Alkoholizam je vodio u druge oblike neprimjerena ponašanja. Pripadnici mirovnih snaga UN-a morali su iskazivati vrlo pažljiv odnos prema lokalnoj ženskoj populaciji, a posebno je trebalo izbjegavati upućivanje neumjesnih primjedbi koje su mogle biti ozbiljno prihvaćene. U tom smislu, već na samome početku počinjen je ozbiljan prekršaj.
Pijani pripadnik KANBAT-a je potkraj svibnja 1992. silovao maloljetnu djevojčicu u mjestu Sirač. Pred posebnim vojnim sudom održano je suđenje zatvoreno za javnost, optuženik je oslobođen svih optužbi, a na presudu se nije moglo žaliti. Ipak, iako s teškim posljedicama, ovakvi slučajevi bili su rijetki. Daleko češće bilo je neprimjereno ponašanje prema ženskim osobama koje se u pravilu događalo kada su pripadnici UNPROFOR-a bili pod vidnim utjecajem alkohola. Sljedeći incident koji se dogodio u srpnju 1993. u Daruvaru vjerojatno se ponovio mnogo puta. Jednako tako, i posljedice do kojih je doveo bile su lako predvidive.
U noći s 9. na 10. srpnja 1993. pripadnik britanske medicinske bojne, u blizini daruvarskoga ugostiteljskog objekta Pipi-klub, primijećen je kako u alkoholiziranom stanju maltretira malodobnu žensku osobu, hvatajući je za grudi i štipajući za stražnjicu; ubrzo je došlo do prepirke i fizičkog sukoba, u kojemu je Britanac zadobio prijelom nosne kosti. Incident je ubrzo prerastao opseg običnoga fizičkog sukoba, tj. još iste noći došlo je do reakcije, koja je bila i nešto više od običnog odgovora na nepriličan postupak pripadnika UNPROFOR-a. Naime, nepoznati počinitelji, kako su u policijskom izvještaju nazvani napadači, zapalili su jedno i oštetili još tri vozila kanadske bojne. Ipak, ovoj problematici treba pristupiti s velikim oprezom.
Nisu, naime, svi pripadnici UNPROFOR-a tražili isključivo seksualno zadovoljstvo. U ožujku 1993. uočeno je kako jedan Kanađanin često posjećuje novogradiško naselje Urije. Detaljniji uvid otkrio je kako se radi o ljubavnoj vezi. Dosta toga upućuje i na intenzivnu uključenost pripadnika UNPROFOR-a u lanac prostitucije. Gotovo nestvarno zvuči podatak iz jednoga hrvatskog izvora u trenutku kada mirovne snage još nisu preuzele odgovornost za zapadni sektor. Početkom lipnja 1992. policijske patrole uočile su kako teretni automobili UNPROFOR-a prevoze puno djevojaka; kasnijom provjerom doznalo se kako ih vode u Bjelovar na liječnički pregled, jer im služe za seksualne potrebe. Ipak, prostitucija je vjeran pratitelj svih vojski pa i onih koje dolaze čuvati mir. Kada je u zagrebačkoj vojnoj bolnici mirovnih snaga, u drugoj polovici 1993., nekoliko pripadnika UNPROFOR-a preminulo uslijed zaraženosti sindromom stečene imunodeficijencije (AIDS), čitava problematika dobila je potpuno drugačiju težinu. Hrvatske vlasti zatražile su da se svaki pripadnik UNPROFOR-a prije dolaska obvezno testira, ali tome nije udovoljeno.
Preminula su četiri pripadnika UNPROFOR-a, i to jedan Argentinac i tri Kenijca. Ponašanje u prometu također nije bio čimbenik koji je doprinosio ugledu pripadnika mirovnih snaga UN-a. Naznaka rastućeg problema došla je vrlo rano. Zapanjujuće velik broj vozača UNPROFOR-a bio je neiskusan, sa slabim poznavanjem prometnih osobitosti zona odgovornosti, a nisu se previše obazirali ni na prometne propise. Ubrzo su nastupile i prometne nezgode u kojima je bilo ozlijeđenih. Najčešći uzroci izazivanja prometnih nezgoda, osim navedenih, bili su još prebrza vožnja i upravljanje vozilima u pijanom stanju. Novine su zabilježile jednu koja se dogodila u veljači 1994. godine. Jordanski vozač kamiona nije na vrijeme obratio pažnju na prometnu signalizaciju postavljenu na autocesti kod Starog Grabovca: “Naime, zadnjim kotačem priključnog vozila udario je u betonsku zapreku, pa je prikolica udarila u kontejner. Kontejner se gotovo potpuno raspao. Nakon naleta na kontejner UNPROFORov kamion zaustavio se tek nakon 400 metara.” Nije dugo trebalo čekati na pritužbe hrvatske strane o neprimjerenom načinu vožnje pripadnika UNPROFOR-a. Već u listopadu 1992. voditelj ureda civilnih poslova zapovjedništva operacije morao je uvjeravati hrvatske vlasti kako svi vozači UNPROFORa imaju važeće vozačke dozvole i kako su svi prije dolaska u Hrvatsku prošli testiranje. Ipak, tome je dodao kako se obavljaju dodatne vježbe i kako se za vozače izrađuje poseban priručnik.
