Sve do 1932. godine Glavni stožer Poljske vojske nije poklanjao dovoljno pažnje proučavanju i izradi strateškog plana za obranu od mogućeg napada iz Njemačke. Prema planu izrađenom 1932. godine u Glavnom stožeru predviđeno je zauzimanje Istočne Pruske (koja nije imala kopnenu vezu s maticom) u slučaju rata između Njemačke s jedne strane te Poljske i zapadnih Saveznika s druge strane.
Na inicijativu maršala Eduarda Rydz-Smiglya 1936. godine u Glavnom stožeru započeo je rad na izradi studije obrane Poljske od moguće ugroze sa zapada. Tijekom 1936. i 1937. godine general-bojnik Wladyslaw Bortnowski dobio je zadaću obilaska granice prema Istočnoj Pruskoj, imajući u vidu mogući napad njemačkih snaga iz toga smjera te proboj poljske obrane na srednjoj Narvi i okruženje desnog krila poljskog strateškog rasporeda. General Bortnowski kao najučinkovitiji način obrane predložio je pripremu plavljenja velikih površina između rijeka Biebrza i Nareva, ali prijedlog na kraju ipak nije usvojen zbog nedostatka sredstava. Poljska je raspolagala utvrdama stalne fortifikacije duž rijeke Narve kod Toruna (njem. Thorn) i u području Bydgoszcza te južno od rijeke Warte, potom u području Czestochowa i zapadno od Katowica (njem. Kattowitz), a u izgradnji su bile fortifikacije stalnoga tipa u području Mlawe (njem. Mielau), na početku »koridora« i zapadno od Poznańa (njem. Posen), ali navedene fortifikacije do početka njemačkog pohoda nisu bile u potpunosti završene.
Zbog nepovoljnog strateškog i političkog položaja Poljske (»ukliještena « između vječnih protivnika svoje neovisnosti – Njemačke i Rusije, odnosno tada Sovjetskog Saveza), vrhu vojske bilo je teško donijeti konačnu odluku o strateškom planu za obranu zemlje. Najveći dio poljskih glavnih proizvodnih poduzeća te najbogatija poljska vojvodstva nalazila su se u zapadnom dijelu zemlje u neposrednoj blizini granice s Njemačkom. Da bi se moglo efikasno zaštititi ova područja, trebalo je glavninu vojnih postrojbi razmjestiti uz granicu te ih razviti na bojištu dugačkom 1 600 km. Međutim, poljsko vojno vodstvo bilo je svjesno njemačke nadmoći u ljudstvu te njihove tehničke nadmoći te se nametala realna opasnost da će njemačke postrojbe tako na širokom bojištu razvučene poljske postrojbe koncentričnim udarima vrlo brzo u potpunosti uništiti, i to na samom graničnom području. Jedno od predloženih rješenja bio je da se odlučujuća obrana pripremi u središnjem dijelu zemlje, na crti Narva–Visla–Dunajec, čime bi se crta bojišta skratila na 600 km, a koncentracija obrambenih snaga mogla bi biti brže izvršena. Ipak, na odluku Glavnog stožera, pored vojnih razloga, uvelike su utjecali i razlozi političke, gospodarske i psihološke naravi.
Naime vojnom vrhu bilo je izrazito teško donijeti i opravdati odluku kojom bi se najbogatiji dijelovi zemlje prepustili okupaciji napadača te bez obrane ostavio najveći dio stanovništva, što bi se svakako negativno odrazilo na moral cjelokupne nacije. Osim navedenog Glavni stožer je bio apsolutno uvjeren da će u slučaju njemačkog napada imati protiv sebe samo dio njemačkih postrojbi te da će moći izdržati u obrani dok ne započne francusko-britanski napad prema njemačkim zapadnim granicama. Uzevši u obzir sve navedeno Glavni stožer Poljske vojske u ožujku 1939. godine usvojio je strateški plan obrane kojim je predviđeno da glavne snage najupornije brane granično bojište radi zaštite nacionalnog bogatstva i najvećeg dijela stanovništva s mogućnošću povlačenja na crtu obrane Narva–Visla–Dunajec. Razmještaj strateške pričuve predviđen je u velikoj okuci Visle i iza Narve čija je zadaća prema potrebi pomoći postrojbama na bojištu te uspostava nove obrambene crte istočno od Visle. Na istoku, uz granicu sa Sovjetskim Savezom, predviđen je samo razmještaj graničnih postrojbi.
