Strah od njemačkih podmornica paralizirao je sile Antante na moru u oba svjetska rata. Ovo moćno oruđe pred kojim su strahovale protivničke mornarice i koje je Njemačkoj davalo prednost nad protivničkom stranom te u oba rata Veliku Britaniju držalo pod blokadom, velike sile primjenjuju i danas. Podmornice naoružane nuklearnim glavama predstavljaju neviđenu opasnost jer se mogu neopaženo približiti gotovo svakoj obali te time držati na nišanu svaki grad i mjesto na ovome planetu.
Iako je podmornica izumljena i konstruirana davne 1620. godine, od strane Nizozemca Corneliusa Drebbela, Njemačka na ovom vojnom oruđu ima zahvaliti njemačkom izumitelju Wilhelmu Sebastijanu Baueru. Dana 1. veljače 1851. godine u njemačkoj baltičkoj luci Kielu vladalo je svečano raspoloženje. Na moru su bili čamci puni znatiželjnika u napetom iščekivanju. Bio je to dan kada se vršilo prvo probno zaranjanje njemačke podmornice konstruirane prema Bauerovim nacrtima. U devet sati ujutro, prva njemačka podmornica, s tri člana posade, lagano je zaranjala ispod morske površine dok nije u potpunosti nestala u morskim dubinama. Među okupljenima na površini nastupilo je višesatno iščekivanje koje se s protekom vremena polagano iz napetog iščekivanja pretvaralo u tužnu sućut.
Oko 16 sati okupljenima je postalo jasno da prva njemačka podmornica neće ugledati svjetlost dana. Iz jednog od promatračkih čamaca ustao je profesor Christiansen u namjeri da govorom oda posljednju počast izumitelju Baueru i dvojici hrabrih suradnika koji su se otisnuli s njime u morske dubine. Kad, odjednom, usred riječi posljednjeg ispraćaja, iznenada su se na morskoj površini pojavili Bauer i njegovi suradnici. Bio je to prikaz ravan čudu, ali prva njemačka podmornica ipak nije uspjela izroniti, ostala je teško oštećena ležati u tmini morkog dna kielske luke. Unatoč početnom neuspjehu, Njemačka nije odustala od razvoja vojnog oruđa koje je kasnije postalo njenom najmoćnijom prijetnjom protivničkim mornaricama.
Na dubini od 15 metara prva njemačka podmornica ležala je nekoliko desetljeća, sve dok car Vilim II., 1887. godine, nije zapovjedio njezino izvlačnje na površinu, da bi je potom poklonio pomorskoj akademiji u Kielu, gradu koji je od 1871. godine bio carska ratna luka. Kako to počesto s velikim izumiteljima biva, tijekom Bauerova života njegov izum nije bio adekvatno prepoznat i vrednovan, a on sam prošao je vrlo trnovit, ali i zanimljiv životni put. Pionir njemačkog podmorničarstva, Wilhelm Sebastijan Bauer, rođen je 23. prosinca 1822. u malom njemačkom mjestu Dillingenu, smještenom na saarskim obalama Dunava. Otac mu je bio vodnik, od kojega je naslijedio tvrdokornost i osorost, a majka ozbiljna i marljiva žena bez vjere u sinovljeve vizije. Slabog imovinskog stanja, mladi Bauer bio je prisiljen tražiti bilu kakvu zaradu. Nije bio osobite sreće kada je dobio posao šegrta kod obližnjeg tokara. On se tako loše odnosio prema mladom Baueru da su gradske vlasti intervenirale i našle mu posao kod drugog majstora. Nakon što je promijenio nekoliko majstora, Bauer je krenuo trbuhom za kruhom. Na proputovanju Njemačkom stigao je do baltičkih obala gdje je prvi put ugledao more. Teško je reći je li se tada probudila njegova strast, no sigurno je da se s velikim žarom zanimao za sve što je imalo veze s gradnjom brodova i strojeva. Njegova vratolomna namjera da se uputi s prtljagom pješice u Carigrad ostala je neispunjena radi negodovanja Bauerovog oca. Zbog toga Bauer neko vrijeme boravi u Münchenu, gdje se bezuspješno pokušava zaposliti kao tokarski pomoćnik, nakon čega dobrovoljno pristupa u jednu bavarsku pukovniju.
