Naslovnica

Crne mambe u rujnu 1995. ulaze u Bosansku Dubicu (drugi dio)

Godine 1995., uoči operacije “Bljesak”, 1. bojna nije operativno djelovala, iako je bila u stanju pune pripravnosti i čestih izviđanja. Zapovjedna izviđanja pojačala su se i neposredno prije operacije “Oluja”.
04. rujna 2018. u 07:44 5 komentara 11347 prikaza
Foto: VP

Razdoblje 1993. proteklo je u saniranju rana i popunjavanju desetkovane postrojbe. Video zapisi pružaju pomalo tužne slike obilježavanja obljetnice brigade koju su mnogi proslavili umotani u zavoje. Također, mnogi su poginuli ili trajno onesposobljeni nakon dviju godina rata. Istovremeno se provodila naporna obuka za pridošle novake. Sama brigada izrasla je u „punokrvnu“ gardijsku brigadu te je bilo jasno da silne vježbe imaju dugoročan cilj.

IZ NOVOG BROJA Bobreni put 23. SS oružane gorske divizije "Kama"

Uz stalni kondicijski trening u vrlo prikladnoj vojarni Trstenik (uz šume i jezero), vršila se taktička obuka; vod u napadu, vod u obrani, isto i na razini satnije, a sve su češće i koordinirane vježbe s tenkovskim jedinicama, primjerice u udaljenim Gašincima. Naredna je godina uglavnom protekla u takvim vježbama i čuvanju državne granice. Godine 1995., uoči operacije “Bljesak”, 1. bojna nije operativno djelovala, iako je bila u stanju pune pripravnosti i čestih izviđanja. Zapovjedna izviđanja pojačala su se i neposredno prije operacije “Oluja”. Posebno su se koristile rupe u UN-ovim odredbama o tzv. Ružičastim zonama gdje se vojnici nisu smjeli kretati pa su zapovjednici grupa sakrili naoružanja i kao „civili“ izviđali područje Banovine, napose prema Petrinji. Nije suparnička strana bila naivna poput “Plavih kaciga”. Shvatila je da sumnjivci u dugim kaputima zasigurno nemaju veze s civilstvom, ali im oprez kao ni pretpostavka da će uslijediti udar nije mogao biti od pomoći.

O veličanstvenoj operaciji “Oluja” napisano je već mnogo tekstova stoga nema potrebe previše detaljizirati o njoj, već valja istaknuti glavne razloge zbog kojih je uloga 2. GBR, odnosno Crnih mambi, posebno značajna. Gromovi su bili jedina gardijska postrojba koja je imala ključnu zadaću u provedbi plana za cijelo Zborno područje (Zagreb), točnije za Banovinu i Kordun, a baš je na tom području iskrsnulo nekoliko jedinstvenih situacija. Upravo je na Banovini neprijatelj pružio najjači otpor (iako su uočljive i očite operativne pogrješke s hrvatske strane!), a dogodilo se i nekoliko zločina koje i danas neki mediji potpuno neargumentirano vežu uz djelovanje 2. GBR, odnosno, kako kažu „zloglasnih Crnih mambi“. Uoči početka operacije nagađalo se da će uslijediti napad, ali nitko nije znao ni kada, ni kojeg obujma ni kakvih operativnih zadaća.

Napokon je tajnovita zapovijed došla do zapovjednika brigade, a poslije i do nižih časnika te je postrojba čekala spremna i u noći 4. kolovoza, nakon topničkog napada u pet sati ujutro, krenula u napad. Osnovna zadaća brigade bila je prekinuti komunikaciju Petrinje i Gline, odnosno zaokružiti Petrinju i time omogućiti napredovanje domobranskih postrojbi. U prvim satima napada najviše su napredovale upravo Crne mambe koje su krenule s Pribilović brda i već do sedam sati osvojile cestu Petrinja – selo Gore, ali su to napredovanje platilii skupom cijenom. Krenuvši k selima Sibić i Strašnik, neprijatelj ih je zasuo minobacačkom vatrom koja je usmrtila još jednog od najboljih ratnika Mambi, Ivu Hrgu, zapovjednika 1. satnije, kao i dva suborca (Matu Herdomana i Rajka Starčevića) te ranila desetak ljudi. Pričekala se oklopna podrška, a potom se do kraja dana ovladalo selima iz kojih je pružan otpor. Na sličan otpor nailazile su prvog dana sve skupine 2. GBR, dosta je Gromova poginulo, tako i zapovjednik 2. bojne, Predrag Matanović. Slično je, nekad s više nekad s manje žrtava, izgledao svaki “Olujni” dan Crnih mambi. Osvajalo se selo po selo, negdje su ušli bez ikakvog otpora unatoč najavama o neprijateljskim uporištima (primjerice u Gornju Bačugu), negdje su okršaji bili teški, puno teži od nesretno zaprimljenih granata lakih minobacača kod Sibića. Jedan se dan osvojilo dva, nekad i tri sela, a kako se neprijatelj povlačio sve su rjeđi bili smiješni događaji, primjerice, poštar koji je usred “Oluje” biciklom raznosio poštu ili civili koji prilaze misleći (vjerojatno zbog opreme) kako im u pomoć dolaze profesionalne snage iz Srbije.

