Divljanja džihadista u Parizu kojima danas svjedočimo imaju duboki korijen u prošlosti. Njegove suvremene začetke možemo naći u njemačkom nastojanju da se posluži džihadom kao specijalnim ratom uperenim u prvom redu protiv Francuske i Velike Britanije prije jednog stoljeća. Buđenje srednjovjekovne ideje svetog rata tada nije polučilo uspjeh, već je samo odškrinulo Pandorinu kutiju iz koje je to zlo nastavilo rapidno jačati tijekom prošlog stoljeća, da bi svoju kulminaciju dosegnulo u današnjem vremenu.
Povijesna fokusiranost na europski kontinent ograničava nam shvaćanje punog obujma posljedica Velikog rata. Vrlo su rijetki autori koji pokušavaju dokučiti na koji se način prvi globalni sukob odrazio na razvoj društava i država koje su bile europski kolonijalni dominiji iako prapočetke aktualnih događanja na Bliskom Istoku vezane za radikalni islam i s njime usko povezan problem terorizam nalazimo upravo u Prvome svjetskom ratu. Koliko god to čudno zvučalo, veza ipak postoji. Vjerojatno i puno značajnija od onoga što si možete pretpostaviti. No, krenimo redom.
Zahvaljujući bogatstvu svojih sirovina i iznimno velikom ljudskom potencijalu, kolonije su igrale značajnu ulogu, kako u predratnom razdoblju, tako i u samom ratu. Glavne kolonijalne sile bile su Francuska i Velika Britanija, a Njemačka je, zbog svog zakašnjelog uključenja u razdiobu kolonijalnih posjeda, imala puno manji dio kolonijalnog kolača. No vlast u kolonijama počivala je na čistom blefu koji su Nijemci pokušali iskoristiti u specijalnom ratu protiv Antante! To je najbolje vidljivo u drastičnom omjer kolonizatora i koloniziranog naroda u dominijima. Kako bi dobili stvarnu sliku morati ćemo se malo poigrati brojkama. Britanska Indija je 1914. godine imala oko 300 milijuna stanovnika koje je nadziralo 1 200 britanskih službenika, 700 britanskih policajaca i 77 000 britanskih vojnika potpomognutih s 173 000 indijskih vojnika u britanskoj službi. U postotku bi to značilo da je na tom području red održavalo tek nešto više od 0,02 posto Britanaca. U Egiptu je bilo nekoliko stotina britanskih službenika i nešto više od četiri tisuće britanskih vojnika na ukupno 13 milijuna Egipćana, što je iznosilo nešto manje od 0,04 posto Britanaca u Egiptu. Slični omjeri broja kolonizatora bili su i u ostalim britanskim, francuskim i njemačkim kolonijama. Ako ovoj našoj računici pridodamo podatak da je 1914. godine u svijetu živjelo oko 245 milijuna muslimana, od čega njih 30 milijuna u Turskoj, a ostatak od 215 milijuna mahom u kolonijama, te činjenicu da je sultan u Istanbulu predstavljao vrhovni vjerski autoritet, onda dobijemo formulu za savršeni specijalni rat protiv sila Antante. Ta formula bila je jako dobro znana u Berlinu!
Njemački plan bio je veličanstven, kako po svom opsegu i jednostavnosti, tako i po iluziji kojom su se zanosili njegovi tvorci. Prva etapa bilo je privlačenje Turske na stranu Središnjih sila, što i nije predstavljalo veći problem ako znamo da je Rusija već dulje vrijeme predstavljala ozbiljnu prijetnju Turskoj. Druga etapa bila je još puno jednostavnija. Ulazak Turske, kao prijestolnice islama, u rat protiv Antante Berlin je namjeravao iskorisiti za podizanje ustanka među muslimanima u britanskim i francuskim kolonijama. Ključna karika bio je sultan u Istanbulu, a njemačka diplomacija je zadnjih mjeseci 1914. godine marljivo radila na uvjeravanju sultana i njegovog ministra rata, Envera Paše, o potrebi proglašenja svetog rata, džihada, kojime bi se svakog muslimana u svijetu obvezalo na pružanje otpora prema silama Antante. Bio je to pakleni plan čiji je uspjeh mogao potkopati kolonijalne sile koje su za daljnje vođenje rata bile ovisne o sirovinama koje su pristizale iz njihovih kolonija. Pa čak i ne samo o njima, već i o njihovim kolonijalnim postrojbama koje su u sve većem broju pristizale na europska bojišta. Bio je to plan kojim je Berlin namjeravao zabiti koplje u Ahilovu petu svojih protivnika. Ovaj plan bio je na pragu ruskog specijalnog rata ogrnutog u panslavističke ideje, koji je Petersburg već dulje vrijeme provodio protiv Austro-Ugarske i Turske na Balkanu.
