže, Komande mjesta trebale su imati pod svojim zapovjedništvom i seoske straže koje su ustrojili mjesni NOO. Vojno-pozadinske vlasti imale su u okviru svojih dužnosti mobilizaciju ljudstva, održavanje sigurnosti povjerenoga područja, opskrbu i smještaj partizanskih postrojbi i slično. Posebno je zanimljiv razvoj vojnoga sudstva na području pod partizanskim nadzorom u Hrvatskoj. Vojni sudovi postat će jedan od glavnih stupova represije pod novim režimom u Hrvatskoj, osobito u razdoblju sloma NDH 1944. – 1945. godine, kada će osuditi veliki broj ljudi, što zarobljenih boraca, što političkih protivnika, na smrt i otvoriti put uspostavi totalitarne komunističke vlasti. GŠH je prema naredbi VŠ-a 17. prosinca 1942. godine uputio podređenim postrojbama naputak o radu vojnih sudova u brigadama i kod pozadinskih vojnih vlasti. Osim suđenja partizanskim vojnicima i časnicima ovi su partizanski sudovi imali zadaću da „sude onim licima, koji poduzimaju neprijateljska djela prema Narodno-oslobodilačkoj borbi“. GŠH je 10. siječnja 1943. godine prema uputama VŠ-a objavio dokument kojim se podrobno propisuje način rada partizanskih vojnih sudova u Hrvatskoj. Oni su osnovani na razini brigada, odreda i komandi područja. Vojni sudovi brigada i odreda imali su suditi za kaznena djela koje počine njezini pripadnici, a sastojali su se od političkoga komesara, komandanta jednoga od bataljuna i jednoga borca. Pozadinski vojni sudovi sudili su za sva kaznena djela koja su izvršena na području dotične komande, a sastojali su se od zamjenika komandanta područja, komandanta mjesta u komu je zločin izvršen i jednoga partizanskoga borca.

Kod svih vojnih sudova postavljeni su vojni istražitelji koje je postavljalo više zapovjedno tijelo, npr. u slučaju vojnoga suda brigade stožer divizije. Jedan od najranijih primjera djelovanja partizanskih vojnih sudova u Hrvatskoj, u čijem je organiziranju značajnu ulogu odigrao Bakarić, suđenje je i drakonsko kažnjavanje dijela zarobljenih ustaša i domobrana u siječnju 1943. godine u Krašiću na Žumberku. Naime, ustaško-domobranske postrojbe pružile su žestok otpor XIII. proleterskoj brigadi i drugim partizanskim postrojbama pri zauzimanju Krašića 1. – 2. siječnja 1943. godine. Poginulo je 38 partizana i 52 su ranjena. Prema izvješću GŠH-a upućenom VŠ-u 8. siječnja 1943. godine pri zauzimanju Krašića ubijeno je 200 ustaša i ranjeno 100. Zarobljeno je 315 ustaša i domobrana. Potpuno su razbijene i uništene 33. i 35. ustaška bojna. Sve neprijateljske posade napustile su Žumberak. Partizanski je vojni sud nakon zauzimanja Krašića osudio na smrt strijeljanjem „zbog izdaje domovine i različitih zločina razbojstva i pljačke“ 218 ustaša, dok su ostali zarobljenici pušteni kućama. Od oko 80 domobrana strijeljana je „jedna polovica“. Od preživjelih zarobljenika u partizane su prešla 54 domobrana i četiri „rodoljuba prisilno mobilizirana u ustaše“. U barem jednom slučaju sam Bakarić sudjelovao je u istražnom postupku koje su partizanske vojne vlasti provodile protiv rakovičkoga župnika Ivana Juraića, osumnjičenoga zbog umiješanosti u zločine režima NDH i suradnju s ustašama.