IZ NOVOG BROJA Gardijske brigade

Konfuzija se sve više pretvarala u kaos, a Srbi su bježeći napravili nepreglednu kolonu izbjeglica koja se isprva povlačila zajednički, a potom u potpunom neredu. Vojska se odvajala od civila, u panici je čak tenkovima gazila preko dijelova kolone, a mnogi su vojnici kao soluciju izabrali navlačenje civilnih odjela, netko odbacujući, a netko i zadržavajući naoružanje. Zavladala je silna panika, pogotovu što su se s druge strane sve više graničnim prijelazima približavali borci Armije BiH, željni osvete za Srebrenicu i trogodišnje ratne gubitke. Sve veća kolona civila i „novih civila“ predstavljala je najveću poteškoću jer je nastao čep kojim je zaustavljeno napredovanje pobjedničke potjere, a također i zato što je iz nje nekoliko puta otvarana vatra na koju je odgovarano. Posebno je kaotično izgledalo mimoilaženje s kolonom kod sela Maje. Donekle je shvatljiva panika tih vojno-civilnih kolona, svakako zbog straha od odmazde nakon četiriju godina terora kojeg su posijali Banovinom, propagandne mašinerije koja ih je desetljećima trovala, ali ponajviše zbog saznanja da jedinice Armije BiH koje počinju prelaziti na hrvatski teritorij sve više žele naplatiti neke „dugove“ iz rata u susjednoj republici.

Prva bojna, kao i cijela 2. GBR, imala je jasnu zapovijed da izričito paze na primjereno ponašanje čega su se i držali, od prvog do zadnjeg dana “Oluje”! Za grozne scene koje su se dogodile oko Dvora na Uni, a za koje ih se u (rijetkim) insinuacijama pokušava uplesti, Mambe ne mogu ništa reći iz vrlo jednostavnog razloga što nisu ni bile tamo. Naime, došli su tek dva dana nakon nemilih događaja. Bojnik Ivica Kozjak uveo je borce u Dvor, našao dolje pričuvne zagrebačke postrojbe, razmjestio snage i drugi ih dan pokrenuo ka konačnom cilju, ostvarenju petogodišnjeg sna. Iako je posljednja faza napredovanja bila napeta jer su se pobjednici na puškometu mjerkali s protivnicima koji su se sad nalazili u drugoj državi, vatra po međusobnom dogovoru nije otvarana. Konačno se pred kraj dana stiglo na državnu granicu, kod sela Ivanjska, gdje se HV spojio s Armijom BiH, a čime je za postrojbe 2. GBR na području Banovine operacija “Oluja” napokon privedena kraju! Nakon obavljene zadaće krenulo se u trijumfalan povratak koji im je priređen u gradovima Petrinji, Sisku i Dugom Selu.

Operacija je bila veličanstvena, neponovljiva, ali gubitci su bili veliki: 20 poginulih i 140 ranjenih Gromova (!) te je nakon tolikog naprezanja potreban bio duži odmor. Vrlo brzo nakon “Oluje”, dakle još u fazi odmora ili bolničkih rehabilitacija, u predvečerje 17. rujna, izdana je nagla uzbuna, zapovijed za okupljanje i kretanje u novo napadajno djelovanje. Pokrenuta je operacija naziva “Una 95” koju treba pravilno okarakterizirati kao potpuni fijasko! Planiranje i priprema bili su krajnje loši, polučen je i takav vojni ishod, a na kraju i veliki lom u GS HV-a. Operaciju je prekrila informativna blokada, o njoj se uglavnom i danas šuti te je zapravo jedini javno okrivljen i degradacijom kažnjen general, Vinko Vrbanac, tada načelnik Operativne uprave GS HV-a. Operacija će svakako biti i podrobnije obrađena, a zasada ćemo analizirati razinu u koju su operativno bile uključene Crne mambe. Uglavnom, sam odaziv, sukladno načinu poziva (odaslan u nedjelju, u akciju se krenulo za 15-ak sati!) nije bio dobar. Sakupilo se oko stotinjak Mambi, a neki su s bolovanja ili odmora stizali i na sam početak akcije.

