General Pierre Gustave Toutant Beauregard, poznat kao “Napoleon u sivom”, iz svog je stožera u Charlstonu u Južnoj Karolini pozvao zapovjednika snaga Unije bojnika Roberta Andersona da preda utvrdu Sumter (Fort Sumter). Bilo je to točno 10. travnja 1861. godine. Anderson je odbio, a Beauregardove snage dva su dana poslije otvorile topničku vatru po utvrdi. Tim je napadom snaga Konfederacije prije 150 godina započelo ono što su sjevernjaci nazvali Ratom protiv pobunjenika, južnjaci su ga nazivali Ratom između država, a u povijesti je poznat kao Američki građanski rat.
Dan poslije, 13. travnja, Anderson je predao utvrdu i evakuirao svoj garnizon. Na strani Konfederacije u napadu je sudjelovalo 500 vojnika, Unijinih je vojnika bilo 80. Tijekom napada nitko nije poginuo, jedan je vojnik Sjevera stradao, a tri su ranjena dan poslije nesretnim slučajem. Bitkom za For Sumter započeo je sukob koji će trajati pune četiri godine i u kojem će poginuti više od 600.000 ljudi. A sve je počelo nekoliko mjeseci prije.
Izborom Abrahama Lincolna za šesnaestog predsjednika Sjedinjenih američkih država. Povjesničari su godinama vodili rasprave oko pravog uzroka građanskog rata, odnosno je li glavni razlog bila Lincolnova najava zabrane širenja ropstva ili glavni razlozi imaju svoje ekonomske korijene. Istina je, kako to obično biva, negdje u sredini. Točnije, osim svoje humane note, zabrana širenja ropstva ima i ekonomski karakter. Pogotovo u slučaju Juga čije se gospodarstvo i temeljilo na poljima pamuka koje su obrađivali upravo robovi.
Oslobađanje robova
Lincoln je svojim dolaskom u Bijelu kuću obećao kako neće ukidati robovlasnički sustav, ali da istodobno neće niti dopustiti širenje robovlasništva na zapad SAD-a. Jug je s druge strane upravo u tome vidio glavnu prijetnju jer su se osim za pravo na odcjepljenje borili i za širenje robovlasničkog sustava na zapad kako bi zadržali i ojačali svoj ekonomski status. Sukob je nastao i oko tumačenja federacije.
Danas, 150 godina poslije, jasno je kako idealizirana slika Sjevera koji se svim srcem zalaže za slobodu robova i zbog toga ide u rat, ne drži vodu, što zbog samih izjava predsjednika Lincolna koji je jasno rekao da neće dirati u ropstvo u državama u kojima ono već postoji, što zbog svjedočenja sudionika građanskog rata koji su kao glavni razlog odlaska u rat navodili čuvanje jedinstvene države. Među ostalim, sama činjenica da se povijesno “oslobađanje robova” dogodilo tek 1863. godine, znači dvije godine nakon početka rata, govori o tome da glavni uzrok sukoba nije bio potpuno human. Nakon Lincolnova izbora, predstavnici Južne Karoline održali su državno zasjedanje i odlučili se za odcjepljenje od Unije. Južna Karolina bila je prva država koja je to učinila.
U siječnju i veljači 1861. godine pridružili su joj se Mississippi, Florida, Alabama, Georgija, Louisiana i Texas i osnovali Konfederativne američke države (Confederate States of America). Predstavnik Mississippija Jefferson Davis izabran je za predsjednika CSA i to na mandat od šest godina. Nakon južnjačkog napada na Fort Sumter, Lincoln je pozvao na oružje 75.000 dragovoljaca koji će “suzbiti ustanak”, što je dodatno isprovociralo države Virginiju, Arkansas, Tennessee i Sjevernu Karolinu koje su se također odcijepile od Unije i pridružile Konfederaciji. Glavni grad novog saveza država postao je Richmond u Virginiji.
Zanimljiv je podatak da su Uniji ostale vjerne i četiri robovlasničke države Delaware, Kentucky, Maryland i Missouri, koje se nisu pridružile Konfederaciji, kao i zapadni dio Virginije čiji se stanovnici nisu htjeli prikloniti Jugu i odcijepili su se od matične države. Tako je nastala Zapadna Virginija. Rat se vodio na dvije glavne fronte istočnoj i zapadnoj, a prva velika bitka dogodila se u srpnju 1861. godine.
