Gazio sam leševe iz Jasenovca 1. dio
...- Kako je to pucalo, praštalo, osvjetljavalo! Dobili smo nalog „lezi" da nas nešto ne pogodi. Vidjeli smo neku gospodarsku zgradu, a netko je od nas sedmorice predložio da se sklonimo unutra, i otišli smo. Legli smo na sijeno, a čim smo legli i zaspali. Netko je, ne znam zašto, zatvorio vrata. Pred jutro, najednom lupa i vika da otvorimo vrata. Otvorimo mi, kad ono ustaše - uperili puške na nas, mi na njih. Kažu oni da odložimo puške, kažemo mi da odlože oni. Onda je naš vodnik rekao da ćemo mi odložiti puške. Odložili smo puške, a oni nas vode i govore nam da nas vode na bandere jer smo dezerteri. Dok su nas vodili, primijeti naš vodnik poručnika, zovne ga i kaže mu: „Daj reci ovima tko smo, hoće s nama na bandere." Razgovarao on malo s njima i pustiše nas. Tako smo izbjegli bandere - sa smiješkom se sjeća novoga sretnog ishoda.
Ni nakon toga nisu daleko dospjeli, zapeli su u nekom kanjonu. Antun se sječa da su nekog civila, Slovenca, pitali koje je selo pred njima. On im je samo uzvratio da su partizani već u selu. Čekali su u tom kanjonu, zadrijemali, a uspavane ih pronašli partizani.
„Hajde, diž'te se, spremajte se!", zapovjedili su nam partizani. Doveli su nas u selo, gdje smo predali sve što smo imali. Srećom, bila je to neka makedonska postrojba koja nas je već drugi dan pratila natrag do Samobora. Ondje su nas preuzeli neki drugi za koje se pričalo da su „naglo" postali partizani, negdje u drugome, trećem mjesecu '45. - navodi Rački. Do tada nikakvih problema nisu imali. Na ubrzo im je postalo jasno da im je život ugrožen.
FOTO: Rački je do pred kraj 1944. u Požegi radio u brijačnici
Potom smo krenuli preko Žumberka za Jastrebarsko i došli na „sedlo". Ondje je bila neka baruština, uhvatila se na nju i žabokrečina. No kako smo hodali i bili žedni, nekoliko se naših spustilo do bare, razgrnulo žabokrečinu i počelo piti vodu. Ostali su ležati. Njih su partizani po kratkom postupku pokosili. Mi ostali više nismo bili žedni - kaže naš sugovornik. Nakon nekoliko dana krenuli su prema Sisku. Doveli su ih u logor gdje je bio i njegov bratić koji je pisao svojoj majci u Požegu obavijestivši je da je ondje sreo i Antuna. Poslije je doznao da je njegova majka spakirala hranu i odjeću za obojicu i donijela ih u logor, no njega ondje više nije bilo. Vodili su nas preko Korduna za Petrinju i opet nije bilo problema. Kad na Vrginmostu, kako smo išli, a ja bio kuštrav i hodao sa strane, priđe partizanu neka djevojka mojih godina, najviše je imala osamnaest, sklopi ruke i kaže mu: „Daj mi ovo janje, što bi bilo dobro za klanje, da mu se krvi napijem, majku mu fašističku." Kako sam išao uz rub kolone, ja odmah pobjegoh u sredinu. Nađi ti sebi nekog drugog, mislio sam.
Drugi „show", kaže, imali su čim su izišli. iz Petrinje jer su ih potjeraIi na neki uspon trčećim korakom. -Tko je pao, dobio je metak. Kako sam bio sportaš, a sa mnom su bila četvorica mojih Slavonaca, uhvatili smo se nas petorica pod ruku i tako se izvukli dok nije „huja" prošla. Poslije smo opet išli normalno pa čak i spavali hodajući. Dok hodaš u sredini, spavaš, osjetiš tko ti je lijevo, tko desno, no na zavojima puštali bismo jedni druge da završe u jarku. I ja sam ondje završio. Koliko god nam je bilo loše, toliko smo imalii vremena priređivati gluposti jedan drugome - prepričava Antun.
S dolaskom u Sisak počelo je razvrstavanje. Posebno su stavijeni vojnici domobrani, dočasnici časnici u neku baraku. Nitko ih nije čuvao i zametnula se ideja o bijegu. Rekao sam: „Tko hoće nek' bježi! Ja neću!" „Zašto?", pitaju me. Rekoh: „Kako zašto? Pa čim izidem vani može me bilo koji civil pokokat!"
U tom ratnom kaosu i Nijemci su uzimali civile koji su za odmazdu ubijali. Bilo mi je jasno da će pojedinci uzeti pravdu u svoje ruke. Tako je bilo. I stražari koji su čuvali kolone naplaćivali su na nama svoje ubijene. Razgovarali smo s jednom grupom koja je došla od Popovače kako su na nas na usponu pucali. Kažu oni: „Trebali ste biti s nama noćas, kosili su nas k'o snoplje." Uskoro su Antuna i njegove suborce iz Siska preko Pisarovine sproveli do karlovačke vojarne.
