Vrhunski strijelci kroz cijelu su vojnu povijest imali posebno mjesto u bitkama, još od vremena borbi s lukom i strijelama i kopljima pa do ratova modernog doba i vatrenog oružja. U borbenom rasporedu bitaka 18. i 19. stoljeća najčešće su bili u blizini zapovjednika i izravno od njega dobivali posebne zapovijedi za gađanje izabranih ciljeva.
Danas djeluju samostalno, u binomu i trinomu ili u taktičkoj grupi, dobro kamuflirani, najčešće u neprijateljskom teritoriju. Oni su snajperisti. Pod pojmom snajpera najčešće se smatra posebno izrađena puška opremljena optičkim ciljnikom, iako bi pošteno bilo reći kako je pravo vojno otkriće zapravo sam snajperist. I sama riječ snajper dolazi od engleskog “sniper” koja opisuje strijelca koji odlično vlada vještinom gađanja.
Pojava prvih snajperista zabilježena je na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, a prve su ih koristile austrijske snage (Tirolski snajperski korpus) u borbama protiv Turaka i u Napoleonskim ratovima, a bili su naoružani tzv. Girandonijevom zračnom puškom. Riječ je o oružju koje je 1779. godine dizajnirao Bartholomaus Girandoni. Ta je puška bila vrlo tiha i bez reflektirajućeg bljeska i dima, jer je zrno potiskivao komprimirani zrak, što je pionirima snajperskog djelovanja bilo vrlo važno kako ih se ne bi lako otkrilo. Koliko su bili učinkoviti dokazuje i Napoleonova zapovijed da se svakog neprijateljskog vojnika uhvaćenog s Girandonijevom puškom strijelja na licu mjesta. Slični običaji vrijede i danas, nepisano je, naime, pravilo da za snajperiste nema zarobljavanja.
Snajperisti dobivaju posebno mjesto i u Američkom građanskom ratu, naoružani su kvalitetnijim i preciznijim Whitworthovim puškama i primjenjuju nekonvencionalan način borbe poput zasjeda, taktičkog zauzimanja položaja i čekanja mete, maskiranja, stapanja s prostorom i sličnih djelovanja koja su se zadržala do današnjih dana. Američki građanski rat donio je još jednu dotad nepoznatu novinu – prvu pušku opremljenu optičkim ciljnikom, ono što danas zovemo snajperskom puškom. Smislio ju je James Morgan koji je napravio prvi tubusni optički ciljnik i montirao ga na American Target Rifle pušku. Na taj je način riješio dotadašnji veliki problem mehaničkog ciljnika, usklađivanje triju ravnina na različitim udaljenostima – ciljnik, mušicu i cilj.
Puška s optičkim ciljnikom u Američkom građanskom ratu pokazala se vrlo učinkovitom, a od snajperskog hica ispaljenog upravo iz jedne takve puške poginuo je navodno i južnjački general Johnston u bitki kod Shiloha. Glavni nedostatak Morganove puške bila je njezina težina i veličina pa je uskoro zamijenjena lakšom Sharpsovom puškom na koju je ugrađivan poboljšani ciljnik koji je konstruirao William Malcom. Tako je zapravo nastala prva standardna vojnička snajperska puška. Otad pa sve do Prvoga svjetskog rata snajperske puške koriste se uglavnom za lov, i nema puno podataka o vojnom korištenju. Rovovske, pozicijske bitke prvog velikog svjetskog sukoba donijele su snajperistima novu važnost. Njihovo se djelovanje pokazalo izuzetno učinkovito jer je uništavalo neprijateljsku živu silu s velikih udaljenosti i koristilo neoprez vojnika i časnika, unosilo nemir i iznenađenje i demoraliziralo protivnika.
Snajperiste prve u borbene formacije uvode Nijemci koji su prvi počeli i proizvoditi snajperske puške Mauser M98 opremljene Zeissovom optikom, zatim Britanci, pa svi ostali. Jedino ruska vojska u Prvom svjetskom ratu nije koristila snajperiste. U to se vrijeme javljaju i prvi veliki snajperisti modernog ratovanja. U Prvom svjetskom ratu posebno se istaknuo kanadski kaplar indijanskog podrijetla Francis Pegahmagabow koji je eliminirao 378 protivnika. Rovovski rat dao je snajperistima novu ulogu odlaska u ničiju zemlju ili iza neprijateljskih linija gdje su djelovali potpuno samostalno. To je rezultiralo potrebom za kamuflažom i maskiranjem kako ih ne bi primijetili neprijateljski vojnici, a posebno snajperisti s druge strane koji su im postali najopasniji suparnici.
Kao “snajperska gnijezda” počela su se koristiti šuplja debla, srušeni objekti, maskirala se uniforma bojom, granama, lišćem, a maskirala se i puška. Najviše problema pri skrivanju stvarao je optički ciljnik čiji je odbljesak na suncu često odavao položaj snajperista pa ga se pokušalo skriti sjenilima i navlakama, ali nisu ga uspjeli u potpunosti riješiti. Prvi svjetski rat pokazao je važnost snajperista tako da sve vojske između dva svjetska rata uvode specijalističke snajperske postrojbe u svoje redove, a dodatno se radi i na modernizaciji snajperskog oružja. U Drugom svjetskom ratu još se više pokazalo koliko su snajperisti važni u borbi, a to se posebno pokazalo važnim u uličnim borbama, poglavito na istočnom bojištu.
Bitka za Staljingrad velikim je dijelom odlučena upravo snajperskim sukobima, a zanimljiva je činjenica da su Rusi, za razliku od Prvog rata, u ovom sukobu i te kako koristili snajperiste, uveli su grupnu snajperističku formaciju u borbu, a imali su u svojim redovima i oko 2000 snajperista žena. Snajperisti se otad učinkovito koriste u svim ratovima, a među snajperiste se redovito biraju najsposobniji pojedinci, posebno snažnih psihofizičkih sposobnosti. Osim vojske, snajperiste koristi i policija, i to za rješavanje najdelikatnijih zadataka.
“Bijela smrt” Simo Hayha
Vojna povijest dala je brojna imena učinkovitih snajperista, no jedno ime posebno se ističe. Finac Simo Hayha tijekom Sovjetsko-finskog rata izrastao je u pravu legendu s potvrđenih 540 likvidiranih protivnika, i to u samo 97 dana. Hayha je među samim snajperistima priznat kao najbolji od najboljih, a toj tituli još više doprinosi podatak kako je pucao iz puške bez optičkog ciljnika. Smatrao je, naime, da optika prisiljava strijelca da više podiže glavu, čime je uočljivija meta, a bez ciljnika je eliminirao i opasnost od “izdajničkog” odsjaja. U legendu je ušla jedna njegova borba s ruskim snajperistom kojeg je ukopan u snijeg čekao gotovo 24 sata, a kada je zalazak sunca otkrio Rusov položaj, Hayha je zaklonjenog protivnika pogodio s udaljenosti od oko 450 metara. Maleni Finac, visok tek 158 cm, kojeg su Rusi nazivali “Bijela smrt”, teško je ranjen u glavu štiteći odstupnicu svojoj postrojbi, no preživio je i doživio duboku starost. Umro je 2002. godine u 97. godini.
Fotografija: Simo Hayha
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u svibnju 2011. godine.