Bakarić je u GŠH-u saslušao Juraića 24. prosinca 1942. godine. U zapisniku saslušanja nalazi se Juraićeva izjava u kojoj opisuje osnivanje vlasti NDH u Slunju i okolici optužujući ustaše, osobito ustaškoga dužnosnika Milu Mesića, za likvidaciju oko 200 ljudi u Rakovici i spaljivanje nekih okolnih sela. Juraić je na salušanju priznao da je pokrstio deset pravoslavnih obitelji i da je održavao osobne veze s ustaškim dužnosnicima. Bakariću je izjavio da je „svojim stavom i držanjem, svojim vezama s krvničkom bandom i svojim ponašanjem moralno i politički odgovoran za sve to što se je dogodilo“. Na kraju saslušanja Juraić je zatražio pomilovanje i vraćanje u svećeničku službu. Prema raspoloživim podatcima Juraića su nepoznatoga datuma partizanske vojne vlasti osudile i pogubile. Sudeći prema dostupnim dokumentima Vladimir Bakarić višekratno je zahtijevao da partizanski sudski i istražni organi poštuju dogovorenu proceduru i ne prekoračuju svoje ovlasti, baš kao što je tražio slično od obavještajne službe. Vojnosudski odsjek GŠH-a u sporazumu je s Bakarićem krajem svibnja 1943. godine uputio kritičan dopis štabu I. hrvatskoga korpusa jer su neki borci toga korpusa „izvedeni pred Vojni sud Brigade i osuđeni na kaznu smrti streljanjem bez prethodnog odobrenja sa strane Vojnoga suda Glavnoga štaba“. Naime, Vojni sud brigade zatražio je suglasnost od obavještajnoga oficira korpusa umjesto od Vojno-sudskoga odsjeka GŠH-a. Vojni su sudovi trebali biti svjesni činjenice „o strogoj razgraničenosti između sudske i obavještajne službe i posebnom postupku“. Po početku suđenja „uloga obavještajne službe prestaje“ te se sudovi nakon za savjet i za odobrenje svojih odluka trebaju jedino obraćati Vojnosudskom odsjeku GŠH-a. Problemi s političkom obavještajnom službom nisu bili samo proceduralni. U izvješću GŠH-a upućenoga VŠ-u 21. studenoga 1942. godine ukazano je na probleme u djelatnosti partizanske obavještajne službe koja često nije bila konzistentna u radu. Ističe se da se obavještajna služba u nekim područjima odnosila prema četnicima „sasvim labavo i nije htjela da primjenjuje nikakve oštrije mjere“ premda su partizani ondje „vodili oštar kurs protiv pojava četnika“.

S druge strane, na područjima gdje se „pokušavalo na različite načine izolirati zavedene seljake od njihovog četničkog vodstva“ obavještajna je služba „počimala s hapšenjima, pa i progonom takvih seljaka“. Bakarića je kao pravnika smetalo to što je partizanska obavještajna služba u Hrvatskoj na nekim mjestima „pristupala hapšenju pojedinaca za koje je imala pouzdanih podataka da su se ogriješili o interese Narodno-oslobodilačke borbe, a da prije nije priredila optužni materijal“ i nije se poslije trudila da „otkrije daljnje veze i prave organizatore izdajničke rabote“. Na drugim područjima bi, s druge strane, „pala u drugu krajnost“ jer je „propuštala da brzo intervenira u slučajevima gdje neprijatelj još nije uspio uspostaviti svoje organizacije“. Bakarićevi prigovori nikada nisu bili upereni protiv samoga sustava koji je bio nedvojivo povezan s represijom i početak totalitarnoga režima. Sustav nadzora i represije dobivao je na području Hrvatske pod partizanskom vlasti tijekom 1943. godine svoje završne konture. GŠH je u svibnju 1943. godine započeo s osnivanjem „bataljona protiv pete kolone“, tzv. PPK bataljon, u sklopu postojećih vojnih postrojbi. PPK bataljoni imali su za zadaću suzbijati „neprijateljske organizacije u našoj sredini“ uz ovlasti nadzora i lišavanja slobode nad civilima i vojnim osobama. Ipak, GŠH, po svemu sudeći Bakarić, pokušavali su postaviti granice represiji i u slučaju ovih postrojbi koje će 1944. godine prerasti u „Odjeljenje za zaštitu naroda“ (OZN).

