Kako je jednom prilikom naveo profesor Stanley G. Payne, američki povjesničar, autor nekoliko knjiga o Španjolskom građanskom ratu, internacionalne brigade predstavljaju jedan od najdugotrajnijih mitova toga rata. Priča o njezinim pripadnicima, ljudima koji su dobrovoljno otišli u Španjolsku, kako bi se borili za “slobodu“ i “protiv fašizma“, pretvorila se u primamljivu legendu koju je odmah prihvatila lijevo-liberalna javnost širom svijeta. Takva percepcija, zaključuje Payne, i danas je prisutna kada se govori o internacionalnim brigadama.
No iza takve romantične percepcije zapravo se nalazila politika tadašnjega Sovjetskoga Saveza na čelu sa Staljinom, koji je putem Komunističke internacionale (Kominterne) rukovodio međunarodnim komunističkim pokretom. Ne može se reći da je španjolska republikanska vlada “narodne fronte“ bila puki satelit Moskve, uostalom, španjolski komunisti u njoj nisu imali potpunu prevlast. No iza sovjetske potpore politici “narodne fronte“, odnosno načelnoga ujedinjavanja svih demokratskih elemenata u suprotstavljanju fašizmu i nacizmu, stajala je težnja Moskve prema stvaranju “demokratske republike novoga tipa“, odnosno države u kojoj će komunisti imati potpunu vlast. Iako se to nije ostvarilo u Španjolskoj, sličan će model Sovjeti nakon Drugoga svjetskog rata primijeniti u državama Istočne Europe.
Kominterna je krajem rujna 1936. godine odlučila u cijelom svijetu organizirati novačenje dobrovoljaca koji će se boriti na strani Španjolske Republike. Ne treba posebno naglašavati da se među ove dobrovoljce nisu mogli javiti sovjetski građani. Moskva je u Španjolsku uputila svoje državljane, ali to su bili vojni savjetnici i obavještajci, agenti NKVD-a (sovjetskoga „Narodnoga komesarijata za unutarnje poslove“) ili strani komunisti koji su živjeli u Sovjetskom Savezu.
U brojnim drugim zemljama na stotine mladih zaista se dobrovoljno odazvalo krenuti ratovati na strani Španjolske Republike. Većina njih bili su komunisti, iako je među njima bilo i ljevičarski opredijeljenih idealista, spremnih za borbu za demokraciju i protiv fašizma. Veliku ulogu u mobiliziranju i upućivanju ovih dobrovoljaca u Španjolsku imala je Komunistička partija Francuske.
Već tijekom listopada 1936. u gradu Albacete u jugoistočnoj Španjolskoj uspostavljeno je zapovjedništvo i središte za izobrazbu ovih stranih dobrovoljaca, budućih pripadnika internacionalnih brigada. U ustroju i zapovijedanju nad ovim postrojbama posebno su se istaknuli francuski komunist André Marty (1886. – 1956.) i talijanski komunist Luigi Longo (1900. – 1980.). Stega u internacionalnim brigadama bila je na visokoj razini, a za njezino kršenje nerijetko je izricana smrtna kazna. Agenti NKVDa također su zatvarali i likvidirali sumnjive pripadnike internacionalnih brigada, primjerice one koji su optuženi kao “trockisti“.
Od listopada 1936. do siječnja 1937. u sklopu republikanske vojske ustrojeno je ukupno pet internacionalnih brigada. Pri tome se težilo da iste postrojbe budu popunjene dobrovoljcima iste nacionalnosti kako bi se izbjegle teškoće u komunikaciji. Prvo je ustrojena 11. internacionalna brigada koja je nosila ime po njemačkom komunistu Hansu Beimleru, koji je poginuo na početku građanskoga rata u Španjolskoj. Kasnije je ova brigada nosila ime Ernsta Thälmanna, njemačkoga komunista koji se nalazio u nacističkom zatvoru.