Plan je za provedbu mobilizacije i koncentracije postrojbi Poljske vojske predvidio vremenski period od 15 dana. Planom je predviđen sljedeći strateški razvoj poljskih snaga: Grodnovska skupina (zapovjednik: brigadni general Jozef Olszyna-Wilczynski) sastava osam pješačkih bojni ojačanih sa 15 topova sa zadaćom obrane područja Suwalki–Augustow (njem. Metenburg), odnosno granice prema Istočnoj Pruskoj; Narvska skupina (zapovjednik: brigadni general Czeslaw Mlot-Fijalkowski) sastava: 18. i 33. pješačka divizija te Podlaski i Suwalski konjanički zdrug, sa zadaćom obrane crte rijeka Biebrza–rijeka Narva; Modlinska vojska (zapovjednik: general-bojnik Emil Przedrzymirski) sastava: 8. i 20. pješačka divizija, Nowogrodzki i Mazowiecki konjanički zdrug i pješački zdrug Varšava, sa zadaćom obrane crte rijeka Narva–rijeka Bug–rijeka Visla, odnosno prilaza prema Varšavi; Pomeranska vojska (zapovjednik:general-bojnik Wladyslaw Bortnowski) sastava 4, 5, 9, 15. i 16. pješačka divizija, Pomeranski konjanički zdrug i pješački zdrugovi Pomeranija i Chelm, sa zadaćom obrane »koridora« i zatvaranja doline rijeke Visle; Poznańska vojska (zapovjednik: general-bojnik Tadeusz Kutrzeba) sastava 14, 17, 25. i 26. pješačka divizija te Wielkopolski i Podolski konjanički zdrug, sa zadaćom obrane područja Poznańa te da u slučaju povlačenja zatvara dolinu gornje Visle i spriječi prodor protivnika na srednji tok Visle; Lođska vojska (zapovjednik: general-bojnik Juliusz Rommel) sastava 2, 10, 28. i 30. pješačka divizija, Kresow i Wolynski konjanički zdrug i pješački zdrug Sieradz, sa zadaćom obrane područja Lođa; Krakovska vojska (zapovjednik: general-bojnik Antoni Szylling) sastava 6, 7, 21, 22, 23. i 55 pješačka divizija te Krakovski konjanički zdrug, 10. motorizirani konjanički zdrug i 1. gorski zdrug, sa zadaćom obrane vrlo važnog šlezijskog industrijskog bazena; Karpatska vojska (zapovjednik: general-bojnik Kazimierz Fabrycy) sastava 11. i 24. pješačka divizija, 2. i 3. gorski zdrug, Karpatski poluzdrug, 1. granična pukovnija, 1. motorizirana topnička pukovnija i 9. teška topnička pukovnija, sa zadaćom obrane crte od rijeke Dunajec do granice s Kraljevinom Rumunjskom; Glavni je stožer za stratešku pričuvu predvidio sljedeće snage: Njemenska skupina (1. i 41. pješačka divizija) sa zadaćom osiguranja crte Bug–Narva–Visla kako bi osigurala međuprostor između Narvske skupine i Modlinske vojske; Posebni zbor (13. i 27. pješačka divizija) razmješten neposredno iza Pomeranske vojske sa zadaćom zauzimanja Danziga; Pruska vojska (zapovjednik: general-bojnik Stefan Dab-Biernacki) sastava 3, 12, 19, 29, 36. i 44. pješačka divizija te Wilenski konjanički zdrug i 1. oklopna bojna, razmještena u području Radoma, sa zadaćom da prema potrebi zatvori međuprostor između Lođske i Krakovske vojske, a u slučaju povlačenja navedenih vojski uspostavi na rijeci Visli obranu; Južna skupina (45. pješačka divizija i Varšavski motorizirani zdrug) razmještena u području Krakova sa zadaćom neposredne podrške Krakovske vojske te 35, 38. i 39. pješačka divizija pod neposrednim zapovjedništvom Glavnog stožera kao posljednja pričuva.