U dopisu GŠH-a o 23. svibnja 1943. godine, koji je upućen štabu III. operativne zone i u komu se govorilo o potrebi osnivanja takve čete, naglašeno je da se treba posebno pripaziti da pripadnici nove postrojbe „neprave (sic!) samovoljne ispade, hapšenje, teroriziranje stanovništva i.t.d.“. Bakarić je dodao uz svoj potpis „post scriptum“, u komu je još jednom naglasio da „rad ovakovih P.P.K. jedinica ne smije da ide na uštrb osjećaja sigurnosti kod stanovništva“ i „ne treba da ulijeva strah u stanovništvo, da ono dobiva dojam da nikada nije sigurno i da su vječito ugroženi bilo životi, bilo imovina“. Zapovjednici PPK bataljona morali su njima „čvrsto rukovoditi (...) i uvijek ih kontrolirati“. Bakarić je u pismu podređenim političkim komesarima od 2. lipnja 1943. godine kritizirao pravnu nesigurnost na području pod partizanskim nadzorom te tražio od njih da nešto poduzmu. Smetalo mu je što se u „pojedinim (...) krajevima vrše hapšenja zbog sitnica ili po neprovjerenim neprovjerenim prijavama“ te što se „istrage vode dugo vremena, s uhapšenicima se ne postupa onako kako smo to naredili, sudovi se ne sastavljaju po do sada datim propisima, vrše se konfiskacije na nepropisan način“. Savezničko napredovanje na području Kraljevine Italije tijekom ljeta 1943. godine dovelo je do vojne kapitulacije te države 8. rujna 1943. godine. Nakon objave talijanske kapitulacije partizanske su postrojbe u suradnji sa stanovništvom oslobodile veći dio Dalmacije sa Splitom i veći dio Istre i Hrvatskoga primorja. Bakarić se početkom rujna 1943. godine osobno angažirao u pregovorima s talijanskim zapovjednicima o predaji talijanskih postrojbi na području Hrvatskoga primorja i Rijeke.

Sudjelovao je u ime GŠH-a 9. rujna 1943. godine u pregovorima sa zapovjednikom talijanske divizije „Murge“ koja je držala Senj. Pregovori su prekinuti, no nakon napada II. brigade XIII. divizije na Senj talijanska je divizija konačno položila oružje 13. rujna. Otpor divizije „Murge“ partizanima potakao je novoga zapovjednika talijanske II. armije G. Gambaru da dogovori 10. rujna 1943. godine predaju Rijeke Nijemcima s ciljem da partizani ne zauzmu grad Rijeku te se talijanskim snagama iz okolice omogući organizirano povlačenje u taj grad. Nijemci nisu stigli u dogovoreno vrijeme te su Bakarić i izaslanici GŠHa Gambaru ponudili pregovore. Ipak, ovi pregovori pod Bakarićevim vodstvom nisu dovršeni. Već 14. rujna Gambara je predao grad Rijeku njemačkoj vojsci. Njemački zapovjednik Völcher pregovarao je s partizanskim prvacima u noći 14. – 15. rujna na Sušaku tražeći, uz prijetnju zračnim napadom, da partizani napuste Sušak, na što partizanski zapovjednici nisu pristali. Zbog iznenadnoga udara njemačkih snaga 15. rujna partizani XIII. divizije odbačeni su iz Sušaka te su se uskoro započeli povlačiti dalje od grada. Partizanska pobjeda na Jadranu 1943. godine nije bila dugoga vijeka. Već krajem rujna 1943. godine započeo je njemački vojni udar na područja koja su hrvatski partizani zauzeli nakon talijanske kapitulacije.