Prva bitka za Manassas
Bitka koju južnjaci nazivaju Bitkom za Manassas, a sjevernjaci Bitkom za Bull Run, prva je velika kopnena bitka Unije i Konfederacije u državi Virginiji. Vojska Unije pod zapovjedništvom generala Irvina McDowella napala je lijevo krilo južnjačkih snaga i uspjela ih natjerati na povlačenje. Nakon cjelodnevne bitke Konfederacija je u borbu ubacila svježe snage koje su stigle u pomoć iz doline Shenandoah i uspjele probiti desno krilo Unije. Nakon toga krenuli su u protunapad i potisnuli snage generala McDowella čije su se snage idućeg dana povukle u sigurnost Washingtona. Ta je bitka jasno pokazala Lincolnu i vlastima u Washingtonu da će rat biti dug i skup. Nakon tog poraza McDowell je smijenjen, a na njegovo je mjesto postavljen general bojnik George B. McClellan koji je dobio zadatak reorganizirati i obučiti sjevernjačku vojsku koja će dobiti ime Army of Potomac.
S obzirom na to da je glavna bojišnica bila na istoku, događaje u ključnim godina započet ćemo bitkama na zapadu, gdje će u prvi plan izbiti dva Unijina generala Ulysses S. Grant i William T. Sherman. Glavni cilj na zapadnoj bojišnici bio je blokadom južnjačkih luka onemogućiti opskrbu i normalnu komunikaciju među snagama Konfederacije, a poslije presjeći Jug na pola i zatvoriti im najvažnije komercijalne puteve. Taj će cilj biti ostvaren u trima ključnim bitkama za Fort Donelson, Shiloh i Vicksburg.
U veljači 1862. godine Grant je pokrenuo ofenzivu radi osvajanja dviju južnjačkih tvrđava. S dvije strane topovnjačama s rijeke Tennessee i s kopna napadnut je Fort Henry čiji je zapovjednik Lloyd Tilghman vidjevši da neće uspjeti obraniti utvrdu izvukao većinu svojih snaga i poslao ih u petnaestak kilometara udaljen Fort Donelson. Vratio se i 6. veljače predao utvrdu. Osam dana poslije na Valentinovo 1862. započela je bitka za Fort Donelson. Brodovi Grantova časnika A.H. Foota sukobili su se s južnjačkim jedinicama i nakon gotovo dva sata borbe bili prisiljeni na povlačenje, što je izazvalo oduševljenje među južnjačkim snagama. Vojska Konfederacije glavninu svojih snaga usmjerila je u pravcu Nashvilla i slobodnog teritorija. Cijelo jutro 15. veljače trajale su žestoke borbe i Unija se povlačila metar po metar. Izgledalo je kao da će južnjaci probiti obruč, a potom su zahvaljujući nesuglasnosti zapovjednika stali i vratili se na početne položaje. Grant je odmah iskoristio takvu zbunjenost, izveo protunapad i povratio položaje te zauzeo nove. Koridor za izvlačenje južnjacima je bio zatvoren.
Bezuvjetna predaja
Idućeg dana Buckner je pitao Granta koji su uvjeti predaje, na što je Grant odgovorio kako nema uvjeta. “Prihvaćam samo bezuvjetnu predaju!“ Buckner se predao s više od 12.000 ljudi, a Grant je dobio nadimak “Bezuvjetna predaja”. Bila je to prva velika, možda i najveća pobjeda Unije u ratu. Padom Fort Donelsona Jug je ubrzo ostao bez južnog Kentuckyja te srednjeg i zapadnog Tennesseeja. Rijeke Tennessee i Cumberland postale su glavni Unijini opskrbni pravci, a Nasville se pretvorio u glavno logističko središte za vojsku Sjevera na zapadnom ratištu. Srce Konfederacije bilo je otvoreno. Dva mjeseca poslije, u travnju iste godine konsolidirane snage Konfederacije na čelu s generalom Albertom Sidneyem Johnstonom i generalom Beauregardom iznenadile su Grantovu vojsku kod Shiloha i izvele snažan napad koji je prisilio sjevernjake na povlačenje.
Bitke su trajale cijeli dan, a poginuo je i sam Johnston. Drugog dana u pomoć Grantovim snagama stigao je general Don Carlos Buell s novih 20 tisuća ljudi i krenuo u napad. Beauregard koji je zamijenio Johnstona naredio je protuudar, ali kad je vidio da neće moći probiti liniju Unije sa svojih 30.000 vojnika, odlučio se povući u grad Corinth. Vratimo se na istok. Osim vojnih ostvarenja, Jug je vapio za političkim priznanjem, za što im je trebao dokaz da su snažni ne samo u obrambenom ratu već i u napadnim akcijama. Ne smije se zanemariti da je 90 posto ratnih operacija vođeno na teritoriji Konfederacije. U tim se nastojanjima posebno istaknuo jedan od najpoznatijih generala građanskog rata Robert Edward Lee.