Nakon toga su ustrojene i 12. internacionalna brigada „Garibaldi“, zatim 13. nazvana po poljskom rodoljubu Jarosławu Dąbrowskom, koji je poginuo tijekom gušenja Pariške komune 1871. godine. Četrnaesta internacionalna brigada nazvana je „Marseljeza“, prema borbenoj pjesmi iz Francuske revolucije i kasnijoj francuskoj himni, dok 15. internacionalna brigada nije imala naziv. Inače su u 15. internacionalnoj brigadi bili raspoređeni dobrovoljci s engleskoga govornoga područja, ali i jugoslavenski komunisti. Treba uzeti u obzir da se sastav brigada mijenjao dok je dio internacionalnih bataljuna raspoređen i u nekim drugim brigadama republikanske vojske. Tako je primjerice internacionalni bataljun „Đuro Đaković“, nazvan po jugoslavenskom komunistu kojega su 1929. likvidirale jugoslavenske vlasti, djelovao u sastavu 129. brigade republikanske vojske.
Načelno su brigade republikanske vojske, pa tako i internacionalne, bile ustrojene po uzoru na mješovite brigade sovjetske Crvene armije, s četirima pješačkim bataljunima i pratećim postrojbama i službama. Internacionalne brigade imale su malo teškoga naoružanja te su za topničku i drugu potporu ovisili o drugim postrojbama republikanske vojske. Postoje različiti podatci o ukupnom broju pripadnika internacionalnih brigada. Stanley G. Payne smatra da bi se njihov broj mogao kretati od 42 000 – 51 000 ljudi. Usporedbe radi, republikanska je vojska, odnosno „Španjolska narodna armija“, krajem 1938. ukupno imala oko 800 000 ljudi. Neki drugi izvore govore o 32 000 pripadnika internacionalnih brigada, od čega 10 000 Belgijanaca i Francuza, 5000 Austrijanaca i Nijemaca, nešto više od 3300 Talijana, 2800 Amerikanaca, 2300 Britanaca, 1500 Jugoslavena, 1500 Čehoslovaka, 1000 Kanađana, 1000 Mađara i 1000 dobrovoljaca iz skandinavskih zemalja, dok su ostatak činili dobrovoljci iz većega broja drugih zemalja.
U istraživanjima koja su u socijalističkoj Jugoslaviji objavljena tijekom 1980.-ih, ponovo na temelju podataka koji nisu cjeloviti, navodilo se da je među jugoslavenskim dobrovoljcima u internacionalnim brigadama bilo 48 posto Hrvata, 23 posto Slovenaca, 18 posto Srba, 3,2 posto Crnogoraca, 1,5 posto Makedonaca, dok su ostali bili pripadnici raznih nacionalnih manjina iz Jugoslavije. Veliki udio hrvatskih i slovenskih dobrovoljaca temeljio se na činjenici da su oni, prije odlaska u Španjolsku, bili najbrojniji dio jugoslavenske gospodarske emigracije u Belgiji i Francuskoj, gdje su često radili kao rudari.
Internacionalne brigade odmah su postale snažno promidžbeno oružje, kojim je republikanska strana mogla pokazati da se njezinoj borbi protiv generala Franca priključuju ljudi iz cijeloga svijeta. Kada je riječ o vojnoj vrijednosti internacionalnih brigada, komunistička promidžba ustrajala je na tomu da su upravo one imale ključnu ulogu u obrani Madrida od prvih napada Francovih snaga. No u stvarnosti su ti napadi odbijeni i prije pristizanja stranih dobrovoljaca, koji nikada nisu činili više od deset posto svih republikanskih snaga koje su branile glavni španjolski grad. S druge strane, internacionalne brigade borile su se u brojnim drugim bitkama na različitim bojišnicama, čime su dale znatan doprinos republikanskom ratnom naporu. Upravo su internacionalne brigade često korištene kao udarne postrojbe te su zbog toga imale više tisuća poginulih pripadnika.