Foto: Pripadnici njemačkih kolonijalnih postrojbi u Njemačkoj Istočnoj Africi
Foto: Bundesarchiv
Snažan ustanak protiv britanske vlasti, koji je buknuo u Sudanu 1881. godine, u svojoj je osnovi imao vjerske karakteristike i poslužio je kao inspiracija Nijemcima za provođenje specijalnog rata. No, bio je to i vrlo riskantan potez s obzirom da je i Njemačka, iako u manjoj mjeri, također bila kolonijalna sila pa je time riskirala da joj se i samoj taj plan ne obije o glavu. Postajala je otvorena opasnost da proglašenje džihada donese snažan doprinos radikalizaciji muslimana u Africi te da se oni okrenu i protiv njemačkih kolonijalnih vlasti. Možda upravo u toj opasnosti možemo pronaći razloge njemačkog neforsiranja Turske da uđe u rat u prvim mjesecima rata? Ako na taj način posložimo stvari onda u njemačkom planu specijalnog rata možemo nazirati rezervni plan koji je trebao stupiti na scenu ukoliko zakaže plan brzog rata u Europi, iako se njime moglo u ključnom trenutku destabilizirati protivnika s leđa i time ubrzati pobjedu. U svakom slučaju Berlin nije sumnjao u njegov uspjeh. U cilju poticanja na ustanak i što veći odaziv džihadu, Nijemci su planirali atentat na egipatskog kedifa i sultana Maroka i Tunisa te su za tu namjenu osigurali sredstva u visini od pet milijuna maraka. U međuvremenu su njemački diplomati u SAD-u kupovali oružje namijenjeno ustanicima u Britanskoj Indiji. Sveti rat je bio siguran adut koji je trebalo izvući iz rukava u pravome trenutku. Bar je njemačko vojno vodstvo bilo u tom uvjerenju.
Na otklanjanju opasnosti od radikalizacije muslimana u njemačkim kolonijama zdušno se radilo u prijeratnim godinama. Zato je rad katoličkih misionarskih misija u njemačkim kolonijama bio ograničen i igrao sporednu ulogu. U školama su dominirali muslimanski učitelji, a broj muslimana bio je u porastu. Unatoč misionarima koji su upozoravali na „islamsku opasnost“, njemačke vlasti odbijale su promijeniti svoju kolonijalnu politiku. Iako je postotak muslimana u njemačkim kolonijama iznosio tek 3,5 posto, oko 350 000 ljudi, muslimani su predstavljali većinu Afrikanaca u njemačkoj kolonijalnoj administraciji i vojsci. Njemačka promidžba prikazivala je cara Vilima kao prijatelja svih muslimana. Njegov rođendan bio je glavna svečanost u njemačkim kolonijama, a pojedini izvori upućuju na to da su njemačke postrojbe čak povremeno mimohodile pod zelenom zastavom ukrašenom stihovima iz Kurana. Njemački zapovjednici imali su zapovijed da se ne miješaju u vjerska pitanja kolonijalnih postrojbi, a njihov pogled na islam bio je determiniran strahom od radikalnog islama koji je bio utemeljen na onodobnom europskom pogledu na muslimane. Taj se pogled zasnivao na sudanskom ustanku Mahdijevaca iz 1881. godine i imao je snažan utjecaj na javno mišljenje onodobnih Europljana! Na tom se pogledu zasnivalo i njemačko uvjerenje u uspješno provođenje džihada kao specijalnog rata protiv Antante.