Kao što se može vidjeti iz navedenog razvoja Poljske vojske u prvom ešalonu bilo je predviđeno: 25 pješačkih divizija, deset konjaničkih zdrugova i dva gorska zdruga, dok je drugi ešalon obuhvaćao: 14 pješačkih divizija, dva motorizirana zdruga i jedan konjanički zdrug. Do početka njemačkog napada 1. rujna 1939. godine mobilizirano je 30 pješačkih divizija, od kojih je 17 zauzelo svoja mjesta prema planu, dok je 13 bilo u pokretu prema svojim mjestima koncentracije. Ostatak od devet pješačkih divizija trebao se postrojiti na oglas o mobilizaciji koji je objavljen svega nekoliko sati uoči početka njemačkog pohoda.
Poljsko ratno zrakoplovstvo raspolagalo je sa 935 zrakoplova (350 izvidničkih, 300 lovačkih, 150 bombarderskih i 135 zrakoplova za vezu), od kojih je najveći dio pridodan pojedinim vojskama (dvije do tri skupine), dok je ostatak bio na raspolaganju Glavnom stožeru. Poljska ratna mornarica bila je bazirana u ratnoj luci Gdynia (njem. Gottenhaven) i na poluotoku Hella (Westerplate), a sastojala se od: četiri razarača, pet torpiljarki, pet podmornica, skupine mornaričkih zrakoplova te bojne mornaričkog pješaštva. Osim navedenog, Poljska je imala i riječnu ratnu flotilu od šest riječnih monitora te nekoliko motornih čamaca i riječnih minolovaca. Zadaća ratne mornarice bila je ponajprije obrana vlastitih luka s težištem na obrani poluotoka Helle, dok je za podmornice predviđen izlazak i borbeno djelovanje u Baltičkom moru.
Preludij njemačkom pohoda na Poljsku
Ministar promidžbe i narodnog prosvjećivanja njemačkog Reicha Dr. Josef Goebbles bio je svjestan da većina Nijemaca, bez obzira na svakodnevnu promidžbu kojoj su bili izloženi, nije bila oduševljena perspektivom nekoga novoga rata. Iako je u samom temelju nacističke ideologije bio sukob, odnosno borba jačih za svoj životni prostor, a to se moglo ostvariti samo ratom, u njemačkom je narodu još uvijek bilo vrlo živo sjećanje na strahote Prvog svjetskoga rata. Uz navedeno, sve dotadašnje Hitlerove pobjede bile su beskrvne (ponovna remilitarizacija sarskog područja 1936, pripojenje Austrije i Sudeta 1938. godine te pripojenje područja Memela i Češko-moravskog protektorata u prvoj polovici 1939. godine) te se činilo da su zapadne demokracije spremne na vječno popuštanje Hitleru, a sve u cilju izbjegavanja ratnog sukoba.
Većina Nijemca mislila je tako, a i sam Hitler je postao »talac« takvoga razmišljanja. Drugi vrlo bitan razlog ležao je u svakodnevnom životu njemačkog Reicha od dolaska nacista na vlast 1933. godine. Naime Njemačka je početkom 20-tih te ponovno početkom 30-tih godina 20. stoljeća iskusila veliku gospodarsku krizu. Osobito je bila teška ona s početka 30-tih godina koja je svakako dobrim dijelom zaslužna za dolazak Hitlera i nacističke stranke na vlast u Njemačkoj. Tijekom navedene gospodarske krize inflacija je dostigla astronomske razmjere, tako da je npr. kruh od jutra do večeri poskupljivao za nekoliko milijardi reichsmaraka, odnosno novac je postao bezvrijedan papir, a s njim su propale i milijarde ušteđevina njemačkih građana. Usto bila je prisutna rekordna nezaposlenost.