U lipnju 1862. godine Lee je preuzeo zapovjedništvo nad vojskom Sjeverne Virginije i u borbama oko Ricmonda pobjedio McClellanovu vojsku i natjerao je na povlačenje, a u kolovozu je u drugoj bitki kod Bull Runa pobijedio snage Unije na čelu s Johnom Popeom. Tu je pobjedu Lee nastojao iskoristiti za novi napad i prebacivanje rata na sjevernjački teritorij. Na taj bi način dao predah ratom napaćenoj Virginiji i omogućio joj pobiranje ljetine, te pokazao svijetu, prije svega Velikoj Britaniji i Francuskoj, da može voditi ofenzivne akcije i ostvariti time međunarodno priznanje. Trebala mu je jedna velika pobjeda.
U zoru 17. rujna počela je bitka za Antietam ili za Sharpsburg, ako pitate južnjake. Navodno je McClellan došao do informacija o Leejevim planovima za prodor na sjever i kod Antietama ga dočekao i napao sa više od 70.000 ljudi. Lee je na raspolaganju imao nešto manje od 40.000 vojnika. Bila je to prva bitka koja se vodila na sjevernom teritoriju i unatoč brojčanoj premoći snage Unije nisu uspjele probiti Leejeve postrojbe. Tijekom noći obje su strane konsolidirale svoje redove. Bitka se nastavila i cijeli drugi dan, a general Lee vidjevši da neće uspjeti probiti Unijine redove navečer naređuje povlačenje preko rijeke Potomac i vraćanje na početne položaje u dolini Shenandoah. U samo jednom danu, 17. rujna, poginulo je više od 23.000 vojnika. Bio je to najkrvaviji dan u američkoj vojnoj povijesti.
Vicksburg i Gettysburg
Gotovo istodobno zbile su se dvije velike, najveće bitke Američkoga građanskog rata. Na zapadu je Grant započeo operaciju Vicksburg, osvajanje grada koji je bio ključna južnjačka utvrda na rijeci Mississippi. Grant je najprije osvojio grad Jackson i odsjekao Vicksburgu opskrbu, a potom nakon bitke kod Champion Hilla natjerao snage Konfederacije na povlačenje u Vicksburg. Opsada grada započela je 22. svibnja. Nakon stalnog bombardiranja i napada na utvrdu, general John C. Pemberton 4. srpnja 1863. predao je Grantu grad s 3000 vojnika. Bio je to početak kraja Konfederacije.
Samo tri dana prije, 1. srpnja, na istoku je započela najveća bitka Američkoga građanskog rata – Gettysburg. Vojska Sjeverne Virginije sa 75.000 ljudi pod zapovjedništvom generala Leeja sukobila se sa 97.000 pripadnica Army of Potomac pod zapovjedništvom generala Meada. U toj se bitci borilo i poginulo više ljudi nego u bilo kojoj drugoj bitci u američkoj povijesti.
U svojoj kampanji na Sjever general Lee imao je u planu razvući Vojsku Unije na širokoj fronti linije Mason – Dixon, a tada je taktičkim manevrom odvući od opskrbnih baza i potući do temelja. Dana 25. lipnja, nakon što je doznao za Leejeve pokrete, Unijin zapovjednik general Joseph Hooker zatražio je od predsjednika Lincolna dodatne snage, što je ovaj odbio, a Hooker je podnio ostavku. Na njegovo mjesto dolazi general George G. Meade. Meade je odmah naredio vojsci marš prema sjeveroistočnom Pipe Creeku. U noći od 30. lipnja, Meade je primio vijest iz Washingtona da neprijateljske snage na rijeci Susquehanna padaju i da se kreću u tri smjera prema Gettysburgu.
Prvog dana bitke snage Konfederacije usmjerile su napad sa zapada i sjevera i sjevernjaci su potisnuti sve do brda Cemetery Hill. Južnjaci pod zapovjedništvom Hilla i Ewella napadali su cijelo vrijeme, no navečer su istrošeni i dezorijentirani od bitke ostali u podnožju. Meade je, vidjevši situaciju na terenu, odlučio obrambeni položaj postaviti na brdo.
Drugog dana Longstreet je napao na lijevom krilu preko Peach Orcharda, Wheatfielda i Devil’s Dena i Round Topsa i probio snage Unije, ali je napad ipak odbijen. Slično se dogodilo i kod Cemetery Hilla gdje su južnjačke snage stigle do samih položaja, ali su zbog napornog uspona i umora ipak bile prisiljene povući se. Najkritičnije je bilo kada je Barksdale s Mississippi brigadom nanio velike gubitke Unijinim snagama i probio liniju. Bilo je pitanje trenutka kada će ih okružiti, no McGilveryevo topništvo stiglo je u posljednjem trenutku i uništilo južnjačke brigade artiljerijom. Longstreetove snage odbijene su na Emittsburg Road.