U Dalmaciji su jedinice Sjevernodalmatinske divizije pokušavale spriječiti njemački prodor iz unutrašnjosti prema Splitu koji su držali partizani. Ipak, njemački prodor u Dalmaciji bio je uspješan te je u trenutku slanja spomenutoga izvještaja GŠH-a područje koje su držali hrvatski partizani na Jadranu bio značajno smanjen. Nijemci su do kraja rujna nadzirali Split te su uskoro zauzeli cijelu dalmatinsku obalu i otoke. VŠ nije bio zadovoljan držanjem GŠH-a tijekom rujna 1943. godine. Josip Broz Tito, vrhovni zapovjednik partizanskih snaga i sekretar CK KPJ-a, 1. listopada 1943. godine kritizirao je GŠH zbog fraza upotrijebljenih u proklamaciji ZAVNOH-a o priključenju hrvatskih krajeva pod talijanskom vlasti Hrvatskoj od 20. rujna 1943. godine. VŠ je smatrao da je GŠH, zapravo njegov politički komesar Vladimir Bakarić koji je bio zadužen prvenstveno za politička pitanja u Hrvatskoj, bio odgovoran za tekst proklamacije. U proklamaciji je utvrđeno da je vlast u tim krajevima, u koje je mahom ušla partizanska vojska, „prešla u ruke Narodno-oslobodilačkih odbora“ te je ZAVNOH proglasio nevažećim sve ugovore o razgraničenju Kraljevine SHS i NDH s Italijom. Tito je smatrao da je „nepravilno (...) proglašavanje ništetnosti svih ugovora samo sa strane ZAVNOH-a i samo s njegovim potpisom“. Bio je mišljenja da je proklamaciju „morao potpisati i AVNOJ“, a Predsjedništvo ZAVNOH-a trebalo je samo „da supotpiše“. Tito je upozorio GŠH da proklamacija zbog takvoga njihovoga postupka „neće imati važnost pred stranim silama“. To je značilo „separatizam protiv kojeg su svi saveznici“. Čini se da je pretjerana samostalnost GŠHa u donošenju odluka tijekom operacije „Weiss“ i nakon kapitulacije Italije navela VŠ kazniti GŠH zbog neposlušnosti. Prva žrtva bio je zapovjednik GŠH-a, Ivan Rukavina.

Drugi svjetski rat, Balkan

Glavni štab Hrvatske

U rujnu 1943. godine Ivan Gošnjak zamijenio je Rukavinu kao zapovjednik GŠHa. Tito je i dalje bio nezadovoljan. Tako je 3. studenoga 1943. godine javio GŠH-u da je zaslužio „ukor zbog odugovlačenja i neizvršavanja naredbe“ da se uputi XIII. proleterska brigada u Glamoč, a 4. studenoga tražio je da se ubrza slanje VI. divizije u Bosnu za Bugojno. Ponovo je bio oštar. Kritizirao je GŠH: „Vi nikako ne možete razumjeti da je sada glavna Srbija i da se sada tamo mora riješiti pitanje uređenja Jugoslavije uopće, a londonske izbjegličke vlade i kralja napose“. Hrvatsko partizansko vodstvo trebalo je stoga „podčiniti sve lokalne interese“ tomu cilju. VŠ je 5. listopada 1943. godine naredio centralizaciju obrojčavanja partizanskih korpusa kojih je trebalo biti ukupno osam na području Jugoslavije. Prvi i II. korpus, kojima je zapovijedao GŠH, postali su IV. i VI. korpusi Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Također je osnovan VIII. korpus koji je okupljao dalmatinske partizanske postrojbe. Tim potezom i na simboličkoj razini smanjena je samostalnost NOV-a i POHa unutar jugoslavenskoga partizanskoga pokreta. Tijekom druge polovice 1943. godine hrvatske partizanske brigade bile su još uvijek najbrojnija skupina partizanskih jedinica u Jugoslaviji: 40 posto, tj. 38 od ukupno 96 brigada. Radi provođenja svojih vojnih planova u drugim dijelovima Jugoslavije VŠ je tijekom 1943. godine počeo koristiti hrvatske postrojbe koje su borbeno značajno ojačale. Bakarić je u studenom 1943. godine smijenjen s položaja političkoga komesara GŠH-a. Njegov odlazak s te dužnosti najvjerojatnije je povezan s rastućim nezadovoljstvom vrhovnoga zapovjednika Josipa Broza Tita s postupcima GŠH-a tijekom rujna i listopada 1943. godine te je moguće da je poput Ivana Rukavine premješten na drugu dužnost, po mnogo čemu politički manje važan položaj podsekretara u NKOJu, da bi ga se kaznilo zbog pretjerano samostalnoga ponašanja. Slično kao i Andrija Hebrang, koji je uklonjen godinu dana kasnije, Bakarić je kao vrijedan kadar zadržan u partijskoj strukturi, no premješten je na manje utjecajno i stručno prilično zahtjevno mjesto pri središnjim tijelima partizanskoga pokreta. Odlazeći iz GŠH-a ostavio je odlično organiziranu strukturu partizanskoga pokreta koji je nadzirao najveći dio područja Hrvatske između Kupe i Velebita.

Prevaranti imaju novu metodu varanja: “Odmah sam shvatila da je nešto čudno”