Dolaskom nacista na vlast započeli su veliki programi reformi. Velika većina tih reformi osmišljena je još prije dolaska nacista na vlast (izgradnja mreže modernih prometnica, obnova velikih njemačkih gradova, reindustrializacija...), koje je potom Hitler preuzeo, a Goebbles vješto predstavio kao postignuća Hitlera i nacističke stranke. Ubrzo je u Njemačkoj vladala puna zaposlenost (djelomično i zbog programa ponovnog naoružavanja Oružanih snaga) i stabilnost reichsmarke. Nijemci su bili svjesni da je režim bio totalitaran i da nije trpio protivljenja, međutim s druge strane osigurao je prosperitetan život, za što je većina Nijemaca bila spremna žrtvovati osobne slobode i demokraciju s obzirom na spomenuta iskustva iz gospodarskih kriza.
U kolovozu 1939. godine u Njemačkoj nije bilo onoga raspoloženja iz srpnja 1914. godine. Postrojbe nisu odlazile prema bojištu praćene tisućama ljudi, glazbom i zasipane cvijećem. Postrojbe »Wehrmachta« odlazile su tijekom kolovoza 1939. godine prema planom predviđenim položajima u ranim jutarnjim satima bez ispraćaja tisuća ljudi, bez glazbe i cvijeća praćene pogledima malobrojnih ljudi na ulici, kod kojih se mogla više razabrati zabrinutost nego radost zbog mogućeg rata, kako je to slikovito opisao tada general oklopnih postrojbi Heinz Guderian odlazeći iz svoga stožera u Berlinu prema Pomeraniji. Upravo da bi »naelektrizirao« njemačku javnost za rat protiv Poljske, Goebbles se obratio za pomoć Himmleru, svemoćnom državnom vođi SS-a i ravnatelju njemačkog redarstva, koji se potom savjetova sa SS generalom Reinhardom Heydrichom, ravnateljem Glavnog ureda Reicha za sigurnost (njem. »Reichssicherheitshauptamt – RSHA«), pod čijom se ingerencijom nalazilo Tajno državno redarstvo (njem. »Geheimstaatspolizei – GESTAPO«), Kriminalističko redarstvo (njem. »Kriminalpolizei – KRIPO«) i Sigurnosna služba (njem. »Sicherheitsdienst – SD«). Heydrich je potom pozvao »svoga čovjeka« za posebne pothvate SS bojnika Alfreda Naujocksa i zapovjedio mu da osmisli jedan takav pothvat. Pothvat je izveden 31. kolovoza 1939. godine (pod kodnim imenom »Himmler«), samo nekoliko sati prije početka njemačke invazije. Manja skupina pripadnika njemačke službe sigurnosti na čelu s Naujocksom, obučeni u odore Poljske vojske, napali su njemački vojni odašiljač kod mjesta Gleiwitza (danas poljske Gliwice) te nakon njegova zauzimanja pročitali poruku na poljskom jeziku koja je pozivala na rat s Njemačkom.
Tijekom »povlačenja« iz zauzetog odašiljača ostavljeno je nekoliko »poginulih« u poljskim vojnim odorama (pothvat »Konserve« – ustvari su to bili zatvorenici koncentracijskog logora »Sachsenhausen « nedaleko od Berlina koji su usmrćeni injekcijom te već mrtvi dopremljeni u Gleiwitz, a na samom »poprištu« u mrtva je tijela ispaljeno nekoliko hitaca). Da ne bi zaostao za svojim velikim rivalom Heydrichom, admiral Wilhelm Canaris, ravnatelj vojno-izvještajne
službe (njem. »Abwehr«), sa svojim posebnom postrojbom »Brandenburg « (koju su činili etnički Nijemci s područja Poljske koji su tečno govorili poljski jezik te Ukrajinci) započeo je s izvođenjem niza sabotaža ponajprije na području »koridora« i u zapadnoj Poljskoj. Već 25. kolovoza 1939. godine 4. satnija (mješovita njemačko-ukrajinsko-poljska) 800. bojne »Brandenburg« prelazi slovačko- poljsku granicu u Karpatima radi priprema za zauzimanje strateški važnog prometnog raskrižja i tunela kod prijevoja Jablonka koji je vodio prema južnim Karpatima. Ti jekom čitave 1939. godine »Luftwaffe « je pojačao izvidničku djelatnost iznad poljskog teritorija snimajući sve važne objekte (raskrižja, mostove, željeznička čvorišta, vojarne, skladišta, uzletišta...).