Veliki problemi nastajali su kada je od UNPROFOR-a trebalo naplatiti odštetu za počinjenu materijalnu štetu u prometnim nezgodama. UN je vozila najprije osiguravao kod srbijanskoga osiguravajućeg društva Dunav iz Beograda, a od lipnja 1993. kod američkoga osiguravajućeg društva AIG iz New Yorka. To je jamčilo kompliciranu i dugotrajnu proceduru isplate odštetnih zahtjeva. Stanoviti Mijo Fiškuš podnio je u studenome 1992. takav zahtjev zbog prometne nezgode koju je imao s pripadnikom KANBAT-a u Velikom Grđevcu. Tek potkraj rujna 1994. obaviješten je kako će mu Dunav isplatiti 455,20 američkih dolara ili 720 novih jugoslavenskih dinara, a na ovo rješenje nije imao pravo žalbe. Sličnih problema bilo je i na srpskoj strani. Mirovne snage UN-a svakako nisu prednjačile u kršenju prometnih propisa u Hrvatskoj. Primjerice, na daruvarskom području tijekom 1993. izazvali su ukupno 36 prometnih nezgoda ili 14 posto od njihova ukupnog broja. Ipak, upravo su one na jedan posredan način upućivale na sve očitije hrvatsko nezadovoljstvo mirovnom operacijom UN-a u Hrvatskoj. Jedan novinski napis iz studenoga 1994. glasio je: “Pazi – vozi UNPROFOR!”. U njemu je bilo sadržano puno više od obična iskaza ljutnje vozačkim vještinama “plavih kaciga”. Ako nisu precizirane, posebno u smislu određenja rokova izvršenja pojedinih odredbi, sustava sankcija za njihove prekršitelje i jasnih ovlasti, prava i drugih statusnih obilježja položaja “plavih kaciga”, tradicionalne operacije za očuvanje mira mogu postati jednako veliki problem kao i sam spor zbog kojeg su ustanovljene.
U takvim okolnostima, “plave kacige” sklone su zanemarivanju i površnom izvršenju dužnosti, konformizmu, različitim kršenjima normi profesionalizma i dokolici. Ako su pristigli iz država čije oružane snage baš i ne predstavljaju sam svjetski vrh, uz što kao u pravilu ide i vrlo manjkava priprema, spomenuti problemi samo dobivaju na snazi. Oni koji su poslani da konzerviraju zatečeno stanje na stanovit način budu i sami konzervirani. Nepalci koji su bili razmješteni u zapadnoj Slavoniji predstavljaju najbolji primjer za ovo. Nije bilo lošijih vozača od njih. U početku su, čini se, neznanje pokušavali nadomjestiti opreznošću: postali su “svojevrsna atrakcija zbog svoje spore vožnje – najviše do 60 kilometara na sat”. Nakon kanadskih instrukcija očito su zaključili kako je pitanje vozačkih vještina prevladano pa je vožnja postala neopreznijom i bržom. Posebno je zabrinjavajuća bila vožnja u pijanom stanju. Jedna od težih nezgoda dogodila se početkom listopada 1992. u Donjim Rogoljima: nepalski vozač koji ju je skrivio bio je “pod utjecajem alkohola, utvrđeno je na osnovu njegovih neprirodnih pokreta”, a u automobilu su zatečene “tri gajbe piva, od kojih je jedna prazna”. Spomenuta prometna nezgoda rezultat je nepalskog običaja da u vrijeme nacionalnih praznika potpuno zanemare sve drugo osim njihova obilježavanja. Početkom listopada 1992., prema srpskom izvoru, svugdje gdje su bili smješteni, slavili su dan žrtava, a pri tome su konzumirali velike količine alkohola, ponajviše piva i rakije. Hrvatska strana uočila je kako pripreme za taj praznik traju gotovo mjesec dana, tijekom čega se sve druge dužnosti prekidaju. Nepalci su, čini se, znali uživati tijekom misije u Hrvatskoj. U listopadu 1994. tri autobusa s pripadnicima NEPBAT-a zaustavljena su na graničnom prijelazu u Donjem Miholjcu: prema riječima samih Nepalaca to im se jako svidjelo pa su najavili daljnje turističke odlaske u Mađarsku.