Kako je bilo sve manje stranih dobrovoljaca te brigade su u sve većoj mjeri popunjavane Španjolcima, čime su polako gubile svoje izvorne značajke, te su do kraja 1937. bile „internacionalne“ uglavnom po imenu. Od ljeta 1937. i sovjetski vojni savjetnici sve su češće primjećivali pad borbene vrijednosti internacionalnih brigada, u čijim se redovima pojavilo i dezerterstvo i odbijanje poslušnosti. Bilo je slučajeva da su takvi pripadnici internacionalnih brigada morali biti razoružani, a neki su kažnjeni strijeljanjem. Zato su i sovjetski savjetnici zaključivali da su redovne postrojbe republikanske vojske postale kvalitetnije od internacionalnih brigada. Tek u rujnu 1937. internacionalne brigade stavljene su pod zapovjedništvo Španjolske narodne armije, no ni tada nisu izgubile poseban položaj kao postrojbe koje su vodili predstavnici Kominterne i sovjetski savjetnici.
Tako su internacionalne brigade do 1938. nadživjele izvornu promidžbenu i vojnu korist koje su donijele republikanskoj strani. Novi strani dobrovoljci više nisu pristizali, stega u internacionalnim brigadama bila je sve slabija, a broj se bjegunaca u njihovim redovima povećavao. Republikanska je vlada u rujnu 1938. objavila da će jednostrano povući strane dobrovoljce iz svoje vojske, uz nadu da će to prisiliti i Franca da se odrekne potpore Kraljevine Italije i njemačkoga Reicha, koje su mu uputile vojnike i drugu vojnu pomoć. No zapravo je i iza ovoga poteza republikanske strane stajao interes Moskve. Sovjetsko vodstvo ocijenilo je da bi povlačenje stranih dobrovoljaca pokazalo da se Moskva, kao predvodnik međunarodnoga komunističkoga pokreta, nema namjere miješati u unutarnje poslove Španjolske.
To bi ju približilo Londonu i Parizu i time ojačalo sovjetski položaj prema Berlinu. No ova nadanja nisu se ostvarili budući da su britanske i francuske vođe krajem rujna 1938. u Münchenu popustile Hitleru potpisavši s njim sporazum koji je njemačkoj strani dao pravo anektirati Sudetsku oblast, dio Čehoslovačke naseljen njemačkom manjinom.
Prema nekim podatcima do siječnja 1939. Španjolsku je napustilo oko 4600 pripadnika internacionalnih brigada. Samo dva mjeseca kasnije Francovi nacionalisti pobijedili su u građanskom ratu. No dio pripadnika internacionalnih brigada nije se mogao vratiti u svoje zemlje jer im je tamo, kao komunistima, prijetio progon. Dio njih pobjegao je u Francusku, zajedno s drugim republikancima, a Staljin je dopustio da se samo dio bivših pripadnika internacionalnih brigada skloni u Sovjetskom Savezu.
Unatoč slomu Španjolske Republike internacionalne brigade i kasnije su poslužile sovjetskim obavještajcima. Dobrovoljci koji su pristupali internacionalnim brigadama morali su po dolasku u Španjolsku predati svoje putovnice. NKVD je te putovnice koristio kako bi svojim agentima osigurao lažne isprave, čime je po cijelom svijetu mogao širiti svoju obavještajnu mrežu. Ako bi pripadnik internacionalnih brigada poginuo putovnica mu ionako više nije trebala, ali ni strani dobrovoljci koji su preživjeli u nekim slučajevima više nisu dobili svoje putovnice. NKVD je posebno cijenio američke putovnice, koje je tada bilo teško krivotvoriti, kako bi u Sjedinjene Američke Države ubacio svoje agente. Isto tako, NKVD je među pripadnicima internacionalnih brigada mogao unovačiti brojne nove sovjetske obavještajce.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u srpnju 2012.