Prsa o prsa
Trećeg dana bitke mirnoću prijepodneva prekinulo je južnjačko topništvo koje je oko 13 sati počelo s kanonadom prema položajima Unije. Kada su topovi utihnuli, 15.000 vojnika Konfederacije preko Emittsburg Roada krenulo je u pješački napad na Cemetery Ridge krenuvši prema Clump of Treesu. Tada je uzvratilo topništvo Unije načinivši rupe u južnjačkim formacijama koje su odmah popunjene pričuvama. Približavajući se zidovima Clump of Treesa, puščana vatra kosila je formacije Konfederacije, a tada je počela bitka prsa o prsa.
Nakon krvavih sat vremena odbačen je napad Leejeve vojske, a nakon pedesetak minuta masakra poginulo je 10.000 ljudi. Leejeva je vojska prešla rijeku i krenula na jug. Kolona ranjenika bila je duža od dvadeset kilometara. Na prostoru od četrdeset kvadratnih kilometara u sukobu je sudjelovalo 172.000 ljudi, 634 topa, a potrošeno je 569 tona streljiva. Poginula je 51.000 ljudi, a na bojištu je pronađeno 5000 mrtvih konja.
Bitkom kod Gettysburga rat nije završen, ali od nje se Konfederacija nikad nije oporavila. General Sherman sa tri vojske i ukupno 98.000 vojnika napada Georgiju, natjeravši južnjake na povlačenje. Iako je doživio težak udar na brdu Kenesaw, gdje se frontalno sukobio sa generalom Johnstonom, pohod je uspio. Atlanta, glavni grad Georgije, 2. rujna 1864. pada u ruke Shermanu. Ta je pobjeda de facto osigurala reizbor Lincolna za predsjednika SAD-a. Kako bi unio što veću pomutnju i paniku među južnjake, Sherman kreće na svoj poznati Marš do mora. Koristeći se tehnikom “spaljene zemlje”, prouzročio je po svojoj procjeni oko 100 milijuna dolara materijalne štete i 22. prosinca 1864. zauzeo Savannah u Južnoj Karolini. Južna Karolina u njegovu je pohodu najteže stradala, što se tumači kao svojevrsna osveta prvoj državi koja se odcijepila od jedinstvenog SAD-a.
Grant koji je promaknut u zapovjednika svih Unijinih armija krenuo je u konačni obračun s Leejem i najprije mu odlučio presjeći sve linije dostave. Lee je ubrzo shvatio da neće moći još dugo držati liniju Petersburg – Richmond i odlučio se na očajnički napad na Unijinu utvrdu Stedman. Kada je to propalo, rekao je predsjedniku Davisu: “Bojim se da sada više ništa ne može spriječiti spajanje Grantovih i Shermanovih snaga.“
Ubrzo nakon toga Richmond je pao. Leejeva vojska opkoljena je kod Appomattox Court Housea, a 9. travnja 1865. Lee se predao. Bio je to kraj Konfederacije i rata koji je započeo prije gotovo četiri godine. Grant je prilikom predaje inzistirao da se prema poraženima dobro postupa, kako bi se što više očuvao njegov ponos i tako olakšalo nacionalno pomirenje nakon rata koji je i danas najkrvaviji u američkoj povijesti.
Mnogi Hrvati borili su se na strani Juga
Prema podacima Adama S. Eterovicha, velik broj Hrvata borio se u građanskom ratu i to na strani Juga. To ne treba čuditi jer se još od 1760. godine spominju hrvatski doseljenici u Americi. Nastanjivali su se u Alabami, Mississippiju i Louisiani. Dalmatinac Juan Matulich, prodavao je oružje i whiskey Indijancima, a Marco Givanovich prije Građanskog rata posjedovao je plantažu vredniju od 400.000 dolara.
Postoji bilješka i o organiziranim hrvatskim postrojbama na strani Juga. To su:
• Louisiana Militia Volunteers
• Slavonian Rifles 1st Co. E. Cazadores Esp.
• Slavonian Rifles 2nd Co. Cazadores Esp.
• Slavonian Rifles Co. Inf. Battalion Louisiana Legion
• Austrian Guards 4th Regiment European Brigade
• Cognevich’s Company 4th Regiment European Brigade.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u travnju 2011. godine.