Vojna služba je pružala malo zadovoljstva nemirnom duhu koji se opirao vojničkoj disciplini, ali ujedno je i označila sudbonosnu prekretnicu u životu mladog istraživača. Kada je, 1849. godine, kao pripadnik bavarskog pomoćnog zbora stigao u Schlezwig-Holstein, ponovno je ugledao more koje je običnog dočasnika učinilo izumiteljem. Bauer je ovaj preokret sam opisao. Tijekom Prvog schwesigskog rata (1848.-1850.) i prusko-austrijskog napada na dansko mjesto Düppler, Bauer je planirao minirati jedan most, ali nije dobio dopuštenje za tu akciju. Od tada se u njemu probudila želja za pronalaskom sredstva kojime bi se uspio neprimjećen približiti neprijateljskim mostovima.
U svojim bilješkama Bauer je zapisao: „Nastojao sam, da za svoga odmora u jütlandskom kantonu proučim na čemu se temelji prirodna sloboda kretnji morskog psa, da na temelju svog prijašnjeg znanja u fizici, kemiji i matematici konstruiram stroj koji bi se mogao kretati u svakom smjeru, pod vodom i na vodi.„ Nakon pet mjeseci Bauer je osmislio osnovu konstrukcije podmornice. Međutim, uskoro je njegova pukovnija dobila zapovijed da se vrati u Bavarsku. Kako bi ostao u blizini mora Bauer je, kao topnički dočasnik, pristupio u Schlezwig-holsteinsku pukovniju. Ovdje je dobio 30 pruskih tahra za izradu modela podmornice. Iako je pomorska komisija bila zadovoljna njegovim radom, ipak nije pronašla sredstva neophodna za izradu podmornice. Bauerov premještaj u vojni garnizon u Regensburgu bio je ključan za nastavak njegovog projekta.
Njegov rad podržao je zapovjedni general, a veći dio pripadnika Schwelzig-holsteinske vojske donirao je po jednu dnevnicu kako bi financijski podržali Bauerov projekt. Svoj interes u izradi prve njemačke podmornice vidjeli su i lokalni privatnici koji su odmah ponudili svoje usluge i dobra. Zahvaljujući svima njima, njemačka podmornica nazvana „Brandtaucher“ isplovila je sredinom prosinca 1850. na svoju prvu pokusnu vožnju. Iako se radilo o probnoj vožnji stroja koji nije mogao nanijeti nikakvu štetu brodovima, glasine su učinile svoje i strah od njemačke podmornice udaljio je dansku flotu koja je vršila blokadu Kiela. Ako je vjerovati ovim tvrdnjama, onda je to bio prvi slučaj da je jedna flota posustala u svom naumu zbog straha od podmornice. Bauerova podmornica bila je duga osam metara, visoka tri i široka dva metra. Pokretala su je dva vitla na nožni pogon. Zaranjanje i izranjanje izvođeno je punjenjem podmornice vodom i njezinim ispuštanjem. S obzirom na visoke troškove izgradnje, Bauer nije mogao podmornicu opremiti strojevima kako bi prezentirao svoju viziju u potpunosti, tako da je prvi pokušaj neslavno završio. Ali to nije obeshrabrilo mladog izumitelja koji je odlučio sagraditi novu podmornicu. Za to su mu nedostajala sredstva koja nije uspio namaći. Doživjevši financijski „brodolom“, Bauer se sa stotinu forinti vraća u München u kojemu počinju njegove muke. Selio se iz grada u grad, svugdje je bio lijepo primljen, ali nigdje nije naišao na podršku projektu koji ga je u potpunosti zaokupljao.
Njegov rad zapazio je austrijski barun Karl Ludwig von Bruck koji ga je, u veljači 1852. godine, pozvao u Trst. Barun von Bruck bio je poznati poticatelj i promicatelj novih ideja koji je Baueru ponudio financijsku pomoć oko realizacije njegovog projekta. Bauerove ideje podržali su i austrijski stručnjaci te mu je bilo dozvoljeno predočiti projekt austrijskom caru Franji Josipu, koji je upravo tih dana nazočio pomorskim manevrima svoje flote. Činilo se da je Baueru najednom krenulo te da će njegove ideje ipak zaživjeti. Prema prijedlogu komisije, sastavljene od pomorskih časnika i inžinjera, izrada podmornice zahtijevala je trošak od 50 000 forinti. Bauer se i sam zadužio, a namaknuto je ukupno 35 000 forinti, dok je ostatak trebalo nadomjestiti austrijsko ministarstvo trgovine. Ministar Baumgartner, iako fizičar po struci, nije vjerovao u Bauerov projekt te je odbio isplatiti potrebni svotu. Bauer je još jednom bio nadomak ispunjenja svog sna, ali sreća mu je i ovaj puta okrenula leđa. Bio je to njegov novi financijski krah, ali i propuštena prilika za Austriju! Za njegov projekt nisu bili zainteresirani ni u Francuskoj ni u Velikoj Britaniji. Princ Albert, suprug kraljice Viktorije, povezao je Bauera s naistaknutijim britanskim pomorskim stručnjacima. Bio je to potez koji je Bauera skupo koštao. Jedan od suradnika bio je britanac Scott Russel, koji je ukrao Bauerove planove i sam je pokušao konstruirati podmornicu. Bauer se pozivao na svoja prava te je tražio njihovu zaštitu.