IZ NOVOG BROJA Tragom "Dvine" - Prilog poznavanju protuzračne obrane Srpske vojske Krajine

Zbog toga su pozvani ljudi koji su nekoć sudjelovali u ustrojima 2. GBR, tako da se pridružilo oko 15 dragovoljaca (iz Sesveta, Dugog Sela, Vrbovca). Dragovoljce se naoružalo, u šali se govorilo kako „sutra više neće biti problema s opremljenošću“, što se i obistinilo, ali u okolnostima potpuno drugačijim od očekivanih. Oružja nije ponestalo, ali su se Mambe naoružavale uzimajući ga od poginulih i ranjavanih suboraca, čime su doslovno spašavali žive glave! Postrojba je trebala djelovati kao taktička skupina na pomoćnom pravcu napada, točnije trebala je napasti položaje neprijatelja u Bosanskoj Dubici. Polazak u napad dočarava na koji je način provedeno planiranje operacije. Grupiranje na obali trajalo je predugo. U napad se trebalo krenuti u pet sati ujutro, potom u devet, a na kraju se, uz topničku pripremu, krenulo oko 11.50, dovoljno da neprijatelj uoči pokrete i pripremi obranu. Mambama je za forsiranje nabujale rijeke osigurano pet gumenih čamaca, nepouzdanih „penti“, od čega su tri bile neispravne (!?!), a uskoro se pokvarila i četvrta. Dakle, borci su za izvođenje taktički najsloženijeg napadajnog djelovanja, napada iz pokreta uz nasilan prelazak rijeke, koristili jedan jedini čamac!!! Zadaća je bila neutralizirati prvu crtu otpora kako bi se ostvarili uvjeti za postavljanje mostobrana, pontonskog mosta za prelazak tenkova i uvođenje svježih snaga. Nadalje, trebalo je presjeći magistralnu cestu i zapravo osigurati dolazak HV-a koji bi potom krenula k Prijedoru.

Taktička skupina odradila je pod teškom vatrom ovu uistinu tešku zadaću: osigurala mostobran, zauzela dijelove grada i natjerala neprijatelja na povlačenje, ali od uvođenja svježih snaga i tenkova nije bilo ništa. Nije, naravno, ni moglo biti jer odgovorni planeri operacije uopće nisu kalkulirali razinu rijeke Une koja je u tim danima bila sve samo ne povoljna za ostvarivanje ovakvog napada. Nakon početnog uspjeha, uslijedio je pakao! Neprijatelj, koji je isprva bio u fazi povlačenja, uvidio je da napadači nemaju podršku i aktivnu je obranu pretvorio u žestoki protunapad. Štoviše, uskoro je počela pristizati znatna pomoć, ne samo „pitomaca iz Banja Luke“ što priznaje zapovjednik obrane Dubice, potpukovnik Pantelija Ćurguz. Mambe bivaju izložene paljbom iz sveg mogućeg lakog i teškog naoružanja. Topnička podrška je, doduše, štitila silan protuudar, ali ništa nije moglo zaustaviti desetkovanje i sve čvršće okruživanje nakon čega zapovjednik grupe koja je stiješnjena u nekoliko prostorija dubičke tvornice tekstila traži dopuštenje za povlačenje. Vrlo zanimljivo, neprijatelj je čuo taj kao i sve ostale razgovore jer se domogao motorole poginuloga gardista, što se i danas rado i plastično prepričava na “suprotnoj strani”. Odgovor je iz zapovjedništva bio: „Crne mambe se ne povlače! Držite položaj!“ što je izazvalo erupciju nezadovoljstva kojeg se i danas sjeća zapovjednik te skupine. „Ma naravno da se Mambe ne povlače, ali šta da radimo??? Nemaš metaka, nemaš pomoći, broj mrtvih i ranjenih se povećava, veza se gubi i raspada, nalazimo se sami na neprijateljskom teritoriju, stisnuti i opkoljeni borimo se kao mutavi cijeli dan, a ovi nema iz čega ne tuku po tebi!!!“. Za to vrijeme, skupina koja se kretala brdom iznad njih, prodorom se potpuno izložila i neprijatelj ju je doslovno “slistio”.

