Na jednom od zidova verdunskoga memorijala stoji natpis: „300 dana, 40 milijuna granata, 300 tisuća mrtvih“. Najkraći je to opis bitke koja se kao rijetko koja usjekla u kolektivno pamćenje zapadne Europe. Verdun je postao sinonim za strahote rovovskoga rata na Zapadnoj bojišnici u razdoblju od 1914. – 1918., i ogromne ljudske žrtve pretrpljene za minimalne dobitke na terenu.
Cijela bitka, sa svim svojim gubitcima i razaranjima, odvijala se na području širine četrdesetak kilometara, što ju uz moguću iznimku Staljingrada čini najdestruktivnijim bojištem u povijesti. Danas se na tom tlu nalazi memorijalni kompleks koji na upečatljiv način prenosi uspomenu na bitku i vojnike koji su se u njoj borili. Verdunska bitka ishod je strateškoga položaja u komu se Njemačka našla krajem 1915. godine. Njezine vojske svuda su stajale na protivničkom tlu. Na zapadu je francuska vojska uz ogromne gubitke godinu dana bezuspješno udarala u njemačku obranu, a novoustrojene britanske postrojbe još nisu bile spremne za ratne operacije. Austro-Ugarska uspješno je parirala Talijanima, Srbija je eliminirana, a na istoku je slabo opremljena i vođena ruska vojska natjerana na povlačenje nakon niza katastrofalnih poraza.
No rat je trošio strahovitu količinu ljudskih života i materijala, a nije mu se nazirao kraj. Zbog znatno veće populacije i resursa zemalja „Antante“ bitka iscpljivanja značila je polagan, ali siguran poraz Centralnih sila. Njemačkoj je trebao potez koji će drastično promijeniti ratnu situaciju. Načelnik njezinoga glavnoga stožera, general Erich von Falkenhayn, vidio ga je u izbacivanju Francuske iz rata. Kontinuirani rovovski sustavi Zapadnoga bojišta onemogućavali su duboke prodore i široke vojne poteze potrebne za uobičajenu odlučujuću bitku, ali on je na umu imao drugačiju vrstu pobjede. Smatrao je Francusku materijalno i moralno iscrpljenom dotadašnjim gubitcima. Trebalo ju je prisiliti da u borbi žrtvuje više vojnika nego što je mogla podnijeti. Ako bi takvo krvoproliće na kraju ishodilo jednim ili više jasnih poraza, to bi slomilo njezin nacionalni moral i prisililo ju na mir. Bez francuske vojske i teritorija Britanci bi se automatski morali evakuirati s kontinenta, i Zapadna bojišnica više ne bi postojala. Njemačkoj bi pobjeda u ratu bila zajamčena.
No da bi se to ostvarilo, bilo je potrebno pronaći točku na bojišnici gdje će Francuzi pod nepovoljnim uvjetima prihvatiti bitku bez obzira na gubitke. Falkenhayn je smatrao da je to Verdun. Oko grada i njegove okoline ustrojila se izbočina na bojišnici, trima stranama okružena njemačkim položajima i u velikoj mjeri na dometu njihovoga topništva. Opskrbljivanje toga sektora bilo je otežano jer su Nijemci presjekli željezničke veze prema gradu. Verdun je imao veliko simboličko značenje za Francuze bazirano na njegovoj ulozi u ranijim ratovima, zbog koga je Falkenhayn vjerovao da će francuska vojska radije iskrvariti nego ga dobrovoljno napustiti. Njegov plan bio je stvoriti dotad neviđenu koncentraciju topništva koja bi na početku bitke zbrisa zbrisala francuske položaje i kroz cijeli tijek operacije jamčila da će njihovi gubitci biti daleko veći od njemačkih.
