Lujeva križarska vojna predstavlja zadnji veliki pohod s dosegnućem obala istočnog Sredozemlja sve do dolaska Napoleona Bonapartea u Egipat 1798. godine. Njezin je neuspjeh izazvao senzaciju na Zapadu, jednako kao i na Bliskom istoku.
Loše vijesti brzo putuju. Kad je puni razmjer katastrofe dospio do Zapada, zabilježeni su nemiri u Veneciji i drugim talijanskim gradovima. Za mnoge je bol imala neposredan i osobni karakter: prema izgubljenim sinovima, braćom, muževima i očevima – i nekim majkama i kćerima također. No u Francuskoj su reakcije poprimile mnogo agresivniji obrat.
U proljeće 1251. počeo se organizirati pučki pokret u Brabantu, Flandriji, Hainaultu i Pikardiji, sve područjima djelatnog križarskog propovijedanja i prikupljanja sredstava. Ruralne skupine onih koje su klerički promatrači s omalovažavanjem nazvali „pastirima i prostodušnim pukom.“ Kritični prema podbačaju plemstva da poluči uspjeh u križarskom ratu i neprijateljski nastrojeni prema onima koji čak nisu ni otišli na Istok, ti ‘pastoureaux’ (doslovce „pastiri“) poprimali su obličje vjerskih povorki. Stupajući prema Paritzu, nosili su svete barjake, objavljivali su izravno nadahnuće Djevicom Marijom i usput su nudili križeve i odrješenje od grijeha.
Ispočetka su se ‘pastoreaux’ doimali kao vjerodostojna sila djelatne potpore francuskom kralju koji se nalazio u poteškoćama. Regentska ih je vlada pod njegovom majkom Blankom Kastiljskom srdačno dočekala u Parizu i opskrbila namirnicama.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. srpnja 2019.