Neki izleti ipak nisu tako dobro završili. Četvorica časnika NEPBAT-a u veljači 1995. otputovali su na izlet u Bugarsku gdje su ih okrali. Prema srpskim izvorima, Nepalci su bili stalni korisnici dobro organiziranog lanca prostitucije u Okučanima, u kojeg su bili uključeni lokalni službenici policijske stanice i tamošnji ugostitelji. Ako je ijedan od mirovnih kontingenata UN-a znao iskoristiti sve pogodnosti koje je pružala mirovna operacija i njoj pridodani status mirovnih snaga, onda su to bili Nepalci. Pravni status istovjetan onomu konzularnog osoblja omogućavao je svakom pripadniku UNPROFOR-a u Hrvatskoj nesmetan uvoz za službene i privatne potrebe, odnosno uvoz oslobođen carinskih davanja. Nepalci su se ovime obilato koristili. Tako su još u listopadu 1992. zatražili dopuštenje za uvoz 4.500 boca viskija te 1.300 ženskih i 500 muških ručnih satova. Idućeg mjeseca podaci o daleko većem nepalskom poslu izašli su u javnost. Sredinom studenoga 1992. hrvatske carinske službe u Zagrebu zaplijenile su oko 27 kilograma zlata i 4.600 kilograma srebra namijenjena NEPBAT-u. Zlato je, preko računa jednoga novogradiškog odvjetnika (ujedno i pravnog opunomoćenika nepalske bojne), plaćeno skupljenim mjesečnim primanjima pripadnika NEPBAT-a. Radilo se o uobičajenoj nepalskoj praksi u svim mirovnim operacijama: prema zakonima te države svaki pripadnik nepalskih oružanih snaga, pod uvjetom da je dužnost obavljao izvan Nepala duže od pola godine, imao je pravo na uvoz tri kilograma zlata i 10 kilograma srebra. Oba spomenuta uvoza roba UNPROFOR-ova administracija u Zagrebu, iako je na to imala pravo, nije odobrila. Nepalci nisu, dakle, učinili ništa nedopušteno: oni su prema riječima voditeljice za informiranje UNPROFOR-a jednostavno “za svoje plaće” kupili zlato i srebro što je bila “njihova privatna stvar”. Nepalci su jednostavno naumili iskoristiti priliku, odnosno kupiti plemenite metale po daleko nižim cijenama negoli su u Nepalu, a potom ih u domovini ili prodati po daleko višim cijenama ili ih iskoristiti za neke druge potrebe (pokloni, statusni simboli i sl.). Zagreb je, pak, na svaki način htio uvesti zapovjedništvo mirovne misije u cijeli slučaj, ali to mu nije pošlo za rukom. Hrvatske vlasti s vremenom su shvatile kako nisu u pravu. Jednako tako, ni zaplijenjena roba nije se mogla unedogled držati, jer za to nije bilo nikakva pravnog opravdanja.
Odluka o tome donesena je svibnju 1993. Zagreb je ipak još malo držao Nepalce u neizvjesnosti pa im je ono vraćeno početkom idućeg mjeseca. Zagreb je zaista cijeli slučaj iskoristio kako bi dodatno diskreditirao UNPROFOR. Smijenjeni voditelj vladina Ureda za UNPROFOR, zagrebački odvjetnik Zvonko Nogolica, protiv kojeg je zbog ovog slučaja pokrenut krivični postupak, smatrao je kako se sve mahom i radi “uslijed netrpeljivosti prema UNPROFOR-u, čiji su pripadnici gotovo nepodijeljeno žigosani kao šverceri”. Svi pripadnici mirovnih snaga zaista nisu bili šverceri, a primjetna je bila i velika nespretnost hrvatskih vlasti koje nisu imale previše iskustva u odnosima s predstavnicima međunarodne zajednice. No, ispravno je bilo postaviti i pitanje moralnosti postupka nepalskih plavih kaciga. I, najvažnije od svega, kako su se u vrijeme ovog slučaja Nepalci odnosili prema svojim prvim dužnostima, odnosno onima čuvanja mira? Zapis jednoga hrvatskog časnika za vezu daje odgovor. Napori da se povrati zaplijenjena roba bili su im potkraj studenoga 1992., kako je navedeno, “najveća briga”. Ovim tekstom završavam priču o mirovnim snagama UN-a u Hrvatskoj 1991. - 1995. Iz svega je vidljivo kako se može govoriti o jednoj nespretno-nesretnoj avanturi međunarodne zajednice iz koje bi trebalo izvući odgovarajuće pouke. Možda je najvažnija ona da ni u jednu intervenciju međunarodna zajednica ne bi trebala ulaziti bez odgovarajućih sredstava prisile čija bi primjena morala biti utemeljena na nepristranom sagledavanju uzroka i okolnosti sukoba. “Ad hoc” rješenja u pravilu ne dovode do očekivanih učinaka. U suprotnom, i drugdje će situacija nalikovati ovim stihovima u jednim vinkovačkim novinama iz svibnja 1992., iako je povijest više negoli dovoljno puta pokazala kako se na nadi u dobre namjere ne može temeljiti uspjeh u svijetu politike.
Sve dok UNPROFORCI razmještaju Ruse [sic!], uzdajmo se u se i u svoje kljuse. Mi smo protiv rata tvrde UNPROFORCI, ali nema mira sve dok rade ćorci. Bit će sve po planu tako kažu oni, kada se ohlade vrući telefoni. Neće biti više užasa i strave, kada se ohlade usijane glave.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u listopadu 2012.
Napravit ću 86 dolara za sat od kuće. Bio sam šokiran kad je moj susjed rekao da je prosjek 95 dolara, ali vidim kako to sada Radi. Osjećam se toliko slobode sada kad sam ja vlastiti šef. posjetiti>>>> www.WebJob33.Com