Svi njegovi prosvjedi i tužbe bili su uzaludni pa se na kraju obratio kralju i kraljici, ali izostala je i njihova zaštita. Slaba mu je bila utjeha to što je Scottova podmornica doživjela totalni neuspjeh na prvom tesnom zaranjanju, odnijevši sa sobom više ljudskih života. Scott Russel je izgradio podmornicu drugačijeg koncepta, tehnički znatno inferiornijeg od Bauerovog. Russelov biograf je ovu podmornicu opisao kao„ronilačko zvono u obliku izvrnutog broda, pokretanog od dva člana posade koja bi šetala po dnu mora, gurajući dvije klupe pričvršćene na donjoj strani broda.Ideja izbacivanja balastne vode iz tankova pomoću komprimiranog zraka ... već je bila uvedena, ali njena kontrola zahtijevala je „hladnu glavu“, a cijela operacija dosta živaca.“
Baueru se treća sreća nasmiješila u Rusiji. Tijekom svibnja 1856. godine, komisija pod predsjedanjem velikog kneza Konstantina preispitivala je Bauerove planove i odobrila gradnju podmornice s nalogom da izgradi savršeniju podmornicu od one u Kielu. Zasigurno je to bio jedan od najsretnijih dana u Bauerovom životu. Izgledalo je da mu se sreća ipak na kraju osmjehnula. Ali, raditi u Rusiji nije bilo isto što i raditi u europskim zemljama. Bez veza i podmićivanja, stvari koje su nadobudnom Nijemcu bile strane, nije bilo moguće voditi tvrtku. U to se i sam uvjerio kada je trebalo podmornicu sagrađenu u Petrogradu otpremiti u Kronstadt. Prolazili su mjeseci, a oni koji su bili zaduženi za transport uporno su odbijali obaviti posao. Nakon što je svladana i posljednja prepreka, Wilhelm Bauer je, 26. svibnja 1856. godine, u tri sata ujutro s podmornicom, kojoj je nadjenuo ime „Morski vrag“, ponosno ušao u Kronstadt. Svi testovi obavljeni su uspješno. Bauerova podmornica odgovarala je svim postavljenim zahtjevima. Izumitelju je na uspjehu čestitao i sam Veliki knez Konstantin.
U spomen na ovaj projekt, krajem Drugoga svjetskog rata, njemačka ratna mornarica pokrenula je projekt izrade mini-podmornice kojem je nadjenula naziv „Morski vrag“ (njem. „Seeteufel“). Ponesen uspjehom, Bauer je na dan krunidbe cara Aleksandra II. pripravljao neobičnu svečanost. U podmornicu je planirao ukrcati četiri vojna trubača kako bi održali prvu izvedbu na dnu mora u čast novoga ruskog cara. Bio bi to jedan od najneobičnijih koncerata održanih u slavu jednog vladara. Ali, reakcija Velikog kneza Konstantina nije bila onakvom kakvom se Bauer nadao. Njegov uspjeh ipak je bio puno veći nego što su to određeni ruski krugovi mogli podnijeti. Zavidnici su ga optuživali i klevetali do te granice da mu je život i rad u Rusiji postao nepodnošljiv. Stoga Bauer sa suprugom ostavlja negostoljubivu tuđinu i odlučuje se vratiti u Njemačku i tamo nastaviti s radom. Povratak u München i godine provedene u njemu protekle su uz puno rada, novih pokušaja, ali i izrugivanja, muke i bijede.
Izumitelj koji je cijeli život posvetio radu na oruđu koje će u budućnosti donijeti slavu njemačkoj mornarici, nije dočekao zasluženo priznanje. Dana 20. lipnja 1875. godine Wilhelm Sebastian Bauer umire u Münchenu zaboravljen i napušten od svih. Život njemačkog izumitelja bio je teško započet i teško skončan.