Skupilo se ondje, kaže, od 80 000 do 100 000 zarobljenika: Nijemaca, ustaša, domobrana, četnika... U Karlovcu su ih držali petnaestak dana i opet naredili pokret. Ovaj put za Slunj. Predvečer smo stigli u Slunj, na neku livadu. Bilo nas je nešto više od dvjesto. Sad već dosta umorni i izgladnjeli, legli smo, a za jelo smo dobili grah skuhan bez začina u buretu u kojem se držao katran. Neki to nisu mogli jesti, ali ja sam rekao: „Ne bacaj, pojest ću, samo da malo popunim želudac." Sutradan ih je čekala nova šetnja do Bihaća. Odveli su ih u neko selo iznad grada i naredili da prenoće u konjušnici. Smrad konjskog urina bio je tako jak da se jedva disalo. Odlučio je spavati vani. Uzeo je neku dasku, sa sobom je imao deku i krenuo. Tada je ugledao svoga kolegu, brijača iz Dakova, bio je u groznici. Ponudio mu je da legne na dasku pa su se obojica pokrila dekom.
Kad sam se ujutro probudio, bilo je Antunovo. Imendan mi. Žene iz sela krenule su dolje na misu. Čim su nas vidjele, odmah su se počele raspitivati za svoju rodbinu i poznate. Hranu koju su nosile sebi, ostavile su na ogradi. Ja sam dobio litru mlijeka i komad domaćeg kruha. Nas šest prijatelja podijeliIo je to. Bilo je i onih koji su dobili slaninu, ali je masnoća u njih, onako izgladnjelih, izazvala difteriju opisuje.
Nakon toga njihovi su ih uznici poveli u Prijedor i tada prvi put nisu pješačili već se vozili vlakom, no samo do Bosanske Krupe. U Krupi su ih pomiješali sa četnicima iz okolice Prijedora i Banje Luke. Svaki dan je netko, kako kaže Antun, iskoristio priliku i pobjegao. Oni nisu jer nisu poznavali teren.
Nakon dva-tri dana krenuli smo za Banju Luku. Ondje je trebalo čistiti ruševine, a mene je zapalo guliti krumpir u bolničkoj kuhinji. Nakon desetak dana tražili su kosce, a moji Slavonci, oni s uspona kod Petrinje, pozvali su me sa sobom. Rekoh im: „Ljudi, ne znam ja kositi, ja sam brico", a oni meni: „Ti si nas spasio, sad ćemo mi tebe." I odvedu nas partizani na ušće Une u Savu. Odrede polovinu nas za kosce, a polovinu za razbacivanje i smještanje pokošenoga u stogove nastavlja Antun. Prvi su dan, kaže, više ljenčarili nego radili, no partizan se dosjetio kako će ih zaposliti. Pozvao ih je i pitao za koliko sati mogu završiti, a oni mu odgovorilli za pet sati. „Ja vam dajem sat plus. Ako ranije završite, lezite", predložio im je.
Završili smo za četiri sata i legli na livadu. Jedan je otišao i donio nam saće meda. Pčele su se zavukle u duplje vrbe, a mi se osladili. U ta dva sata, vrag mi nije dao mira, Sava blizu, htio sam se okupati. Kad sam zagazio u vodu, do koljena sam se našao u mulju. Shvatih da gazim po leševima iz Jasenovca. Bodljikavom su žicom bili vezani. Pobjegao sam van, prisjelo mi je kupanje sa zgražanjem se sjeća mučne slike.
Na ušću Une ostao je do druge polovine kolovoza kad su im priopćili da ih je drug Tito amnestirao i da mogu ići kući. U Požegu sam stigao u jedan sat u noći. Kucam na vrata, a mama pita tko je. Kažem: „Mama, ja sam." Umalo se onesvijestila. Pita me što se nisam javio. „Nisam te, majko, htio zabrinjavati. Nisam znao hoću li se uopće vratiti", odgovorio sam joj. Drugi smo dan jedno drugom ispričali što nam se sve dogadalo - zaključuje svoj križni put Antun koji je već 1947. morao na odsluženje vojnog roka u JNA gdje mu pet i pol mjeseci u domobranima nisu priznali kao „olakotnu okolnost". Odslužio je pune dvije godine vojnog roka, a nedugo potom Požegu zamijenio Osijekom. Antun Rački preminuo je 5. kolovoza 2014. godine.
Kako to da su pronađeni leševi Hrvata za koje nitko nije svjedočio, koje nitko nije slikao, koji su desetljećima nijekani, dok navodni leševi stotina tisuća ubijenih Srba nigdje nisu pronađeni iako ih se svugdje tražilo? Kako je moguć takav nesrazmjer u dokazima? S jedne strane postoje potpuni materijalni dokazi komunističkih zločina, a s druge strane postoji potpuno odsustvo bilo kakvih materjialnih dokaza navodnih ustaških zločina u Jasenovcu? Kako je moguće da u cijeloj priči o Jasenovcu fali ono jedino što se ne može falsificirati... tijela? Kako je moguće da se pobije onoliko ljudi koliko ih danas živi u Zagrebu a da o tome nema nikakvog traga osim fotografija koje su dokazano lažno pripisane Jasenovcu? Kako je to moguće?