Navedene zračne aktivnosti pojačane su do maksimuma tijekom prve polovice kolovoza 1939. godine, što nije promaklo Poljacima, ali oni jednostavno nisu imali sredstava za presretanje specijaliziranih visoko letećih njemačkih izvidničkih zrakoplova. U međuvremenu su i sami Poljaci počeli ići »na ruku« Goebblesu jer je početkom kolovoza 1939. godine na područjima Poljske naseljenim Nijemcima došlo do više incidenata, u kojima je bilo i smrtno stradalih »Volksdeutschera«, a više je tisuća počelo iseljavati s područja Poljske i prešlo na područje njemačkog Reicha. Čak je i Francuska službeno upozorila poljsku Vladu da se suzdrži, odnosno da svim sredstvima spriječi navedene incidente.
Njemački plan pohoda na Poljsku (»Slučaj Bijeli«) za dan X (dan napada) predviđao je 26. kolovoza 1939. godine u 4:45 sati. Međutim, dan ranije, 25. kolovoza 1939, Poljska i Velika Britanija potpisale su Sporazum o uzajamnoj vojno pomoći te je Velika Britanija još jednom snažno istaknula da će braniti poljsku neovisnost. Onda se u cijelu priču »upleo« i Mussolini koji je već jednom posredovao kod »Sudetske krize« 1938. godine koja je riješena bez rata Minhenskim sporazumom. Mussolini je ponovno zagovarao ideju sazivanja jedne takve konferencije velikih sila, a u Njemačkoj je takvu ideju podržavao maršal Hermann Göring, drugi čovjek u državi nakon Hitlera i zapovjednik moćnog »Luftwaffea«.
Göring se nije zalagao za ovu konferenciju i mirno rješenje zbog općih razloga, nego ponajprije zbog svojih osobnih interesa. Naime od preuzimanja vlasti u Njemačkoj 1933. godine Hermann Göring je uspio akumulirati čitav niz važnih funkcija (predsjednik Reichstaga – njemačkog parlamenta, predsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Pruske, glavni povjerenik za provedbu četverogodišnjeg gospodarskog plana, ministar civilnog i vrhovni zapovjednik ratnog zrakoplovstva...), što mu je donijelo veliko osobno bogatstvo i ugled te je provodio vrijeme igrajući tenis s bogatim industrijalcima i članovima kraljevskih obitelji iz cijele Europe (i sam jugoslavenski regent knez Pavle Karađorđević hvalio se svojim prijateljstvom s Göringom).
Jedan rat, a pogotovo izgubljeni rat, mogao je sve to ugroziti i uništiti sve postignuto, rezonirao je Göring, i zato se zalagao za iznalaženje mirnoga rješenja i izbjegavanje rata, ali ovaj put Hitler je želio »svoj rat«. Hitler je glatko odbio Mussoliniev prijedlog, dok su Britanci izrazili suzdržanost u pogledu Hitlerove iskrene želje za mirom te su tada Poljaci poručili da nikada neće pristati na nekakav sporazum po uzoru na onaj Minhenski. Poljski vrhovni zapovjednik Oružanih snaga maršal Eduard Rydz-Smigly izjavio je još 6. kolovoza 1939. godine za britanski »Daily Mail«: »Poljska želi rat s Njemačkom i Njemačka ga neće moći izbjeći čak i ako to želi.« To je bila »glazba za Hitlerove uši«, kako je zapisao Goebbles u svoj dnevnik. Hitler tada donosi odluku da pohod na Poljsku prema planu »Slučaj Bijeli « započne 1. rujna 1939. godine u 4:00 sati.