Njemačko pješaštvo namjerno ne bi prebrzo napredovalo, ostavljajući Francuzima vremena da pošalju obrani pojačanja. Kako je Verdun prometno izoliran, ta bi pojačanja stizala po dijelovima, nikada u dovoljnom broju da okrenu tijek bitke. Njemačko bi topništvo, poput golemoga stroja za mljevenje mesa, uništavalo neprijateljske postrojbe dok god bi one pristizale, sve do trenutka kada bi čista iscrpljenost natjerala Francuze da prihvate poraz. Taj plan, doduše, nije sačuvan ni u jednom dokumentu, a o njemu ne postoji ni svjedočanstvo osim poslijeratnih memoara samoga Falkenhayna. Neki kritičari smatraju da je u pitanju generalova naknadna pamet i pokušaj da sa sebe skine odgovornost za stvarni tijek događaja, prebacivši ju na podređene koji navodno nisu razumjeli koncepciju bitke. Po njima, radilo se o uobičajenom napadu na izloženi položaj protivnika gdje je topništvo stvarno trebalo zbrisati Francuze, ali pješaštvo je potom imalo za cilj što brže zauzimanje grada. U svakom slučaju, zadatak je imala izvršiti Peta armija koja je već bila na verdunskom sektoru. Nakon brzoga prikupljanja snaga koje je uspješno zadržano u tajnosti podređeno joj je šest korpusa (oko 180 000 ljudi), od kojih su tri namijenjena za početni udar.
Daljnje divizije čekale su u rezervi pod izravnim zapovjedništvom Falkenhayna. No glavna njemačka snaga ležala je u 1220 topničkih oruđa uglavnom težih kalibara, uključujući i 13 „Debelih Berti” od 420mm te 20-ak ostalih superteških oruđa koja su trebala neutralizirati verdunske tvrđave. Upravo je zbog fortifikacijskoga pojasa oko grada s 20 velikih ukopanih tvrđava i desetinama manjih položaja Verdun trebao biti No nakon što su njemačke „Debele Berte“ po kratkom postupku uništile slična belgijska utvrđenja, francuski glavni stožer izgubio je povjerenje u njihovu vrijednost i naredio da se razoružaju. Njihovo ljudstvo i topništvo uglavnom su prebačeni na druge sektore bojišta. Napad na Verdun nije se očekivao, što je ishodilo nedovoljnim pripremama. Rovovske crte nisu dovršene, zapovjedni su odnosi bili nejasni, a nije postojao ni jasan plan obrane. Suprotno Falkenhayovim pretpostavkama, nije čak bilo konačno odlučeno hoće li se u slučaju generalnoga napada grad držati ili napustiti. Snage Verdunskoga utvrđenoga sektora bile su brojčano upola manje od napadača, ne računajući njemačke rezerve. Još važnije, oko Verduna je bilo samo 270 topova, uglavnom lakših kalibra 75mm.
Nijemci su udarili 21. veljače 1916. godine sa sjeveroistoka izbočine. Napad je izvršen na istočnoj strani rijeke Meuse, na uskoj bojišnici kako bi topnička priprema bila što koncentriranija. U rasponu od deset sati 850 oruđa ispalilo je gotovo milijun granata. Vatrom su razrušeni francuski položaji i žestoko tučene njihove komunikacije i topničke baterije. Najjača kanonada u dotadašnjoj povijesti rastrojila je i desetkovala Francuze, ali kada je šest njemačkih divizija s ukupno 72 pješačke bojne krenulo u napad, otkrili su da ostatci 34 francuske bojne na tom sektoru još uvijek pružaju otpor. Lekcija o tome kako je
ukopano pješaštvo u stanju pretrpjeti najžešće bombardiranje te potom prihvatiti borbu ponavljat će se do kraja bitke, i zapravo do kraja rata. Ipak, neosporna moć njemačkoga topništva da nanese gubitke i prokrči put omogućila je Nijemcima da prvih dana napreduju neuobičajeno uspješno za prilike Zapadne bojišnice. Zahvaljujući konfuziji u francuskom zapovijedanju, 25. je veljače na prepad pao Fort Douaumont, najveća tvrđava i simbol verdunske obrane. Francuzi su se našli u krizi, i pojavili su se znaci panike. Zatim je francusko vrhovno zapovjedništvo odlučilo da se Verdun mora braniti i u pomoć mu poslalo Drugu armiju pod generalom Pétainom. Njegovo preuzimanje zapovjedništva u kratkom je roku
reustrojilo obranu. Uveo je red u zapovjedni lanac i vratio postrojbama samopouzdanje. Reaktivirao je verdunske tvrđave upotrijebivši ih kao čvrste točke na koje se oslanjala obrana. Odlučio je njemačkoj koncentraciji topništva odgovoriti francuskom, uvjeren u odlučujuću ulogu vatrene moći i materijala u trenutku kada se većina francuskih visokih časnika još uvijek slijepo držala doktrine o nadmoći moralnoga čimbenika i snage pješaštva u jurišu. No najveće postignuće bilo je logističko.
