U međunarodnim odnosima, međunarodnoj sigurnosti, ali i međudržavnim odnosima realizam je desetljećima imao hegemonijsku poziciju. Za realiste je moć ključna varijabla ili čimbenik koji određuje ponašanje države, dok nacionalne interese u anarhičnome svijetu iz kojega prijeti opasnost država kao središnji subjekt i racionalni akter ostvaruje temeljem sile.
Svi drugi aspekti za realiste nisu imali neku ulogu. Kultura je bila ignorirana, diskreditirana kao nemjerljiv i neznanstven aspekt međunarodnih studija ili pak shvaćana kao derivat distribucije sposobnosti koji nije imao neovisnu eksplanativnu moć. Rasprava o kulturi u međunarodnim odnosima i međunarodnoj sigurnosti znači da različite države imaju različite strateške preferencije koje su ukorijenjene u povijesnome ili formativnome iskustvu države te su pod određenim utjecajem filozofskih, političkih, kulturnih i kognitivnih karakteristika države i njezinih elita.
Kraj hladnoratovskih previranja definitivno je označio i ulazak konstruktivističkih perspektiva u studije međunarodnih odnosa i sigurnosne studije koje dokazuju da normativni čimbenici oblikuju ponašanje država. Teorije konstruktivizma polaze od različitih čimbenika utjecaja na formiranje identiteta koji determinira ponašanje država u dvjema dimenzijama: kako država vidi sebe i druge te kako nju vide druge države. Promjene u posthladnoratovskome poretku nisu bile samo geopolitičke, nego i kulturne. Prekretnicu u istraživanjima odnosa kulture i međunarodnih političkih procesa te nacionalne (međunarodne) Kompleksnost odnosa Hrvatske i Izraela nije nastupila stvaranjem hrvatske države. Dio nasljeđa vuče se iz bivše države.
Vrlo složeni odnosi bivšega SFRJ-a i Izraela imali su širok raspon Kultura sjećanja kao determinanta međudržavnih odnosa: hrvatsko-izraelski odnosi sigurnosti predstavljala je sociološka urednička knjiga Petera Katzensteina „The Culture of National Security“ (1996), u kojoj su autori pri specifikaciji prijetnji nacionalnoj sigurnosti pojedine države ili međunarodnoj sigurnosti analizirali ulogu identiteta, kulture i normi, odnosno različite provedbene politike nacionalne i međunarodne sigurnosti ili funkcioniranje sigurnosnih organizacija i saveza (npr. NATO) interpretirali kao proizvod kulture.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. listopada 2018.