Njemačko uvjerenje u pozitivan ishod džihada bilo je ekvivalentno strahu koji je on izazvao kod Britanaca i Francuza. No, kada je sultan u ožujku 1915. godine proglasio džihad i njime svim muslimanima svijeta nametnuo svetu dužnost suprostavljanja silama Antante, taj poziv ostao je gotovo neuslišan. Velike nade njemačkog vodstva u potpunosti su se raspršile, a na vidjelo je izašlo da Berlin ipak nije shvaćao težnje i odnose unutar kolonijalnog svijeta. Na Arapskom poluotoku njemačka promidžba nije naišla na plodno tlo jer su tamošnji Arapi tursku vlast doživljavali kao kolonizatorsku. U Egiptu i ostalim Antantinim kolonijama nije bilo dovoljno muslimanske inteligencije koja je trebala postati nositeljem ustanka, a grubi obračuni kolonizatora s prijašnjim pokušajima ustanka bili su duboko usađeni u svijest pokorenih naroda. Očito je da sami vjerski razlozi, bez institucionalizirane podrške, nisu bili dovoljan poticaj. U Egiptu je proklamacija objavljena u nekoliko novina tijekom nekoliko dana. Jedini učinak koji se time postigao bila je kontroverzna rasprava koja je pokrenuta među studentima i novinarima o legitimnosti i značenju proklamacije. Oružje koje su njemački diplomati kupili u SAD-u za podizanje ustanka u Britanskoj Indiji nije bilo moguće prevesti do Indije. Indijski muslimani ostali su lojalni čak i kada je Britanska vojska zaprijetila Istanbulu. Indijski nacionalni kongres, tada najznačajniji indijski nacionalni pokret, doživljava svoju radikalizaciju tek 1916. godine, i to u potpunosti neovisno od njemačkih poticaja! Njemačka pomoć u oružju i promidžbi pobunjenicima protiv francuske vlasti u Maroku ostala je zaplijenjena od Francuza i prije nego što je stigla do njih. Poziv na džihad uspio je jedino kod Senusija, male religijske zajednice u sjevernoj Africi. No, od toga nije bilo veće koristi. Mase muslimana diljem svijeta oglušile su se o sultanovu proklamaciju iz dva razloga. Prvi je nedostatak nacionalne inteligencije, a time i institucionalizacije ustanka, a drugi je taj što je džihad ondašnjim muslimanima bio gotovo nepoznat pojam! O tome najbolje svjedoči otvoreno pismo koje su kao odgovor na sultanovu proklamaciju uputili studenti Kairskog sveučilišta. U njemu su osporili Istanbulu pravo na objavu svetog rata, ocjenjujući sultanov poziv u potpunosti neutemeljen i neislamski akt. Za tek stasajuću egipatsku inteligenciju ideja džihada pripadala je srednjovjekovnim vremenima i nije joj bilo mjesta u njihovim pogledima na muslimansku budućnost. Islamski svijet s početka 20. stoljeća težio je za prosperitetom koji je nalazio u europskim uzorima, a ne u povratku u prošlost. Zato sjeme džihada nije ni moglo pasti na plodno tlo.
Iako je njemačka strana u pojedinim ustancima protiv novačenja nastojala vidjeti uspjeh svoje ideje, pravi razlozi nisu imali veze sa sultanovim pozivom. Ali su zato rat i poratno razdoblje ipak s vremenom aktualizirali ideju svetog rata. U Prvom svjetskom ratu prvi put su su narodi iz kolonija rame uz rame borili i ginuli uz europskog čovjeka, prvi puta su ubijali Europljane i za to bivali nagrađeni. Upravo na europskim bojištima duboko se ukorijenila ideja ravnopravnosti, iako samo u glavama kolonijalnih vojnika. Njemačka promidžba džihada nije Nijemcima donijela pobjedu, ali je zato oblikovala poglede kolonija na rat i na kolonijalne vlasti. Razočarenje je nastupilo nakon rata. Osim stradanja i patnje rat nije donio ništa dobroga, narodi u kolonijama ostali su i dalje potlačeni. Ravnopravnost koju su osjetili na bojišnici bila je opet ukinuta. Zapad je i dalje nastavljao starim putem, a otpor naroda kolonijalnog svijeta nezaustavljivo je rastao. Bliski Istok je zbog svoje blizine europskim silama trpio više nego ostali kolonijalni svijet, a duh kojega su zapadne sile prizvale iz daleke islamske prošlosti nastavio se hraniti kolonizatorskim odnosom Zapada prema Bliskom Istoku. Zato s punim pravom možemo reći da taj isti Zapad danas trpi posljedice radikalizacije islama koje je prije jednog stoljeća sam potaknuo, kao i radi vlastitog kolonijalnog pogleda kojeg zbog svoje taštine u tom stoljeću nije uspio nadvladati. Pozornom čitatelju svakako neće promaknuti činjenica da upravo Francuska, kao glavna njemačka protivnica u oba rata, danas trpi uslijed terorističkih napada koji se događaju na njezinom tlu. Za razliku od nje, Njemačka je pošteđena napada iako je primila daleko najveći broj sirijskih izbjeglica i bez obzira na to što je sama potaknula ideju džihada prije točno jednog stoljeća. Ako bi današnje prilike promatrali iz ondašnje perspektive, mogli bi u grubo zaključiti da Francuska danas trpi posljedice specijalnog rata koji je Njemačka pokrenula protiv nje i Velike Britanije prije cijelog stoljeća. Cijela je povijest isprepletena uzročno-posljedičnim vezama, mnoge stvari se poput bumeranga vraćaju onima koji su ih prvi potaknuli, a nekada taj bumerang i nakon cijelog stoljeća najteže pogodi susjeda.
ponovo extremno neuki clanak....