Upotrijebivši prvi put kamione na masovnoj skali i stvorivši tako još jedan verdunski povijesni presedan opovrgao je njemačka očekivanja o opskrbnoj zamci Verduna. Preko samo jedne makadamske ceste i male uskotračne pruge u deset dana od njegovoga dolaska u grad je stiglo 190 000 vojnika i 25 000 tona materijala. Cesta je nastavila biti glavna veza Verduna s ostatkom zemlje, i preko nje je u tijeku deset mjeseci bitke transportirano dva milijuna vojnika i milijun tona strjeljiva. Opravdano je dobila naziv „La Voie Sacrée“ („Sveti put“). Sve te mjere stvorile su zastoj u njemačkom napredovanju i osjetno povećale njihove gubitke. Pogotovu ih je ugrožavala bočna vatra francuskoga topništva iz područja Le Mort Homme na lijevoj obali Meuse, gdje je Pétain postavio većinu od 500 topova koje je do početka ožujka skupio. Da bi uništili prijetnju svojim postrojbama koje su napadale u pravcu Verduna, Nijemci su prebacili težište ofenzive na zapad i napali to područje 6. ožujka. Topnička priprema i naknadna podrška napada progutale su četiri milijuna granata. No nakon početnoga šoka Francuzi su se oporavili. Uslijedio je niz napada i protunapada koji su užas verdunske bitke dignuli na novu ljestvicu. U prvih pet dana borbe na zapadnoj obali Meuse poginulo je, ranjeno ili nestalo 89 000 Francuza i 82 000 Nijemaca.
Cijele su bojne zbrisane u roku od dan ili dva. Dominantne točke toga područja, La Mort Homme i Kota 304, izdržale su masivne njemačke napade u ožujku i početku travnja te pale u njihove ruke tek krajem svibnja, nakon čega su obje vojske na tom sektoru posustale zbog potpune iscrpljenosti. Napad je nastavljen i na istočnoj obali, ali je zapeo na utvrđenju Fort Vaux. Iako jedna od manjih u verdunskom sektoru, tvrđava je jasno pokazala kolika je vrijednost unaprijed izgrađene armirano-betonske strukture za obranu, i koliko je izgubljeno padom Fort Douaumonta. Napadi njemačkoga pješaštva odbijani su jedan za drugim, sve dok krajem ožujka veliki gubitci i iscrpljenost postrojbi te prvi znakovi ozbiljnoga pada borbenoga morala nisu natjerali njemačko zapovjedništvo na operativnu stanku u tom sektoru. Do toga trenutka matrica verdunske bitke bila je ustanovljena. Topništvo je u potpunosti prednjačilo bojištem, nanoseći veliku većinu gubitaka.
Ne samo da je bilo u stanju zbrisati čitave sekcije rovovske crte i postrojbe u njima nego je tuklo 24 sata dnevno po položajima i komunikacijama iza njih. Stalna vatra i mali prostor verdunskoga sektora značili su da su vojnicima eksplozije granata neprestano tutnjale u ušima, čak i u razdoblju kada nisu bili njihova meta.
Nastavak pročitajte u slijedećem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2012.
