Rano je jutro 25. kolovoza 1918. u blizini Favreuila u sjevernoj Francuskoj. U tijeku je velika serija bitaka koja će kasnije postati poznata pod imenom „Ofenziva od stotinu dana“.
Nakon što je u srpnju zaustavljena posljednja njemačka ofenziva, poznata kao „Ludendorffova“ ili „Proljetna“, u napad su prešle snage Antante. Njemački glavni stožer znao je da se Njemačka neće moći oduprijeti jednom kada se Amerikanci, koji su ušli u rat 1917. godine, uključe u borbe sa svojim ogromnim ljudskim i ekonomskim potencijalom, i odlučio je pokušati završiti rat jednim odlučnim udarcem.
Na Zapadno bojište prebačeno je 50 novih divizija s istoka, oslo - bođenih sklapanjem mira sa Sovjetskom Rusijom. Nada je bila da će Francuska, jednom kada ostane bez Britanije, biti prisiljena potpisati primirje. Nijemci su u „Proljetnoj ofenzivi“ udarili svime što su imali. Na dan početka sudbonosne operacije kodnoga imena „Michael“ (ime je to svetca zaštitnika Njemačkoga Carstva) u Berlinu su zvonila sva crkvena zvona. Unatoč svemu, Nijemcima se kocka nije isplatila.
„Ludendorffova ofenziva“ donijela je ograničene teritorijalne gubitke strateški nevažnoga teritorija, ali je pritom do kraja iscrpila carsku vojsku umornu od četiri godine rata. Sada je došao red na Antantu. Britanske, francuske, američke, talijanske, belgijske, portugalske, pa čak i postrojbe Kraljevstva Sijam (današnji Tajland), počele su opći napad na njemačke položaje između velikoga željezničkog čvorišta Amiensa u Francuskoj i Monsa u Belgiji.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. veljače 2021.