Od 10-ak ljudi preživio je samo dragovoljac iz Sesveta koji se spasio pod okriljem noći. Dolaskom mraka ipak se krenulo u izvlačenje iz smrtonosne zamke. Ratna vještina Mambi kao i podrška točno navođenog topništva omogućila je probijanje desetkovanim skupinama koje su se uz teške ulične borbe povukle k obali. Sjećanja na borbe i povlačenje krajnje su dramatična, nemoguće ih je tekstualno sublimirati. Na internetu su dostupne snimke koje ne pružaju sliku tih borbi, ali zvučno dokazuju koliki je bio intenzitet okršaja. U cjelodnevnoj borbi gotovo da nije bilo minute kada se prekidala višestruka rafalna paljba, svejedno kojeg oružja. Zvučnu kulisu dodatno je pojačalo djelovanje dvaju zrakoplova tipa “Galeb” koji su srećom krivo iskrcali svoje terete. Tijekom kasne noći napokon se krenulo u prelaženje rijeke, ali to nikako nije bio kraj neželjenog scenarija! Naime, i u povratku se koristio samo jedan čamac (!), a Una je do jutra bila obasuta kišom svih mogućih projektila koja je prouzročila nove žrtve. Svakako treba istaknuti ulogu mladog ročnika Siniše koji je u kaotičnim uvjetima cijelu noć prevozio preživjele i ranjene Mambe. Ujutro, kada je napokon prebačen i posljednji vojnik, pogotkom je usmrćen posljednji od 13 poginulih u ovoj užasnoj epizodi.

Crne mambe već 16 godina osjećaju grozne posljedice. Kada se prisjećaju rata, pakao Maslenice ili dramatiku Livna i Banovine opisuju staloženo. Kada se spomene “Una 95”, ne uspijevaju suspregnuti emocije i frustraciju. Zašto, čemu poslati vrhunske borce, dragovoljce od 1991. u čistu pogibelj, pitanje je koje proganja Mambe. K tome, iako su djelovali profesionalno kao i uvijek, njih se danas tereti za agresiju na BiH, štoviše i za ratne zločine navodno počinjene u napadu. Potpuno je jasno kako su Mambe, kao i druge postrojbe u “Uni 95” odradile vojnu zapovijed, stoga je adresa za agresiju skroz promašena. Nadalje, optužitelji zaboravljaju kakve su aktivnosti baš Dubičani provodili prema hrvatskoj obali, posebno 1991., a svakako se olako zanemarila činjenica da je napad osmišljen kao zajednička operacija s Armijom BiH koja se zbog neuspjeha nije mogla uključiti. Optužbe za ratne zločine, po kojima su Mambe ubijale redom sve što se kreće, najopasnija je vrsta seriozne propagande.

Tekst „Sprženi Gromovi“, beogradske „Politike“ iz 2006. (kao i članci sličnih medija, primjerice „Glasa srpske“, 2011.), tvrde kako su, „zloglasne Crne mambe (…) počinili najmonstruoznije zločine“, tj. „klali su, davili žicom i spaljivali žive ljude“. Vjerojatno i malo dijete može zaključiti kako elitna postrojba u izvođenju ovako teške akcije prioritetno mora što bolje osigurati osvojeno područje, što prije napraviti mostobran, itd., dakle sve što nije nikako izvedivo ukoliko se u kretanju vrijeme troši na „ritualna ubojstva“ i palež. Iako ogorčeni zbog svega oko “Une 95”, Mambe su ipak ponosne na nepobitnu činjenicu. Zapovijed su, što priznaje i famozni Ćurguz, iako u nemogućim uvjetima, obavili u potpunosti! Probili su obranu, omogućili stvaranje mostobrana, zauzeli dijelove Dubice što bez uvijanja priznaje i zapovjednik obrane Kostajnice, sretan i ponosan „što se njima nije dogodilo što i odbrani Dubice“. Unatoč svim žrtvama, potpunom neuspjehu operacije, nemogućim uvjetima, Mambe su i ovaj, posljednji puta odradile svoju zadaću i potvrdile renome elitne profesionalne postrojbe HV-a!

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u prosincu 2011.

ORUŽJE Ultimax 100 - kultno oružje branitelja IZ NOVOG BROJA Operacija "Otkos-10" IZ NOVOG BROJA Zoran Čikotić
  • mikrogrizzly:

    Već dugo nisam čitao ovako romansiran, idealiziran napis - a koji se u startu (I dio) samohvali da trebaju educirani povjesničari bla bla… Ispada da su u toj elitnoj postrojbi bili štreberi, skupljači poštanskih maraka koji su odložili pincete i ... prikaži još! krenuli u akciju ovu ili onu. U surovoj životnoj zbilji, ono isto što je pok. Korade radio na terenu, radile su i ostale brigade, a o zapovjednicima (pok. Bobetko : Ne smije kokoš živa ostati!) ne treba trošiti riječi ni dok su bili u relativno komotnoj situaciji, a kamoli kad je gorjelo pod noktima. Teško to prihvatiti s naše strane - ali na terenu se svašta zbivalo i ne trebaju sad romani puni nadahnuća. Jest rezultat, krajnji, povoljan - ali kako vele Ameri: što se zbilo na terenu i zauvijek ostaje na terenu!

  • che99:

    Bosanska Dubica... hmmm, jeli to Bosna?