Gonjen stalnom slutnjom da neće dugo živjeti, Hitler je želio početi rat čim prije kako bi mogao uživati u njegovu pobjedničkom okončanju ili, kako je rekao obraćajući se Reichstagu na dan njemačkog napada na Poljsku 1. rujna 1939. godine, »u suprotnome taj dan neću dočekati« (govor je održao u simboličnoj sivozelenoj vojničkoj surki na kojoj su bila istaknuta samo njegova odličja iz Prvog svjetskog rata, a ne u stranačkoj smeđoj koju je do tada obično nosio u svečanim prigodama).
Za razliku od Čehoslovačke Vlade godinu dana ranije, poljska je Vlada prema Nijemcima postupala odlučno odbijajući sve ponuđene njemačke prijedloge, uzdajući se prije svega u savezništvo sa Francuskom i Velikom Britanijom čija je prijetnja napadom na njemačke zapadne granice, prema mišljenju Poljaka, bila dovoljan argument za odvraćanje Nijemaca od napada.
Ipak, sredinom kolovoza 1939. godine poljski Glavni stožer zapovjedio je djelomičnu mobilizaciju koja je obuhvatila 700 000 vojnih obveznika. Međutim daljnja je mobilizacija prekinuta na pritisak Francuske i Velike Britanije pod izlikom da se ne provocira Njemačka. Maršal Rydz-Smigly, budući da je bila primjetna sve veća njemačka vojna aktivnost na granici, zapovjedio je novu punu mobilizaciju za 30. kolovoza, ali je ponovno ista odgođena na pritisak Francuske. Međutim istoga su dana Poljaci pokrenuli pothvat »Pekin«, odnosno odlazak četiriju razarača u britanske luke, a ostatak ratnog brodovlja te podmornica razmješten je u manjim lukama. Ponovno je 31. kolovoza 1939. godine proglašena opća mobilizacija, međutim stani proglasi te potom njihovo otkazivanje unijeli su potpuni kaos u rad poljskih mobilizacijskih povjerenstava, tako da je Poljska rano jutro 1. rujna 1939. dočekala sa 65% mobiliziranih vojnih resursa.
S druge je strane stajao njemački »Wehrmacht« s potpuno popunjenim postrojbama i s mladim časnicima, koji, za razliku od njihovih starijih zapovjednika, nisu imali iskustvo rata, željni da se dokažu u borbi, te jedna skupina časnika koja je imala »svoju želju« da u praksi prvi put provjeri i dokaže sve ono što su godinama razrađivali u svojim radovima – tenk + zrakoplov – kao »dobitnu kombinaciju« svakoga budućeg rata.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2015.
Arhivi su dostupni i mnogi dokumenti deklasificirani. Sudetska kriza je razriješena tako da su glavne sile potpisale suglasnost Njemačkoj da prisjedini te djelove Čehoslovačke . Pošto su glavne obranbene instalacije države Čehoslovačke bile u tim oblastima i povlačenje vojske pred Prag a ulaskom Njemaca u Sudete stavljen u poziciju obrane i Slovačka proglašava neovisnos pozivajući Njem.vojsku da ih "branu". Češka kapitulira. Uslijedi dioba plijena u koju se uključiše i prvi susjedi Mađarska i Poljska, dobiši djelove od Njemačke. Dioba plijena je bila tako razrađena da se doimalo da Varšava i Berlin se ljube te 1938 al nedugo posle krenuše trzavice između. Hitler je bio bjesan na susjeda da nepoštuje dogovor i zahtjevao je koridor prema istočnoj Pruskoj, grmio je do trena kad se jasno moglo isčitati Njemački princip. Članak jasno prikazuje da je Poljska sklopila vojni savez s Parizom i Londonom al se prešućuje da je i Berlin se dogovorio s Moskvom. Slijede vojne pripreme koje kulminiraju vojnim sukobom, sukobom u kojem su Njemačka i SSR podjelile i izbrisale jednu Evropsku državu . Zašto sam komentirao; sustavno se prešućuje napad SSSR na Poljsku i sustavno se ponavlja ista povjesna priča bez da se malo zagrebe po otvorenim spisima i arhivima koji crno bjelom tekstu daju nijansu sive pa i pokoju boju.