U proljeće 1688. godine habsburška vojska je po prvi put od početka Velikog bečkog rata (1683. – 1699.) mogla kratko zastati, predahnuti i razmotriti daljnje mogućnosti.
One su doista bile široke i omogućavale su ambiciozne planove kakvi ranije nisu bili izvedivi, posebno zbog činjenice da je tijekom prethodne godine Osmansko Carstvo bilo ozbiljno uzdrmano kao vojna sila, što se odrazilo i na njegov unutarnji poredak.
Porazom kod mjesta Nagyharsany, u današnjoj mađarskoj Baranji, nadomak grada Mohača (zbog čega se bitka simbolično ponekad naziva Druga mohačka bitka), u kolovozu 1687., Osmanlije su potisnuti iz Podravlja, većeg dijela Slavonije, a vojska carevog zeta, Karla Lotarinškog, mogla je nastaviti svoj prodor Podunavljem. Veliki vezir Sulejman-paša, tragičar mohačke bitke i posljednji veliki vezir koji je boravio u Osijeku, pogubljen je zbog svojeg neuspjeha u listopadu, a sultan Mehmed IV. je mjesce dana kasnije svrgnut u janjičarskoj pobuni i zamijenjen bratom Sulejmanom II. Zbog nastale anarhije više nije bilo brojne i snažne osmanske vojske koja bi zapriječila put habsburškim snagama te se ozbiljno počelo planirati zauzimanje najvažnije osmanske utvrde na Dunavu, Beograda.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. siječnja 2022.
